AGITATORI

1
73
Foto:Pixabay

Poraženi ljudi mogu izgubiti osećaj za organizaciju, ne uspevaju da se odluče za veće napore i odustanu jer više ne mogu da se brane kao grupa. Pre ili kasnije, svi budemo poraženi. Dobro je da se politika vodi protiv umova, ne protiv tela neprijatelja.

I sam rat je na kraju, ipak, vrsta ubeđivanja, opasan i neprijatan, ali efikasan kad sve drugo ne uspe.

Brojne su partije prisutne na sceni, sve se trude da nas povedu ka svojim ciljevima. Napisali su programe i usvojili deklaracije. Naravno, postoje razlike u mišljenju, ali ideologija kao da je svima ista. Ne verujete u slobodu govora, ili ste plašljivi, ko će znati?

Među onima koji su na sceni, uvek je prisutna izvesna napetost. Naime, vlast savršeno dobro zna šta će se desiti ako opozicija dođe na njihova mesta. Ako ste u igri, traži se da budete lojalni. Odanost u kampanji je stvar ideje, ne mišljenja. U neko vreme, javi se želja za porazom – pravedni poraz je od ključne važnosti za svaku zrelu osobu.

Ko god želi da njegova koalicija izgubi, sada i uvek je izdajnik, ali psihološki propaganda se stvara da dođe do neprijatelja, da dođe do pobune unutar vlasti. Službe i partijski ljudi, koje se bave propagandom, nikada ne priznaju da se bave propagandom. Oni su „nezavisna štampa“, „slobodni intelektualci“,“ pošteni građani“. Ratni oficir može da zaustavi saobraćaj da tenkovi prođu, ali komandir za psihološka dejstva ima težak zadatak da se probije kroz civilne medije koje ne kontroliše, trudi se da dobije vojne dobitke bez vojne sile.

Autor teksta

Isto rade partijski agitatori. Iskusni vojnici se oslanjaju na oružje, propagandisti rade sa rečima. Za „ispravne“ kažu da promovišudemokratiju i bude masu, dok oni drugi, naši politički protivnici, uvek šire laži, rade za strance, kvare štampu i opijaju ljude. Optužbe se uzajamne i reči iste.

Da Vas podsetimo:  Protesti pokazali da u Srbiji postoji znatno antivučićevsko raspoloženje

Često su se istoriji pojavljivale mračne političke nakaze, što teže totalnoj kontroli, koju omogućuje samo totalna vlast. Zbog prekomerenog autoriteta, neupućene javnosti i centralizacije svega, kroz tajne političke planove takvi režimi, svesno ili zbog manjka znanja, kao po nekom zakonu, sruše sopstvene zemlje totalno.

U politici, retki su oni što uspeju da ispune ono što govore. Ljudi su pak “očekivali“, „nadali se“ i „mislili“ da će vlast ispuniti ono što je obećavala.

Ono što su gubitnici obećavali ne zna više niko, jer nije ni važno.Takva vlast kao da drži korisne informacije daleko od naroda, kao da je narod neprijatelj. Sumnjivi se drže daleko od javnih medija. Brbljivci što imaju „blesave želje“ da saopšte istinu, brzo se uklanjaju iz struktura državne moći. Budu li atakirali sam vrh, na njih se puste besni psi da ih izujedaju. Želje javnosti za istinom tretiraju se kao nezdrave, ogorčene a takvi ljudi proglase bolenim radoznalcima. Ništa što ugrožava vlast, ne može biti istina. Tačka. Takvom logikom se onda svi iznenada nađemo zapetljani u centru političke propagande koja radi punom parom.

Po uzoru na neke crkvene redove, formiraju se partije. U takvoj atmosferi, svaki čovek, od čistača na ulici do profesora fakulteta se mora odrediti. Ili je za nas ili je protiv nas. Niko tu više nije nevin i svako dobija po zasluzi. Staro blesavo shvatanje koje još važi. „Remetilački faktor“ je prisutan i aktivan.

Taktika je sledeća: Vođe ne smeju da imaju mira, moraju se stalno uznemiravati i terati da se pravdaju. Nesigurnost i nemir rađaju strah, koji se lako i sigurno pretvara u mržnju, koja potom postaje realna pretnja. Ljudi zato hoće da imaju prijateqe, baš kao i države. Misle da će im prijatelji pomoći.

Da Vas podsetimo:  Kome želiš osvetu, šalji ga u prosvetu!

Ovo naravno nikada nije bilo tačno. Kad to shvatimo, nešto umre u nama. Iskusni su za to znali odavno, ja ovih godina učim. Srbija je imala prijatelje, ali smo ipak bili pod sankcijama i bili bombardovani. Ko nam je pomogao? Niko!.

Mislimo da danas opet Srbiji trebaju prijatelji, da treba da ih stičemo, jer je korisno imati prijatelje. Moramo biti strpljivi, izdržljivi, poverljivi, tako nas savetuju. Glavno je da ne mrzimo i ne budemo okrutni i gordi. Nismo mi Albanci ni Nemci. ni Englezi. Nije to naš karakter, blagostanje naroda nikada nije bilo najvažnije. Važna je ponosna skromnost.

Kad su nevolje daleko naši su ljudi rasuti, kad dođe do nevolje, ujedine se i brane. Ne baš uvek. Iskreno, imali smo izdajice. Ono što najviše zbunjuje je sledeće: naša snaga nikada nije bila u jedinstvu.

Može sve da se zapusti , da stane, ona neće. Agitacija se vrši pre za vreme i posle izbora. Dakle, radi se o neprekidnoj aktivnosti.Uspeh predstavlja trijumfi život, neuspeh znači nevolje, progon, sramotu. Pravda ustukne pred Zakonom. Zato je borba tako žestoka, nemilosrdna i prljava.

Često se propagandisti maskiraju u glasove javnosti, crkve, samog Boga. Pokazuju nam puteve kojima treba ići, govore nam da su nam strah i panika jedini prijatelji i pitaju: zašto je toliko politike u državi? Šta će te to toliko veliko uraditi ako pobedite svoj strah?

Mi smo uvek uvažavali samo neuspehe, išli drugom stranom uveravajući se u moć laži. Dok nas zapadni vetar šiba, sigurni smo da vaša srca nisu sa nama.

Autor: Nebojša Ivanović

https://jugmedia.rs/

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime