Može se lako pretpostaviti da je u zamešateljstvu u vezi sa autokefalnošću MPC, u većoj ili u manjoj meri, svoju nemoralnu, spletkarošku i ucenjivačku ulogu imala i tzv. Međunarodna zajednica, odnosno njen deo zadužen za mučenje Srbije i ugrožavanje interesa srpskog naroda na Balkanu.
Ni prvi ni poslednji put.
S tim u vezi evo jednog od mogućih pogleda na širu sliku.
Ako bi Srbija još koliko sutra ušla u EU, za 25 godina od naše države, nacije, privrede i kulture, suštinski ne bi ostao ni kamen na kamenu.
Formalno, bilo bi i tada ljudi koji za sebe tvrde da su Srbi, koji govore neki novosrpski jezik i pišu samo latinicom, postojala bi ko zna kakva, možda i unijatska SPC koja koristi gregorijanski kalendar i slavi Dan zaljubljenih umesto sv. Trifuna.
Prosveta i školstvo bili bi namenjeni odučavanju od srpske istorije i tradicije i u svim nivoima posvećeni obučavanju radne snage za strane gospodare. Bez ostatka svi privredni resursi bili bi u vlasništvu stranaca.
Srpska pseudodržavnost bila bi savijena i stisnuta oko doline Morave, na prostor od Drine do Timoka. KiM i Republika Srpska pripadale bi tuđim političkim formama a Vojvodina bi, u najboljem slučaju, bila zaseban “EU region” ili nemački Land.
Montenegro bi verovatno postala “Crvena Hrvatska” bez Srba i bez Njegoša i pravoslavlja.
Ne znam kako će se tada zvati sadašnja Severna Makedonija ako dotle ne bude podeljena između Bugarske i Albanije.
Zebrnjak će biti bugarski istorijski muzej a Skoplje možda zvanično preimenovano u “Škupi”.
Srbija nesumnjivo pripada evropskom kulturnoistorijskom prostoru koji na različite načine vibrira kroz istoriju svuda, od Urala do Atlantika.
S druge strane, strateško opredeljivanje za političku organizaciju zvanu EU sa ovakvim unutrašnjim principima, namerama i motivima, za Srbiju i čitav srpski narod na Balkanu bilo bi pogubno.
To je isto kao kada bi neki nesrećnik igrao ruski rulet sa svih šest metaka u burencetu revolvera.
Ni opcija traženja strateškog savezništva sa Rusijom za nas uopšte nije bezbedna, opet zahvaljujući našem geografskom položaju, poznatim istorijskim zapadnoevropsko-ruskim antagonizmima, sve jačoj rusofobiji i budućoj daljoj radikalizaciji krize s tim u vezi.
Ipak i uprkos tome, oslanjajući se na Rusiju i tražeći od nje i na toj strani pojas za istorijsko preživljavanje, Srbija i Srbi nisu unapred i sigurno izgubljeni, kao što su to u prethodnoj pretpostavci.
Grubo pojednostavljujući, moglo bi se reći da bismo u tom slučaju bili više nalik onom zlosrećniku koji je nateran da protiv samog sebe igra ruski rulet sa četiri ili čak pet metaka u revolveru ali ne i sa svih šest.
Nisu u istoj ravni niti su za poređenje sigurna propast i izvesna mogućnost za preživljavanje, makar i mala.
Razlika je ogromna a izbor ćemo nažalost morati da pravimo, ili svojom ili voljom sudbine.
Preuzeto sa Fejsbuk stranice Vladana Vukosavljevića