Putem groblja kroz zavičaj

0
48

„Nema raja bez rodnoga kraja“ – mjesecima mi odzvanja u glavi… Mjesec po mjesec i prođe godina otkad mi noga nije zakoračila na đedovinu. Na zagarački kamen tamo negdje podno Garač planine, u malenoj Crnoj Gori.

Obično neki ljudi zaborave na svoje korijene kad napuste rodni kraj, a ja sam svakim danom bila ponosnija i svjesnija svojih predaka i njihovih podviga. Zato i ne dozvoljavam sebi da zaboravim. Ne smijem. Zaboravim li njih, zaboraviću i sebe. I to je ono što ne bi trebalo da se dogodi.

Godinama unazad, dok još bijah dijete, kad god sam prolazila pored groblja okretala sam glavu od istog jer sam povjerovala u Antićeve stihove da „groblja su najcrnji vašar i tužno pozorište“

Kako je vrijeme odmicalo, voljeni odlazili crnoj zemlji, to sam sve više okretala glavu ka istom. Nekad sam odlazila na isto sa velikim bolom u njedrima, a sada… Sada se u meni probudi neka doza radosti. Znam, zvuči suludo, ali tako je…

Probudi se radost jer znam da ću se sa mrtvima ispričati više nego li sa živima. Mrtvi me bolje čuju, a i oni su najbolji govornici. Njihova tišina govori mnogo više nego li sve riječi svijeta. Od njih sam najviše učila i naučila o svome postojanju. Neki su govorili svojim nadgrobnim pločama i spomenicima, a neki svojim djelima. Znaš, prolazi me neka jeza dok pričam o ovome. Ali prija. Valjda što ću pokušati i drugima da opišem koliko mi je duša ostala tamo…

Razgovor sa precima

Na seoskom groblju gdje su kosti usnulih predaka, voljela sam i volim obilaziti grobove mog đeda i mog prađeda. Mada, sa đedom sam o našoj rodnoj grudi pričala i za njegovog života. Pričali smo i o podjelama naših rođaka, a i ostalih plemenika. O onim podjelama koje bole i skoro sto godina kasnije. Podjele u kojima je brat na brata digao ruku jer je jedan vjerovao u Sveto Pismo, a drugi u Darvinovu teoriju o evoluciji majmuna. Podjele gdje je jedan klicao „Za Kralja i otadžbinu“, a drugi „smrt fašizmu, sloboda narodu“. Podjela na četnike i partizane, koja nas je mnogo koštala, a košta nas i danas. Bilo je u našem bratstvu i jednih i drugih, ali bi me pri svakom razgovoru zadivila činjenica da moj đed nikad nikoga nije nazvao izdajnikom, ma kojoj strani taj neko pripadao. Tome je i mene naučio. I hvala mu na tome. Razgovori sa prađedom? Ne, to nikada nisam doživjela. Nisam ga ni upoznala. Nije ga upoznao ni moj otac jer je otišao Bogu na istinu o prazniku Sveta Tri Jerarha davne 1962.godine. Nikad mi đed nije pričao o njemu. Valjda što ga je ta rana pekla od tog kobnog dana pa sve do njegovog poslednjeg daha. A od prađedove smrti pa sve do đedove je proteklo više od dvadeset hiljada dana – da preciziram 21 181 dan. Ne, nikada nisam zamjerila đedu na tome, a nisam ni mogla.

Da Vas podsetimo:  Orban se protivi širenju NATO-a

Mada, voljela bih da sam imala priliku da upoznam prađeda makar na trenutak. Ovako… ovako mu stojim pokraj groba i čekam da čujem oće li mi što god reći… I uspjelo mi je jednom. Pričao mi je ono što je čuo od svog oca i đeda… ono što se prenosilo sa generacije na generaciju. Tako sam i saznala kakve je sve junak moj krševiti, divlji, a opet pitomi Zagarač izrodio.

Groblja i časovi istorije

„Bješe to, sokole, prije dva vijeka, a možda i tri. Bilo doba Turaka i njihove imperije i carstva, al nismo se mi dali. Nikad. Oću reći moji se stari nisu dali, jer ja sam ipak rođen posle njihovog zulumćarenja po našijeh krajeva, a prije rata sa Švabama. Izrodio je ovaj naš kraj div junake tog vremena, i mogao bih sad da ti nabrajam, ali bojim se da ću preskočit nekog, a to ne bi bilo pošteno. Svaki je od njih zaslužio da mu se pomene ime. Al ispričaću ti za neke događaje, za koja sam siguran da će ti ostat u pamćenju, iako još nisi dovoljno odrasla. Znam da ćeš zapamtit, jer si zapravo zrelija nego što su neki kao odrasli ljudi, a isti su sve pozaboravljali. Ne znaju ti reć ni ime čukunđeda, a ne da pričaju nešto više.

Znaš onaj barjak što se čuva na Cetinju u muzeju? E njega je kralju Nikoli odnio Milovan Matijašev. Naš bratstvenik. To bješe davne 1877.godine… skoro kraj devetnaestog vijeka. Bješe on mlado momče kad se jedne kišne večeri zaputio iz bataljona sa Banove gomile put Spuža… Išavši polako, odjednom je čuo neki žagor. Našao se u nekom logoru ispred Spuža, a to tada pripadaše Turcima… Nije mogao dalje da ide, pa odluči da pričeka da se utišaju i da utonu u san. E, kad se sve stišalo on krenu da ide između šatora. Iznad jednog vidje barjak. Skide ga i opasa oko sebe. Uzjaha turskog konja i pojuri ka bataljonu. Čuli su to Turci i osuše paljbu, ali mu ne mogaše ništa. Pri dolasku u bataljon, posavjetova se sa ostalima šta da radi sa barjakom. Rekoše mu da ga odnese kralju Nikoli, što on i učini. Ne bi vjerovala, ali zbog tog čina je dobio zlatnu Obilića medalju.

