Antisrpska propaganda, juče, danas, sutra…

0
1186

eu-srbija-zastave-8Čudi li nekoga da je baš Rojter donio vijest, kako zli Srbi podvode djecu izbjeglica bogatim pedofilima i to po cijeni od 2000 evra? Nadam se da se niko više tome ne čudi jer antisrpski kurs, kod zapadnih medija kao i vlada, još uvijek postoji. Mada je bio na kratko uspavan, pa je izgledalo da više ne postoji, sve su prilike da će se ponovo probuditi.

Rojter je izvijestio, a „slobodni“, „nezavisni“, „demokratski“ mediji su dodali ponešto pa je priča zaokružena. Zli Srbi podvode jadne dječake, koji su od slične prakse pobjegli iz Afganistana, bogatim pedofilima koji su takođe, po svemu sudeći, Srbi.

Nije nemoguće da se desilo da monstrumi u ljudskom obličju posegnu za djecom izbijeglicama, ali smije li se za tako nešto optuživati cijeli narod?

Smije naravno, kad su Srbi u pitanju, sve je dozvoljeno jer takav je trend već od 1990 godine, a na žalost to nije prvi put u istoriji našeg postojanja da se na nas zapadni mediji ostrve, mada je svakako najintezivnije klevetanje našeg naroda bilo baš između 1990 i 2000 godine dvadesetog vijeka.

Neupućeni obično misle da je antisrpska propaganda novina i izum iz devedesetih godina dvadesetog vijeka, a na žalost, istina je, da je postojala već i u vrijeme Prvog srpskog ustanka. Svakako, ne možemo da poredimo idiotluke koje su pisali engleski novinari početkom devetnaestog vijeka, kako Srbi kivni na Turke zbog vijekovnog ropstva, pojedu svakodnevno po pet-šest turskih paša što kuvanih što pečenih, sa onim što se dešavalo u poslednjoj deceniji prošlog vijeka.

Istorija se ponavlja početkom dvadesetog vijeka, tačnije u vrijeme Balkanskih ratova. Opet Englezi, ko bi drugi, pišu u svojim novinama o kanibalima Srbima koji jedu truske žene i djecu.

Poučen tim primjerom kralj Petar Karađorćević Oslobodilac poziva iz Švajcarske poznatog kriminologa dr. Arčibalda Rajsa da utvrdi i evidentira činjenica na ratištu, da nas opet „prijatelji“ kao i neprijatelji ne bi proglašavali kanibalima.

„Prijatelji“ su prestali da nas pljuju jer smo im silom prilika i na sopstvenu nesreću bili saveznici, ali su to neprijatelji i „neutralni“ Švajcarci još kako nastavili. U „neutralnoj“ Švajcarskoj, klevetama prednjači poznati ciriški list „Noje Cirher Cajtung“. Novinari se ponašaju kao njemački i austrijski saborci, a ne novinari, pa između redova pozivaju na linč dr. Arčibalda Rajsa koji se drznuo da, premda je njemačkog porijekla, proda svoje usluge „balkanskim cigojenerima. Ovo poslednje nije iz pomenutog lista nego je izum poznatog hrvatskog pisca Miroslava Krleže, čija djela smo morali da čitamo u srednjoj školi.

Da Vas podsetimo:  Dva generala

Antisrpski kurs je izgleda davno određen, pa se mediji kad zatreba, samo prisjete tog kursa i nastave tamo gdje su stali, pa je ono što se dešavalo devedesetih godina dvadesetog vijeka nastavak onog što je bilo zacrtano već početkom istog, ako ne i mnogo ranije jer ne znam da li možemo da idiotluke iz engelske štampe sa početka 19 vijeka uzmemo kao početak ili početak treba tražiti još negdje 1054, kada je hrišćanstvo pocijepano na pravoslavlje i katoličanstvo?

Devedesete godine prošlog vijeka su nas koji smo tvrdili da imamo više doktora nauka nego mnogo veći i brojniji Nijemci, zatekle nespremne i bilo je više nego očigledno da nemamo ni znanja ni pameti. Da samo imali znanje suprostavili bi smo se uspiješno moćnoj propagadnoj mašineriji koja nas je mljela, a da smo imali pameti platili bismo bismo firme specijalizovane za odnose sa javnošću, kao što su uradili naši neprijatelji. Firma Ruder & Fin je uradila fantastičan posao za Hrvate i muslimane, pa su Hrvati koji bi sa pravom trebali da nose žig počionica genocida u Drugom svjetskom ratu postali žrtva, a muslimani u čijim redovima su se borili islamski fundamentalisti, a takav je bio i sam njihov vođa Alija Izetbegović, su postali novi Jevreji jer je nad njima tobože izvršen genocid.

Da samo imali znanja i pameti uspjeli bismo, premda to ne bi bilo lako, da pobijemo laži koje su svakodnevno fabrikovane čitavu jednu deceniju, a danas su mrlja na našem obrazu jer se niko nije potrudio da kaže istinu. Čak i onda kada je istina utvrđena, čulo ju je manje ljudi nego laž koja je bolje i češće lansirana. Napisao samo još davno u mom prvom romanu „Ludi vjetar – Serbian Gigolo“, da se optužnica duže pamti nego odbrana, odnosno da se medijska laž duže pamti nego demantovanje iste.

Strahujem da je Rojterova vijest o zlim Srbima koji podvode djecu izbjeglice bogatim pedofilima prva lasta u novom medijskom pohodu na Srbe i Srbiju, a takođe strahujem da još uvijek nemamo ni znanja ni pameti i da će nas ponovo samljeti propaganda mašinerija, dok će nam neprijatelji uz podršku „naprednog i demokratskog zapada“ uništiti i ono malo što nam je ostalo.

Da Vas podsetimo:  ZAKON ZA RUGANjE SRPSKOM JEZIKU

Već vidim nove Gutmane, Roudse, Amanpure kako se kite Pulicerovim nagradama stečenim na fabrikovanju laži o Srbima kao poslednjim evropskim varvarima koji ne prezaju ni od čega pa čak ni od eksperimenata nad zarobljenim neprijateljima odnosno njihovim ženama.

Dok sam živ neću moći da zaboravim tvrdnju poslanika u njemačkom parlamentu Švarca da srpski ljekari usađuju pseće embrione u materice muslimankama u Bosni.

Kao ni izjave ministra odbrane SR NJemačke, Rudulofa Šarpinga koji je 1999 u više navrata bez stida izjavljivao da se Srbi slade na roštilju pečenim fetusima izvađenim iz albanskih žena i igraju fudbal odsječenim albanskim glavama. Kako takva propaganda djeluje na obične ljude u zapadnoj Evropi i šta doživljavaju Srbi koji tamo žive opisao sam u romanima „Studio Evropa“ i „Ranjeni vuk i Ranjeni vuk 2“, ali mi se čini da nikad neće biti dovoljno ponavljati, pa pišem ponovo i pisaću o tome sve dok mogu da to činim.

Rojter, ubijeđen sam, najavljuje novu hajku na Srbe koja može početi već sutra, ali može proći i nekoliko mjeseci do toga, a mi ne smijemo da je dočekamo uspavani kao prije više od dvije decenije, kada smo nijemo gledali kako nas demonizuju na svakom koraku.

Sjećam se odlično da su švajcarski mediji kasnili čitav dan za njemačkim medijima, ali se njihovi izvještaji nisu razlikovali od izvještaja njihovog moćnijeg susjeda. Dolazio sam u to vrijeme na posao ranije od ostalih radnika da na miru popijem kafu jer jutarnji komentari jučerašnjih vijesti su bili svakodnevnica. Ljudi su samo ponavljali ono što su vidjeli i čuli na televiziji ili pročitali u novinama, a meni se činilo da mi zabijaju otrovne bodeže u grudi. Pokušavao sam da objasnim, barem onima sa kojima radim, da su to sve laži fabrikovane od strane firmi koje se bave odnosima sa javnošću, ali nisam imao uspijeha. Zalud je bilo što sam im objašnjavao kako funkcioniše manipulisanje javnošću koje je osmislio Edvard Bernez i prvi značajnije upotrijebio nacistički zločinac Jozef Gebels. Gledali su me blijedo i odmahivali glavama jer za prvog nisu bili čuli, a sa drugim za kojeg su čuli smo svejedno mi Srbi bili izjednačeni, odnosno sa nacizmom kojem je služio. Mi koji smo bili žrtve nacizma, ništa manje od Jevereja u odnosu na broj pripadnika naroda, postali smo preko noći strašilo Evrope, novi nacisti gori od onih stvarnih nacista pod čijim skutom smo skoro istrijebljeni.

Da Vas podsetimo:  Nezavisno sudstvo! Ali od koga?

Tih devedesetih se jedan švajcarski novinar, Hans Peter Born, odvažio da u listu u kojem je bio urednik dozvoli da se objavio neutralna slika rata u Bosni. Već sutra su zgradu u kojoj se nalazi sjedište lista Veltvohe opkolili demonstranti. Izbjeglice iz Bosne pomognute bjelosvjetskim ološem su demonstrarile protiv neutralnog viđenja rata u Bosni. Jedan lakovjerni i prvadoljubivi Srbin je zalutao među njih i dobio kamenu kocku u glavu, što ni jedne švajcarske novine nisu zabilježile jer se jadnim izbjeglicama gledalo kroz prste. Ta na kraju oni su žrtve rata u Bosni, odnosno „srpske agresije“, pa je mladi Srbin koji je zalutao među njih zaslužio da mu bude razbijena lobanja i to smije i mora ostati nezabilježeno u švajcarskim medijima.

Siroti Born je dobio upozorenje od direktora da mu ne preostaje ništa drugo do da piše kako trend nalaže ili da traži drugi posao. Pričala mi je Margrit Špreher tadašnja glavna urednica lista Veltvohe kako je to strašno bilo biti opkoljen u redakciji dok na ulici stotine ljudi urlaju tražeći pravdu i istinu.

Margrit je tek nakon dvije decenije progledala kada me je posjetila na Majevici, a napisao sam tim povodom tekst „Majevički agresori“.

Миодраг Лукић: МАЈЕВИЧКИ АГРЕСОРИ

Hans Peter Born se povukao u svoju tišinu. Ostao je ogorčen na „slobodu govora“ i „slobodne medije“ jer ne postoje. Srbi mu se nikad nisu zahvalili za pokušaj da neutralno i objektivno prikaže rat u Bosni. Ne, nije dovoljno da mu se zahvalim ja niti bilo koji drugi Srbin koji živi u Švajcarskoj. Morale su to da urade državne institucije, ali na žalost do toga nikad nije došlo, jer kao što već rekoh, nismo imali znanja i pameti.

Zapisao sam detalj sa demonstracija i pomenuo Hansa Petara Borna u mom romanu Ajduk, da barem negdje ostane pomen o njegovom hrabrom premda u velikoj mjeri neuspijelom pokušaju. Pomenut je i u knjizi „Serbien mus sterbien“ odnosno „Srbija mora umreti“ koju na žalost nismo umjeli da iskoristimo iako je objavljena tih devedesetih godina dvadesetog vijeka.

Spisak medijskih laži bi bio toliko veliki da bih morao napisati desetine hiljada stranica samo da bi ih nabrojao, što ne mogu da učinim, ali činim samo ono što mogu, upozoravam da nas ponovo očekuje hajka koju ne smijemo dočekati nespremni.

U Vetingenu, 19. februara 2017.

Miodrag Lukić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime