Poslednjih dana uoči sjednice Narodne skupštine u Banjaluci, niko sa srpske strane ne može da ospori istorijski značaj vraćanja otetih nadležosti RS, ali se čuju apeli na oprez. Te „ne treba da provociramo Zapad!“, te „ne treba nam zapaljiva retorika“, te „ne treba da se nađemo na liniji globalne konfrontacije velikih sila“, te „mogli bismo da izgubimo i ovo što imamo“.
Naprotiv, ako popustimo izgubićemo i ovo što imamo. Oduzimali su jednu po jednu nadležnost i stalno je bilo: „Pa ipak nam je ostalo dovoljno!“ Ali to što je ostalo bivalo je sve manje i manje. Srpska je postala nedokuvana žaba, špageti al dente. I kada nam prijete „nedovršenim poslovima u Bosni“ i sami potvrđuju da misle da su glavninu posla već završili.
Počelo je od simboličnih promjena nametanja zastave i himne. To je tada izgledalo gotovo komično.
V.p. Vestendorp, koji je prvi stekao bonska ovlašćenja, nametnuo je bjelo-plavo-žutu zastavu sa zvjedicama. Na njoj nema simbola ni Bosne ni tri naroda, nego simboliše da neki negdje hoće u EU. Nametnuo je i himnu koja ne može da se pjeva jer ima melodije, a nema teksta. Onda su došla na red imena gradova.
Ne može Srpsko Sarajevo, ne može Srbinje. Popusti im se, pa onda ne može ni Srpska. Bio je potreban referendum da bismo odbranili pravo da obilježavamo dan rođenja RS. Na kraju ni to nisu priznali da bi, kad zatreba, potegli argument da jedino važi odluka dvojice bošnjačkih i trojice inostranih sudija u Ustavnom sudu BiH.
Ta trojka stranaca zamijenila je visokog predstavnika i moćnija je od trojke u Predsjedništvu BiH.
Domaći kadrovi u Predsjedništvu u ponečem i postignu konsenzus, ali stranci u Ustavnom sudu su uvijek jednoglasni sa bošnjačkim sudijama i nikad sa srpskim.
Dejton je, u stvari, bio kukavičije jaje i mamac. Ponudili su Srpskoj prihvatljivo političko rješenje samo da bi se prekinuo rat, odnosno da bi se Klinton uoči izbora okitio velikim spoljnopolitičkim uspjehom, i postrojio je Mejdžora, Kola, Širaka, Černomirdina i Gonzalesa u ime ostatka EU kao garanciju da misli ozbiljn.
A pošto je osvojio i drugi mandat, Stejt department se vratio na predratni i ratni antisrpski scenario o jedinstvenoj građanskoj državi. Amerika je tada bila jedina supersila na vrhuncu moći i Medlin Olbrajt je doslovce govorila: „Mi možemo da radimo šta god hoćemo, a ostalima ne preostaje ništa drugo nego da nas poslušno slijede“.
Sam Holbruk, tvorac sporazuma, izveo je akrobciju mimo svake političke logike. On je prvi rekao da je Dejton donio mir, ali ne i političko rješenje, iako je praktično jedino bilo moguće obratno: prvo rješenje pa onda prekid rata.
Ispostavilo se da je Holbruk zaista rekao Aliji da potpiše, s tim da će se SAD naknadno pobrinuti da RS nestane. Kasnije su doveli i Holbrukovog sina u Sarajevo da to potvrdi.
Najzad, Dodik je bio prisutan kada kada je Silajdžić jednog američkog funkcionera podsjetio na obećanje dato Aliji, a ovaj je odgovorio da upravo rade na tome. I što jest –jest, predano su radili da Srpska nestane.
Ali, taj pokušaj prevare sa Dejtonom osvetio im se. Naivni Srbi su Dejton uzeli za ozbiljno i uz podršku Srbije i Putinove Rusije, grčevito ga branili ma koliko je od njega u praksi bilo ostalo. Uprkos svim nastojanjima Zapada da Dejton postepeno pretvore u nešto drugo, u duh sporazuma, u ustavne reforme, u funkcionalnu državu, taj proces je Dodik uspio da zaustavi.
I neki, inače Srpskoj neskloni, zapadni autori pišu „Dodik je vješto iskoristio sve dejtonske mehanizme da oslabi zajedničke organe i ojača entitetsku autonomiju“. Još od tada on je neformalno stavljen na crnu na listu i od „daška svježeg vjetra“ prerušen u državnog neprijatelja broj 1.
Preokret je nastao kada su Rusija i Kina u Njujorku zajedno blokirale nezakonit izbor Šmita i dovele u pitanje opstanak OHR-a, a Srpska na čelu sa Dodikom prihvatila loptu na Sarajevskom terenu. Odbila Inckov zakon i Šmita, te pokrenula vraćanje nadležnosti.
Može se, dakako, razmišljati o tome da je trebalo sačekati da se globalni odnos snaga još pomjeri u korist Srpske i da nije trebalo trčati pred rudu. Ali, ne treba smetnuti s uma da su i oni zbog tajminga požurili da zaokruže svoje interesne zone pred neku novu Jaltu.
Ne zaboravimo da su zato oni bili ti koji su stali iza Inckovog zakona, da su mimo pravila gurali Šmita, da su preko stranaca i bošnjačkih sudija u Ustavom sudu posegli za šumama Srpske i poljoprivrednim zemljištem. A onda su još SAD zaprijetile političkom izolacijom i ekonomskim očajem, Njemačka obustavom investicija i apelom da joj se drugi Evropljani pridruže. Dakle, opet sila, prijetnje, ucjene, nametanje.
Oni su, dakle, a ne Srpska, povukli okidač aktuelne krize. Međutim, Orban, Milanović, Janša, Erdogan i Putin su ili Dodika ugostili ili došli kod njega u Banjaluku. Sijarto je pozvao i druge da čuju lidera Srpske i njegove argumente.
No, da ukratko vidimo kako trenutno stoje stvari.
Amerikanci se od Atlantika okreću put Kine i Pacifika i neće mijenjati maršrutu radi Bosne, ali će i dalje insistirati na jedinstvenoj građanskoj državi i podržavati evropske saveznike da se angažuju u evropskom dvorištu. EU je zabavljena sobom i nije ni blizu konsenzusa o Bosni sve dok je prijateljske Mađarske, a tu su i Hrvatska i Slovenija, te još nekoliko simptomatično suzdržanih članica.
Nijemci su u BiH koncentrisni na izborni zakon u FBiH. A njen direktan apel članicama na udruživanje u sankcijama prema Srpskoj naišao je na odziv samo zemalja Beneluksa. Najzad, Sjeverni tok 2 je u koliziji ne samo sa interesima Amerike nego i sankcijama Rusiji i ruskim prijateljima.
Sada u prve borbene redove istupaju Britanci, stari majstori uredovanja po svijetu, sa bogatim kolonizatorskim iskustvom, sa snažnom obavještajnom strukturom, SAS-ovcima i arogancijom Pedija Ešdauna. Boris Džonson je već poslao na teren generala Piča, sa visokim referncama u britanskoj vojsci, u strukturama NATO-a, u namjenskoj industriji, u agenturama za tajne operacije, što ukazuje da se u Srbiji i Srpskoj neće baviti pukom diplomatijom.
Najavili su i povećanje učešća svojih vojnika u okviru EUFOR-a, ali im je iz Moskve stigao odgovor da i „Rusija ima pravo da poveća svoj kontingent mirovnih snaga u BiH“. A u Londonu govore o „Dejtonu 2“, u kome bi učestovale i Rusija i Srbija.
Najzad, ali ne na posljednjem mjestu, tu su i Bošnjaci.
Bošnjačka vlast razapeta je na dva fronta. Povodom promjene izbornog zakona, protiv Hrvata, povodom vraćanja nadležnosti protiv Srpske, a na oba fronta gube. Palmer i Šmit uvode virtuelnu drugu hrvatsku izbornu jedinicu, čime će riješiti „anomaliju Komšić“. Srpska započinje vraćanje nadležnosti. A njihovi spoljni tutori ih upućuju na dijalog i kompromise sa komšijama.
Umjesto narativa o nevinoj žrtvi za koju su svi drugi krivi, kod njih se napokon javlja kritičko preispitivanje nacionalne politike.
Govori se da je Alija pogriješio što je potpisao Dejtonski sporazum, čime se indirektno priznaje da su zahtjevi Srpske utemeljeni u tom sporazumu, da je Alija sa svojim najbližim saradnicima morao da se povuče zbog podrške islamskom terorizmu, da je zaveo nepotizam.
Nad tim ne treba likovati, nego im ukazivati da privrženost Dejtonu i Ustavu istovremeno znači i ostanak Srpske u granicama BiH. Srpska sve svoje ustavne nadležnosti u miru vraća u okviru „manjeg entiteta“, a spriječiti je samo oružjem može neko spolja. Uzajamne nacionalne omraze prešle su sve granice, a nama sa njima i njima sa nama, na manjoj ili većoj distanci, valja živjeti.
Ruka se najlakše pruža onda kada bolje stojiš, a najlakše prima onda kada najgore stojiš.
Što se pak tiče „Herceg-Bosne“, jeste zaista neprirodno da Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH i Srpska principijelno podržava promjenu izbornog zakona u FBiH. Ali činjenica je da ne samo u Dejtonskom, nego i prije toga u Vašingtonskom sporazumu, piše da treba da bude „Hrvat“, a ne piše „hrvatski predstavnik“.
Elem, kada Srbi traže da se poštuje slovo Dejtona, onda ne može, a kada za Hrvate treba da krše dva međunarodna sporazuma, onda može.
Onog momenta kada Šmit i Palmer natjeraju Bošnjake na formiranja tzv. virtuelne druge, odnosno hrvatske izborne jedinice u Federaciji, Zapad će početi da radi na ponovnom vezivanju polumjeseca i šahovnice, jednako kao što su ih poslije njihovog međusobnog sukoba ’93. u srednjoj Bosni natjerali da potpišu Vašingtonski sporazum o stvaranju zajedničkog entiteta i udruživanju protiv Srpske. Zato je neizvjesno koliko će potrajati taktičko partnerstvo sa Čovićem.
Uprkos svemu tome, pozicija Srpske nikada nije bila povoljnija ni u Bosni ni van nje, ali, naravno, postoji i rizik, bez koga se u politici ne može postići ništa značajno.
Sjećam se da mi je u jesen ’92. – kada su Srbi bili satanizvani na sve četiri strane svijeta – pokojni Ekmečić rekao „izdržati dok se ne promijeni međunarodni odnos snaga“. Evo se promijenio! Ali da su očevi osnivači skršetih ruku čekali da se promijeni, Srpska ne bi ni nastala. Dodik u njenoj mirnodopskoj 15-godišnjoj političkoj odbrani takođe nikad nije mirovao i čekao i zato je na pragu da joj vrati sve što joj je u međuvremenu oteto.
Pragmatični Zapad će dan poslije odluke Narodne skupštine, fokus angažovanja pomjeriti na izbore, odnosno protiv svih patriotskih glasova, ali je takvih u Srpskoj uvijek bila većina, bez obzira na stranačke podjele.
U petak je prvi prelomni korak i dan „De“ za Republiku.
(Reč na tribini „Republika Srpska – vraćanje otetih ustavnih nadležnosti“)
autor:Nenad Kecmanović