Da Vas podsetimo:  Vjosa Osmani: Izbori na severu Kosova i Metohije 18. decembra

Kapetan Boško. Ovo će ti ime, sokole, vječno ostat urezano. Ko zna, možda ga nekad i sama spomeneš u nekom od svojih stihova. Tog davnog aprila, kada su tukli boj sa Turcima na Grahovcu, Boško predvođaše Zagarčane i Komane. Pokazali su čudo od junaštva…a znamo da je Turaka vazda bilo više nego nas. Oni su ti pred njime bili manji od makova zrna. U boju na Kolovozu vrebale su ga osmanlije, i nudili velike pare onome ko bi ga ubio. I nikad nisu smjeli napasti na njegove, a i naše pleme jer su zazirali od njegova junaštva. On ti je bio naš Obilić. A oni gledaše priliku da to urade kad njega ne bi bilo kući… Zapisani su stihovi koji govoraše o tome:

Doma nema Boška kapetana,

no je poša u Hercegovinu,

lako ćemo danas udariti

i Zagarač listom popaliti.

I Maniti Zeko (knjaz Danilo) je govorio o njegovom junaštvu, ali ga je i odlikovao Obilića medaljom nakon bitke na Grahovcu. Poginuo je četiri godine kasnije… u boju na Meterizima. O njegovom bi junaštvu imalo dosta da se priča. Posle Boška se niko nikad nije ovjenčao tolikom slavom zbog junaštva i besmrtnošću. I nikad neće. Čitaj o njemu u narodnim pjesmama… i čuvaj od zaborava.

Govorio bih ti i o kavgama sa Bjelopavlićima, ali neću. Ne mogu opet da otvaram stare rane… i da se sjećam onog zlog doba kad su se naši osim sa Turcima, ubijali i međusobno. Bole te rane. A kavga je vječito nastajala oko stoke i rijeke Sušice… U jednoj od takvih svađa život je izgubio i Vukić Stanojev. Ali o tome ćeš čitati u knjizi o istoriji našeg sela i naših plemenika i brastvenika. Traži knjigu mome sinu, a tvome đedu. Neka ona bude tebi u amanet. Jer znam da ćeš je čuvati ko oči u glavi. Ne moraš joj znati ime, znaće on o kojoj se knjizi radi. U njoj ti je osim istorije i naš rodoslov, koji ćeš znati mnogo bolje nego što ga drugi znaju. I nikad nemoj dozvoliti sebi da ne znaš ili da zaboraviš ko su ti bili preci.

Da Vas podsetimo:  Euractiv: Šta piše u nemačko-francuskom predlogu za Kosovo

Ako li ti zaboraviš nas, i tvoje će potomstvo zaboraviti tebe. Sad se ti pitaš što bi tebe neko pamtio, jer si žensko dijete, al vjeruj mi da je to nevažno. Da bi tebe neko pamtio nije presudno jesi li muško ili žensko. Nisu presudne ni riječi, već djela. A ti, baš ti – takva kakva jesi, jednom ćeš biti svijetli obraz našega bratstva. Bićeš svetionik. Svjetlost u tami.

Sad se pitaš o čemu govorim, ali kako godine budu odmicale biće ti sve jasnije i jasnije. Zato te i zaklinjem mojijem grobom i kostima, da uvijek znaš ko si. Bog nek mi te čuva!“

skolica.net

Ko sam, odakle sam i čija sam

Zato i volim odlaske na groblja. Oni mi govore ko sam, odakle sam i čija sam. Govoreći o ljudima iz moje ponosite zagaračke rodne grude, govorim o zavičaju. Mogu ja da govorim o njegovim prirodnim ljepotama, ali one ne govore toliko o njemu koliko svi oni ljudi koji su davali svoje živote ne bi li ga odbranili od Turaka.

Da nisam odlazila na groblje, danas ne bih ni znala kako su mi se zvali navrdeda, kurđel, askurđel, kurćup, kurlebalo, sukurdov, surdepač, parđupan, ožmikur, kurajber, sajkatav, bijeli orao, a ni oni što su njih izrodili.

Da nisam odlazila na groblje, danas ne bih znala da se moji korijeni ne vezuju samo za Donji Zagarač, već i za Pelev Brijeg. Za Bratonožiće, ali i za Smederevo.

Da nisam odlazila na groblje, danas ne bih znala da moje porijeklo vodi i do despota Đurađa Brankovića, a samim time i do Lazarevića, Hrebeljanovića. Do Nemanjića.

Da nisam odlazila na groblje, danas ne bih znala ni da je pobratim naše najmudrije glave, velikog Njegoša, bio moj plemenik.

Da nisam odlazila na groblje, danas ne bih znala šta znači biti ponosan na svoj rodni kraj. Na đedovinu. Na Donji Zagarač koji spava podno Garač planine – na izvor koji nikada ne presušuje i koji i dan danas rađa velike ljude, koji predstavljaju heroje, junake na neki drugačiji način, a možda čak i ljepši jer je krvca davno prestala da se lije.

I iznjedrila je jednoga, a to je niko drugi nego Branimir Šćepanović. Veliki književnik, kome duša počiva negđe izvan Zagarča… Negđe na Novom Groblju. Kilometrima daleko od izvorišta. U Beogradu.

Anastasija Šćepanović

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime