Aljbin Kurti u misiji osveštenja EU

0
64
Foto: EPA-EFE/Olivier Hoslet

Međunarodno-pravni kontekst polako preuzima primat u zapadnoj percepciji kosovskog pitanja. To ne znači da će Srbija dobiti Kosovo natrag, ali ga neće ni izgubiti potpuno. To je novo

U službenoj poseti Beču prošle sedmice, prištinski premijer Aljbin Kurti je apelovao na Austriju da pomogne u pojačanju vojnog NATO/KFOR kontingenta „zato što proruski elementi Vagnera i Noćnih vukova patroliraju na granici sa Srbijom”. Reakcija vlasti se ograničava na suvo i protokolarno. Tim više upada u oči spremnost austrijskih medija da budu platforma za Kurtijevo idiosinkretsko tumačenje prava. Bez reakcije se prihvata činjenica da je pojam granice postao predmet fabuliranja, kao u Kurtijevoj izjavi za Di Prese 14. januara da je „granica između Kosova i Srbije granica između NATO-a i Rusije”. Deskriptivno ovako obuhvaćene granice podižu psihološku vrednost Kosova u zapadnoj politici. Njihova je funkcija da kamufliraju razornu vezu između kosovskog i krimskog presedana, ali je nevolja da Kurtijevi javni nastupi postižu upravo suprotno. Jedina invazija koja preti EU ove godine je invazija međunarodnog prava.

Pravni i međunarodno-pravni kontekst polako ali konstantno preuzima primat u zapadnoj percepciji kosovskog pitanja. To ne znači da će Srbija dobiti Kosovo natrag, ali ga neće ni izgubiti potpuno. To je potpuno novo.

Nema sumnje, ovaj tekst bi se mnogo lakše pisao da nije bilo nedavne izjave srpskog predsednika Vučića o „terorističkom ološu” Kurtiju. U principu, verbalni afekti su nedopustivi u diplomatiji. Kod drugih nedopustivi, kod srpskih predstavnika nažalost neoprostivi. I to ne teoretski neoprostivi, no, no, to civilizovani ne govore javno, već bukvalno neoprostivi. Niko im ne oprašta!

Sa uživanjem ponavljaju nemački i austrijski mediji već sedmicama tu izjavu o „terorističkom ološu” da bi opravdali Kurtijev status žrtve. Ponavljaće je još mesecima i godinama, zauvek će ostati u medijskim arhivama odakle će biti izvlačena kao dokaz srpske grubosti. Iza takvog zaklona Kurti je ohrabren da ponavlja floskule o multietničkom Kosovu, liberalnoj demokratiji i vladavini zakona, a da ga nijedan ovdašnji novinar ne suoči sa činjenicama na terenu.

U krajnjem efektu, verbalne uvrede samo pojačavaju stereotip istog u kome evropske javnosti vide Srbe i kosovske Albance: Kurtijeve „deskriptivne granice” prema Vučićevom „deskriptivnom Kurtiju”.

Srpskim političkim predstavnicima se ne oprašta ništa, tačka. Sad je pitanje šta se sve oprašta političkim predstavnicima kosovskih Albanaca?

„Banalna svađa” i pucnjava

Šestog januara, u selu Gotovuša, opština Štrpci, pripadnik Kosovskih bezbednosnih snaga Azem Kurtaj (33) pucao je iz vozila u pokretu i ranio Stefana (11) i Miloša Stojanovića (21).

Čitaoci i gledaoci medija u nemačkom govornom području znaju za taj događaj. Znaju u jednom određenom okviru u kome im se servira sve što ima zadatak legitimizacije samostalnog Kosova. U praksi, problematično se preskače, nelogično ne prepoznaje, a kauzaliteti uvek fiksiraju u modelu: srpska akcija – albanska reakcija. Štagod se desilo, privatno ili službeno, albanska strana uvek samo reaguje, nikad ne otvara novi ciklus neprijateljstava. Aktuelnosti radi, obavezno se završava sa rusolikim elementima „viđenim” na granici između Srbije i Kosova. Za Srbiju administrativnoj, za većinu u EU državnoj.

Kako je u konkretnom slučaju bilo nemoguće ispoštovati gore navedene uslove za prezentaciju uspešne mlade liberalne demokratije iz Prištine i pri tome zadržati privid profesionalnosti, događaj je propraćen suvim agencijskim izveštajem, koji se u sitnim varijacijama ponavljao u svim medijima. Svejedno šta se čitalo, kvalitetno ili žuto, koja se televizija gledala, nacionalna ili privatna, saznavalo se isto: da je izvesni pripadnik kosovske policije, možda vojske, u svakom slučaju specijalac nekog tipa, pucao u dvojicu Srba koji su nosili neko drvo na seoskom putu na kraju sveta. Jedan od prostreljenih je imao 11 godina, drugi 21.

Hospitalizacija ranjenog srpskog dečaka sa Kosova i Metohije, Stefana Stojanovića (11) nakon ranjavanja, 6. januar 2023. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Kosovo Online)

Policajac koji je pucao „nije bio na službenoj dužnosti”, delovao je van radnog vremena. To je bila vrlo važna olakšavajuća okolnost u svim varijantama, da kad je pucao iz službenog oružja „nije bio u službi”. Niko mu nije rekao, niko naredio, sam je, na svoju ruku u svom privatnom vremenu i iz vlastite traume. Osmani i Kurti su osudili njegov čin.

Zašto je to olakšavajuće, pogotovo kad se ponovi N-ti put, teško je shvatiti, osim kroz dodatak „da je tom događaju, koliko se zna, prethodila neka banalna svađa ispred seoske kafane”. Kauzalitet je bitan, on je prvi zakon koji je ostao kao direktna posledica propagandnog rata koji je Slobodan Milošević izgubio za Srbiju uglavnom tako što ga nije ni vodio.

Da Vas podsetimo:  DUŠAN KOSANOVIĆ, SRBIN IZ HRVATSKE: PUSTINjA RASTE

Prvo je, dakle, bila „neka banalna svađa”, pa je tek nakon toga specijalac „pucao iz vozila u pokretu” u „pokušaju ubistva”. Pokušaj ubistva je svuda pod navodnicima, uz dodatak: „tvrdi srpska strana”.

Besmisleno je elaborisati nad tim, ali je nažalost neka mala refleksija neophodna da se meni, još gore RTS-u, ne bi zamerila neukost. Namera da se neko ubije je činjenično stanje koje se dokazuje na sudu, do tada je navodna. Ali samo pravno navodna, dok je za one na koje se puca ona uvek vrlo realna. Kurtaj nije imao „nameru” da ubije, samo mu je bilo svejedno da li će nekog ubiti – ali to može da se verbalizuje samo u osvrtu ili komentaru, ne u agencijskoj vesti.

Zato o tom incidentu ovde cirkuliše samo agencijska vest, i ona već zaboravljena u trenutku Kurtijeve posete Beču 12. januara, ni sedmicu posle „pokušaja ubistva” kod Štrpca.

Ranjeni Miloš Stojanović (21) čeka mlašeg brata u hodniku bolnice u Gračanici na Badnji dan, Kosovo i Metohija, 6. januar 2023. (Foto: Snimak ekrana/Jutjub/Kosovo Online)

Šta je za austrijske i nemačke medije to „banalno” koje je prethodilo (jednostranoj) pucnjavi na pravoslavni Božić? Na osnovu pisanja kosovsko-albanske štampe, još više objavljenih fotografija, rekonstrukcija bi izgledala ovako: Srbi su stajali u grupi na seoskom putu ispred, pretpostavlja se, etničke kafane. Prelazili su put na neuređen način i usporavali saobraćaj. Kurtaju su više puta prešli ispred auta, ponašali se kao crne mačke kad nekom pretrčavaju put, i tako isprovocirali njegov bes. Umesto da im spontano zatrubi, on je spontano pucao. Gde je tu namera?

U najnovijem tekstu u bečkom Standardu (16. januara), novinarka Velfl se javlja sa reportažom iz Kosovske Mitrovice koja sadrži montipajtonovske pasaže. Tekst počinje citatom Miodraga Marinkovića iz tamošnje nevladine organizacije „Aktiv”: „Srbi koji se ne slažu sa politikom Beograda su difamirani, njima se preti, a članovi njihovih porodica se otpuštaju sa posla”.

O tome se verovatno može razgovarati, ali taj citat nije tu zbog razgovora, već da bi potvrdio kauzalitet: prvo Srbi učine nešto, onda Albanci odgovaraju u činu frustracije – koji sledi u narednoj rečenici: „Kad u takvoj situaciji još dođe do incidenata s nasiljem – pre nedelju dana jedan kosovski vojnik je pucao u vazduh i povredio dvojicu Srba u enklavi Štrpce – strah među kosovskim Srbima raste”.

Standardov opis kriminalnog čina kod Štrpca od 6. januara pokazuje da mit o Srbima kao „nebeskom narodu” nije metafora. Srbi zaista mogu da lete. Stefan (11) i Miloš (21) Stojanović su leteli kao Ikar i Dedal kad su ih pogodili hici iz vatrenog oružja albanskog specijalca van radnog vremena Azema Kurtaja.

Rat kao bolja alternativa

Iako lično ne delim verovanje o crnim macama, do sada sam ipak mislila da se sujeverje o pretrčavanju puta odnosi, i ono po sebi dovoljno žalosno, samo na mačke. Za Srbe mi je prvi glas.

Kako je taj događaj u suštini „banalan”, nijedan austrijski medij ga ne spominje ni slovcem u intervjuima sa Aljbinom Kurtijem.

Onaj u Standardu je radila Adelajd Velfl, tradicionalno slaba prema argumentima kosovsko-albanskih političara. Kada je 28. decembra prošle godine došlo do popuštanja u sporu Beograda i Prištine oko prava srpske manjine na Kosovu i Metohiji, još konkretnije, kad Srbija nije suicidalno jurnula na NATO, što je bio Kurtijev cilj, Velfl je bila vrlo razočarana. Drugi austrijski i nemački novinari ne, naprotiv. Bez obzira na neskrivene proalbanske simpatije, svima je laknulo, barem privremeno.

Konzervativni dnevnik Di Prese kao i ORF takođe su prokosovsko-albanski orijentisani, ali to se mahom ispoljava u fiksnim kauzalitetima: akcija srpska – reakcija albanska. Otvorena euforija da je NATO krenuo na Srbe na severu, ili razočarenje da nije, neće se naći u njihovim izveštajima. Kad je NATO/KFOR odbio zahtev Beograda da pošalje kontingent vojnika preko administrativne granice, ORF je izveštaj zaključio rečenicom: „Srbija itekako ima pravo (misli se na međunarodno pravo, V.K.) da pošalje vojnike na Kosovo”.

Da Vas podsetimo:  SRPSKI KUVARI ZABLISTALI U ŠTUTGARTU: Na Kulinarskoj olimpijadi osvojili 2 medalje!
Baner ”Kosovo je Srbija” na protestnom skupu u Seernoj Mitrovici, 2021. godina (Foto: Bartek Wrzesniowski/Alarmy /Profimedia)

Ukratko, ko pri zdravoj svesti voli rat? Standard i Adelajd Velfl. Njen komentar od 29. decembra optužuje EU za kukavičluk i stavlja akcent na „težak gubitak za vladavinu prava na EU nivou” koji donosi provizorijum od 28. decembra:

„Uklanjanje barikada na severu Kosova ne donosi nikakav trajni božićni mir. Posebno je neshvatljivo da su EU i NATO kapitulirali pred zahtevima militantnih aktivista pod kontrolom srpskog predsednika Vučića. Oni nemaju nikakav pregovarački mandat. Time se vladavina prava kao najvišeg dobra zapadnih demokratija našla na pijaci da se o njoj cenka i pregovara. Bilans inscenirane srpsko-kosovske krize je razoran: Kosovo ne sme da se pobrine za to da svi vlasnici automobila koriste predviđene tablice, ne sme da po zakonu održi lokalne izbore. Ljudi koji su ilegalno zaustavili saobraćaj, ne smeju biti pravno gonjeni, kosovska policija sme da primeni vlastiti monopol nasilja”.

Šta drugo onda kosovskoj policiji preostaje, nego da se za zakonitost brine van radnog vremena?

Rat je bio bolja alternativa, kaže Standard iz pera svoje komentatorke. Na katastrofu za Kosovo, dolazi nezaslužena nagrada za Srbiju: „Istovremeno srpska vlada ulazi u dijalog pod EU kišobranom ojačana novim pregovaračkim kapitalom. Vučić već dugo želi podelu Kosova i granice po etničkim kriterijumima. Pomoć dobija iz Kremlja. Tamo se čuje da se Srbija ‘u odbrani svojih pravnih interesa na Kosovu’ može osloniti na Moskvu. Kremlj profitira kad se pažnja i resursi EU, NATO i SAD usmeravaju na Balkan – a ne tamo gde treba, na Ukrajinu. Usput su ‘nesposobni Evropljani’ vrlo zabavni za Moskvu”.

Normalno, nikad ne bih prenosila ovakve pamflete gde autor/ka ne dolazi k sebi od depresije da spor nije završio u otvorenom ratu. Ali Standard je ikona levog, progresivnog, društveno pravičnog, humanističkog i intelektualnog u Austriji. Takva je barem javna percepcija, ostala od pre. Sudeći prema reagovanjima ispod tekstova, Standard je danas glavno glasilo kosovskih Albanaca u Austriji.

Pas i rep

Razlog što se taj komentar ovde ipak prenosi, i to u celosti, jeste intervju sa Kurtijem od 11. januara, dve sedmice kasnije. Tako poređani, oni daju sliku psa koji sam sebe grize za rep. Moguće da je nekome u tom agresivno antisrpskom i antiruskom listu upala u oči izvesna kognitivna disonanca – EU se proziva da gazi pravo i vladavinu prava kad insistira na poštovanju (svog vlastitog!) pravno obavezujućeg Briselskog sporazuma iz 2013. o formiranju Zajednice srpskih opština.

Zbog toga se Velfl odlučila na nekoliko vrlo hrabrih pitanja koja bi trebalo da pokažu izbalansiranost u stavovima. Recimo, šta Kurti namerava kako bi se „izgradilo poverenje srpske manjine u državu Kosovo?”

Kurti: „Mi smo mali kao zemlja, ali ogroman primer kako demokratija i ekonomski prosperitet idu ruku pod ruku. Meni je do jednakosti šansi, bez obzira na etničku ili drugu pripadnost. (…) Konkretno, uvešćemo premije za albanske poslodavce koji zapošljavaju pripadnike manjina”.

Ili, treba li Srbima koji su napustili kosovsku policiju „dopustiti da se vrate”?

Kurti: „Ne želim da isključim ljude koji su sami dali otkaz, ali ih ne pozivam da se vrate, zato što bih hteo da i drugi dobiju šansu”.

Novinarka koja je pre desetak dana optuživala EU da gazi pravo kad insistira na pravu, sada konstatuje da EU sve glasnije traži da Kosovo primeni Briselski sporazum i onda zabija poentu kao gol: „Ima li neka varijanta tog sporazuma koju biste Vi eventualno mogli da prihvatite?” Odgovor je dug, ali se svodi na – nema.

Oprostite na direktnosti, ima li nekog pravnog sistema koji vam odgovara? Moram da razmislim, devojko!

Kurti, teolog teurg

Vrhunac novinarske hrabrosti odnosi se na dva pitanja o Visokim Dečanima:

Velfl: „Kada će biti sprovedena presuda Ustavnog suda iz 2016, po kojoj se srpskom manastiru Dečani vraćaju 24 hektara crkvenog imanja?”

Kurti: „Tih 24 hektara je dato Dečanima za vreme genocidnog režima Slobodana Miloševića. To je vrlo osetljiva tema koja zahteva temeljno posmatranje i diskusiju svih upletenih. Rado bih se susreo sa odgovornima u Dečanima, ali oni odbijaju da razgovaraju sa mnom”.

Da Vas podsetimo:  Kosovo je Srbija, to odzvanja u srcu svakog Rumuna

Velfl: „Ipak, kod te teme se radi o presudi Ustavnog suda, Vašeg Ustavnog suda, ne o tome da neko s nekim razgovara”.

Kurti: „Ima mnogo drugih sudskih odluka, koje nisu sprovedene. Ja sam nameravao da sa predstavnicima religioznih grupa razgovaram o teološkim pitanjima. Mislio sam da će oni više biti usmereni ka Bogu – ali njih očito zanimaju samo materijalna dobra”.

Već je ovaj kratki pasus dovoljan kao porazni bilans evropske nezainteresovanosti i medijske manipulacije. Na stranu konundrum o nezavisnosti Kosova. Dovoljno je postaviti pitanje šta preostali Srbi na Kosovu mogu očekivati ako nekom lično/porodično traumatizovanom Albancu pređu preko puta?

Tačke manipulacije:

– Ne kaže se da je Visokim Dečanima devedesetih samo vraćen mali deo crkvene imovine konfiskovan od strane komunističkih vlasti 1946, već da su je dobili iz „genocidne ruke” Slobodana Miloševića. Kakav god bio režim Slobodana Miloševića, nigde ne postoji akt koji ga definiše kao pravno genocidan.

Zadnje dvorište manastira Visoki Dečani (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

– Pravo je za kosovsko-albansku stranu ono što ona hoće. Presudu svog Ustavnog suda, što je u liberalnim demokratijama institucija pred čijim se odlukama tresu sve države, Kurti shvata kao osnovu za dijalog koji tek treba da počne. Ustavni sud je rekao svoje, sad da vidimo jel’ nešto od toga nama prihvatljivo! Srbija, istina, ne priznaje samostalnost Kosova, ali Kurti ne priznaje institucije države koju kaže da vodi. Kako se zove ta pravna situacija?

– Kurti bi razgovarao sa crkvenom upravom, ali ne o presudi Ustavnog suda, već o „teologiji”. Nije jasno ni da li bi o teologiji raspravljao sa igumanom manastira koji odbija da ga primi ili sa „predstavnicima religioznih grupa”? I ko su spomenute „religiozne grupe”? Da li to znači da je Kurti pokušao da među srpskim pravoslavnim vernicima identifikuje „grupe” koje će mu isporučiti Dečane, zato što ih više zanima Bog od materijalnih stvari? Ako je tako, onda Kurti ima samo jednu računicu, da „kupi” svoje Srbe koji ne mare za materijalno i da Dečane donesu u miraz multietničkoj državi Kosovu. Ona, istina, takođe ne mari za materijalno, ali poklonu se ne gleda u zube.

– U kojoj teologiji je Kurti verziran da bi o njoj raspravljao? Jedino što ga čini delimično kompetentnim je njegova univerzitetska diploma inženjera telekomunikacija. On je komunikator, moderni teurg koji bi telefonirao hrišćanskom Bogu da s njim pregovara je li mu tih 24 hektara zaista neophodno za rad, ili je spreman da ih pod izvesnim uslovima ustupi spiritualnoj kosovskoj državi.

– U svakom intervjuu za medije nemačkog govornog područja Kurti ponavlja rečenicu da su „srpski elementi ruskog Vagnera i Noćnih vukova viđeni na granici između Srbije i Kosova”, koju od intervjua bečkom Di Preseu 14. januara fabulira kao „granicu između NATO-a i Rusije”. Šta znači „viđeni”? Postoji jedan široki religiozni diskurs o „viđenom” i „vidiocima”, koga se može pratiti i istorijski, u transformacijama kroz ritualnu praksu, doktrinu, religioznu filosofiju, ili filosofsku teologiju. Da li teološki verzirani Kurti misli na to kad kaže da su izvesni rusoliki elementi „viđeni”? Deo tu, deo transcendentalno, na nebu ili u Rusiji?

Iskreno, da li bi i jedan ozbiljan evropski medij ovog trenutka ponudio tako dugi intervju nekom srpskom državniku i još mu dopustio da fabulira same nelogičnosti? Naravno da ne. Ali i drugi evropski državnici ne bi dobro prošli u takvom kontekstu. Čim progovore, probudi se novinarska visprenost. Tapiju na drskost ovog trenutka poseduju jedino Volodimir Zelenski i Aljbin Kurti.

Zašto? Zato što njih dvojica u svojim rukama drže ključeve vladavine prava i pravne države. Oni su niko iza kojih stoji neko. Oni su budućnost EU kao ratne tvrđave koja neće zavisiti ni od koga osim od jastrebova u vlastitim redovima. Pacta sunt servanda, da ne bi.

Autor: Vesna Knežević

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime