Apel za pomoć javnosti

6
4789
Ilustracija / Foto: pixabay.com

Poštovani,

Dana 31.8.2019 smo ponovo, po zna koji put imali konflikt. Naime, na prilaznom putu do naše kuće je bio parkiran automobil marke mercedes. Taj put predstavlja jedini način da izađemo na glavni put, i taj automobil nam je to onemogućavao. U našem kraju  veći broj ljudi  povremeno dolazi na svoje vikendice. Mi smo ovde sa stalnim mestom prebivališta, naša porodica:  Zvonko (46), Ivana (39), Nikola (12) i Emilija (8) Rakarić. Radi se o naselju Rakovac, potez Salaksije. Naša porodica tokom dužeg vremenskog perioda, tačnije rečeno gotovo 10 godina trpi provokacije i pretnje od strane nekoliko komšija. Značajan deo tih sukoba je bio na nacionalnoj osnovi, sve pretnje i verbalne i fizičke uredno su zavedene u policijskoj upravi Beočina. Redovno vođenje zapisnika od strane policije nije ometalo sporedne komšije da neprestano stvaraju nove provokacije. Samo iz razloga što su ovi konflikti bili i nacionalno obojeni, ustručavali smo se da izađemo u javnost. Jedan od vidova provokacija je da nam blokiraju put. Mi tada praktično ne možemo da izađemo iz svog dvorišta. Značajan broj puta su do sada to činili. Kada bi zvali policiju, policija bi se pojavila obično nakon sat ili više vremena. Naglasili bi da su naša deca, Emilija i Nikola ozbilno bolesni. Oboje imaju konstatovanu astmu i neprestano su na lekovima. Emilija je više puta bila hospitolizovana, imala je konstatovan „status astmaticus“ i život joj je bio ugrožen. Nikola pored astme ima i hroničnu koprivnjaču koja mu dovodi do oticanja usta, ždrela i organa za disanje. Imajući u vidu da živimo relativno izolovano, izuzetno nam je važno da u svakom trenutku, po danu ili po noći imamo spreman auto kojim možemo da reagujemo. Naglasili bi i da živimo u relativno neurbanom kraju, gde ulice nisu obeležene, i zbog toga je takođe važno da sopstvenim automobilom možemo odmah da reagujemo i spustimo se na glavni magistralni put Novi Sad – Beočin. Bez obzira što sve naše komšije to znaju, mi neprestano imamo problem sa blokiranjem puta. U ovo su uključeni nekoliko komšija, od kojih jedan, Miodrag Kajtez, ima vikendicu na samoj raskrsnici. On je svoj automobil parkirao tako da nam je ometao prolaz, i bukvalno je bio u stanju da potpuno ignoriše naše apele da se skloni, iako se nalazio u svom dvorištu. Tek kada bi pozvalo policiju, a koja bi došla nakon sat ili više, on bi se pomerio. I tako je uvek prolazilo. I sve se nastavljalo. Miodraga Kajteza smatramo za čoveka koji ima uticaja. Trenutno je direktor Pozorišnog muzeja Vojvodine. Bio je i direktor Kulturnog centra Novi Sad, od 2004 do 2008 kada je gradonačelnik Novog Sada bila Maja Gojković, a ministar za kulturu Novog Sada bio Radovan Jokić. Miodrag i Radovan su bliski prijatelji, a takođe su i bliski sa Majom Gojković, i obojica su kasnije i bili odbornici Narodne partije koju je osnovala Maja Gojković. Radovan Jokić je trenutno direktor Muzeja savremene umetnosti Vojvodine. Obojica su tokom 2008 kupili i sagradili vikendice u našoj blizini. Praktično, njih dvojica su nam najbliže komšije. Od tada počinju naši problemi. Naglasili bi i da je supruga Radovana Jokića, Svetlana Tomić Jokić, tada bila sudija Višeg, a danas je sudija Apelacionog suda. Imajući u vidu njihov uticaj, nije im bio problem da u našj okolini nađu još nekoliko istomišljenika koji će im pomoći u opstrukciji našeg normalnog života. Oni su bili sigurni da za to nigde i nikome neće odgovarati. Pored direktnih pretnji i uvreda koje su nam jasno i glasno govorili, najgore od svega je što su većini tih konflikata prisustvovala i naša deca. Jedan od takvih događaja je bio proslava petog rođendana našeg Nikole. Tada je Nikola imao strašan oblik ekcema koji mu je prekrio celo telo. Jedva se kretao. Bilo je tu još dece i Nikola je ustao i trčao za loptom. Pas Radovana i Svetlane, rotvajler je neprestano skakao sa druge strane žice u njihovom dvorištu. U jednom trenutku se lopta približila dovoljno ogradi, da bi je Radovan štapom dohvatio, približio je žici, podigao donji deo, uzeo loptu i bacio svom psu koji ju je rastrgao. Na naše pitanje: ” zašto je to učinio, i to još pred detetom”, Radovan je rekao da ne budemo patetični. A Svetlana Tomić Jokić je rekla :“ Šta lopta, to ne vredi 15 dinara“. To smo prijavili policiji, koja je došla da napravi uviđaj nakon 30 dana. I to je bila nedelja, došla su dvojica, onako u prolazu. Radovan Jokić i Miodrag su i kretali u direktan fizički obračun samnom. Pomenuo bih da sam još 2005 imao ablaciju retine, i više operacija i intrevencija da mi se sačuva vid na oba oka. Pored činjenice da vidim vrlo loše, da poslednjih godina ne mogu da vozim auto, jer mi je vid u rangu slobovide osobe (na oku na kojem bolje vidim, dioptrija je -20). Da bih i to sačuvao, moram da pazim o svakom pokretu. Ja osobu prepoznajem tek kada mi se približi na 1 metar. Kao slabovida, gotovo slepa osoba, uspeo sam da tokom ovog perioda magistriram, doktoriram i danas sam u zvanju vanrednog profesora na FTN Novi Sad. Između ostalog, Radovan Jokić mi je i pretio, vikao da će učiniti da ostanem bez posla na fakultetu. Slali su nam različite inspekcije iz Beočina koji su pisali ono što su ovi hteli. Bili smo stavljani pred svršen čin. Izmišljali su postojanje različitih stvari, da smo izgradili nekakve pomoćne objekte kojih ni do dan danas nema. Ali smo bili sudski kažnjavani i platili smo razne kazne za nešto što nikada nije ni postojalo. Ali, ni to im nije bilo dovoljno. Radovan Jokić je pretio kako će dovesti ljude da nam sve spže i spale. Pretio je da će da me strpa u zatvor. To su zamislili tako što su poslali protivpožarne inspekore koji su došli sa unapred napravljenim zapisnikom, gde mi u dvorištu držimo visokozapaljive materije. Tražili su od mene samo da potpišem zapisnik. Naravno, budući da je to bilo toliko besmisleno, odbio sam , jedan od inspektora mi se smejao i rekao mi da ću ići na sud. Bilo je jasno šta smeraju, i tada smo po prvi put delomično izašli u javnost sa otvorenim pismom Pismo jedne majke. To je privuklo pažnju javnosti, i tada su bar zaustavili taj proces sa zapaljivim materijama, kojih naravno nikada nismo imali. Kao što sam pomenuo, Radovan Jokić i Miodrag Kajtez su uspeli da u svoje namere maltretiranja privuku i nekoliko komšija: Gorana Đureskog, Mirka Šmanju i Dragana Stegića. Za ove je pre svega bio zaslužan Miodrag Kajtez koji se i direktno graniči sa posedima ovih lica. Miodrag Kajtez je u više navrata vršio i pretnje, uvrede i kretao je da se direktno obračuna sa mnom. Psovao mi je majku ustašku. Ja bih na njegove pokušaje da me napadne bio prinuđen da se povučem. Svi oni su tada, kao i sada dobro znali da ne mogu da pružim gotovo nikakav fizički otpor. Sa Mirkom Šmanjom bi Miodrag Kajtez šetao pored naše kuće i glasno govorili i smejali se kako će na početak naše ulice staviti tablu sa natpisom: „Zabranjeno za pse i za Hrvate“. Mirko Šmanja je u to vreme gradio vikendicu. Jednom prilikom je pozvao neke nama nepoznate ljude koji su nekoliko sati jeli i pili u njegovom dvorištu. Glasno su puštali muziku, jedan od njih je glasno vikao prema našem dvorištu: „Ova pesma je za tebe ustašo“. Moja supruga Ivana je sve to slušala, i plakala je. Čak je i otišla prema njima da ih zamoli da prestanu. U jednom trenutku, jedan krupni je sa letvom potrčao prema meni ka našem dvorištu. Bilo je strašno, tu su bila i naša deca koja su se ispred igrala. Svi smo jedva uspeli da pobegnemo. Zvali smo policiju, koja je došla nakon više sati, kada su se ovi odavno i razišli. I naravno, niko ništa nije preduzeo. Mirko Šmanja je kasnije prodao vikendicu, tako da se sa njim više nismo susretali. Ali, svi drugi su ostali. Opisaću jedan od konflikata sa Draganom Stegićem u režiji Miodraga Kajteza. Pri jednom našem povratku kući, zatekli smo veliki kombi koji je preprečio put do naše kuće. U svom dvorištu je ležao Miodrag Kajtez koji je potpuno ignorisao činjenicu da je kombi ispred njegove vikendice. Vikali smo i trubili, ne bi li taj čiji je kombi, čuo, pa da dođe da se pomeri. Nakon pola sata, kada se niko nije pojavljivao, pojavljuje se, iz dvorišta Miodraga Kajteza, Dragan Stegić i vozač kombija. Dragan Stegić je bio vrlo neprijateljski raspoložen. Mi u stvari nismo ni znali da kombi ima veze sa njim, niti smo želeli bilo kakav konflikt sa njim. No, Dragan Stegić je očito želeo konflikt. Pretio je „ Da se ne kačim sa njim jer ću videti…“. Sa Draganom nismo do tada imali nikakav konflikt. Njemu se pridružio i Miodrag Kajtez koji je rekao: “da su Draganu uzeli sve u Hrvatskoj, a ja se tu žalim zbog puta“. To nam je u tom trenutku bilo strašno da Miodrag Kajtez povezuje ovaj naizgled bezvezni incident sa onim što je Dragan ranije doživeo. Ja sam čak tada i pitao: „Kakve ja imam veze sa svim tim?“. Miodrag Kajtez je umesto Dragana odgovorio: „Imaš, ti imaš…“. Tada smo i odlučili i da taj konflikt prijavimo policiji. Ona je došla nakon određenog vremena, kao i obično što čine. I na tome se završilo. Današnji konflikt je bio sličan tome. Mercedes je blokirao put. Pre neki dan smo videli da je taj mercedes vlasništvo izvesnog Špirića iz Rakovca, jer je dovezao Gorana Đureskog, koji živi pored Dragana Stegića i zajedno sa njim se druži sa Miodragom Kajtezom. Supruga Ivana i Ja smo zvali Gorana i Špirića (jer smo znali čiji je auto) da se pomeri da bismo mogli da izađemo autom iz dvorišta. Oni su sedeli na terasi Goranove kuće. Znači Goran i Špirić su sedeli na teresi Goranove kuće koja je udaljena manje od 100 metara od mesta gde je Špirić parkirao svoj auto. Supruga Ivana je čak otišla do jednog placa koji se graniči sa placem Gorana Đureskog. Oboje smo vikali:” Gorane i Špiriću..”. No, oni su to potpuno ignorisali. Čekali smo oko 45 minuta da se pojave. Bili smo potpuno očajni, ali smo odustali od zvanja policije jer smo znali da se ovi ionako neće pojaviti. Došli su iz dvorišta Miodraga Kajteza, Goran Đureski i Špirić. Rekli smo im da nije u redu da nas tako provociraju, gotovo sat vremena stojimo na suncu i ne možemo da krenemo sa autom. Očito, Goran je unapred iscenirao ovaj konflikt. Rekao je: “… da je moj dosije sve veći…“,  „ da će oni sve učiniti da moj izbor u zvanje  redovnog profesora bude onemogućeno“ itd. To je neobično, jer su to reči Radovana Jokića koje je još prvih dana našeg sukoba to izgovarao.  Mi smo bili u našem dvorištu, sin Nikola (12) je stajao pored mene, a Ivana je sa Emilijom bila kod auta. U jednom trenutku Goran izlazi iz dvorišta Miodraga Kajteza i otvoreno poziva da se obračunamo. Kreće prema meni i sinu, ja sam samo pokušavao da vidim da li Goran ima neko oružje u rukama, jer, kao što sam ranije rekao, neko mora da mi se približi jako blizu da bih video koja je osoba u pitanju, pogotovo da li nešto drži u ruci. Na sreću, Špirić je zaustavio Gorana, najpre verbalno a zatim i fizički jer je stao ispred njega. To sam mogao da vidim. Nikola se naravno jako uplašio. Nikola i ja smo otišli u kuću, a Ivana i Emilija su autom otišli u Sr. Kamenicu. Međutim, nakon pet minuta je došla policija, jer ih je pozvao Goran Đureski da sam ga ja napao!  Policijski službenici su bili vrlo neljubazni i neprijatni. Gotovo izlazeći iz auta su rekli da ću ići na sud! Pokušao sam im da im objasnim da ja, niti bilo ko od nas, nije nikoga napao, da smo ovde pokušavali da na 35 stepeni nekog 45 minuta dozovemo da pomeri auto. Rekli su, to ih ne zanima, iako, kako su kasnije rekli, oni ovde više puta dolazili kada smo ih mi zvali. To je ukazivalo da su bili upoznati u određenoj meri sa predhodnim dešavanjima. Kao što sam već pomenuo, rekao sam im da ja niti sam nekoga napao, niti to mogu, i ponovio sam im moje zdravstveno stanje i moja ograničenja. Dodatno, ja iskoristim vikend da čak ni ne stavljam jedno sočivo od (-20) da bih malo odmorio oko sa kojim u stvari i nekako funkcionišem. Tražili su od mene da napišem zapisnik. Ukratko sam im objasnio da će mi to biti jako teško i zamolio sam jednog od službenika da on napiše ono što bih ja izdiktirao, a ja ću nekako da poptišem. Policijski službenik je to odbio i rekao je da to može da napiše i sin Nikola (12) koji je stajao pored.  Budući da sam to smatrao krajnje neprihvatljivim, ipak sam ja uspeo da napišem nekoliko rečenica. To su od mene tražili da uradim na haubi njihovog auta, pitajući me da li imam oružje. Jedan od njih je rekao da im je Goran rekao da imam oružje! Naravno da nemam nikakvo oružje, dali su mi da radim alko test (naravno da je bilo nula), ali sve skupa je bilo jako neprijatno. Jedan od službenika je pri kraju svega toga rekao „Kako to da svi ovde imaju nešto ptotiv tebe?“. Ja sam mu na to odgovorio: ” Kakav je to stav, kako tako nešto može da kaže, da li je on sa takvim predubeđenjem došao ovde.” Tada je i rekao da je on već dolazio i da sam se žalio na njegov rad. Tada mi je bilo jasno otkuda tolika njegova netrpeljivost i tada sam ga pitao za broj njegove značke. Rekao sam mu da ne mogu da vidim broj, on je rekao samo da se zove Petrović ili Popović i da je jedini u PU Beočin.

Da Vas podsetimo:  Uhvati ih ako možeš: Tajno trošenje javnog novca u RTS-u

Činjenica jeste da sam svih ovih godina na FTN Novi Sad suočen sa teškoćama i raznim opstrukcijama. Na primer, finansiski stimulans za bavljenje naukom koji ja dobijam je ubedljivo najniži, od svih zaposlenih na fakultetu, iako moje bavljenje naučnim radom nije  zanemarljivo, a što se može videti na Scopusu (broj radova objavljen u vrhunskim svetskim časopisima i broj citata). Ono što dobijam za nauku je manje od bilo kojeg asistenta koji se nedavno zaposlio. Nemam saradnika, celukupnu nastavu obavljam sam. Moje obraćanje dekanu Doroslovačkom je ostalo ignorisano. Sa više predmeta koje sam držim i sa svim aktivnostima koje su u vezi sa tim, moj vid se značajno pogoršao. Sa druge strane, ja nastojim da radim sve profesionalno, u tome i uspevem,  iako sam skoro potpuno bez vida, i to svi znaju. Ali, sve ovo, sve ove pretnje upućene mojoj porodici i meni svih ovih godina, a koje su se ticale i mog posla, kao i moja potpuna diskriminacija na poslu, čine potpuno neodrživim moj dalji ostanak i opstanak ovde. Na kraju krajeva, tako su pretili i poslu kojeg je moja supruga Ivana obavljala i ona je ostala bez posla. Do današnjeg dana nigde nije uspela da nađe posao. Ovde imamo samo budućnost u kojoj naša deca ne smeju da izađu u dvorište da se igraju. Traume koje su doživeli, nažalost, ostaće im zauvek. Do sada smo se ustručavali da sa svim ovim izađemo u javnost. Nastojali smo da izbegavamo sukobe I konflikte. Od nas kojima je samo potreban mir, prave nekog ko izaziva sukobe. Ovaj današnji incident, kao i ponašanje policijskih službenika očito ide u prilog tome.

Mi smo se obraćali svim nadležnim institucijama pismenim putem, od najniših do najviših državnih istanci, bili na brojnim razgovorima sa službenim licima, pokušavali da živimo normalno i povučeno. Očigledno drugima smeta naše prisustvo i potrebna nam je pomoć javosti.

Da Vas podsetimo:  Rat SNS-ovaca: Vučićev trener napao Gašićevog sina!
Zvonko i Ivana Rakarić
Izvor: terrabija.com

6 KOMENTARA

  1. Preselite se u Hrvatsku, sto ste ocekivali da u jednoj Srbiji postoje hrvatski Pupovci i da su dekani i direktori Hrvati kao sto su svugdje u Hr Srbi i bivsi komunisti koji su svoju huzicu uvalili po Zagrebu i velikim gradovima a Srbe s Banije, Like pustili niz vodu…

  2. Поштовани ја не тражим овде корист за себе већ истину за све.
    Злоупотребљавам овај мој оговор вама да замолим господина Ракарића да се одазове на ТРЕЋИ судски позив и изнесе пред прекршајни суд свој доживљај спорне ситуације
    Истине никад за паметног није доста.

  3. ГОРАН ЂОРЕВСКИ
    Прочитавши овај текст у ком сам директно поменут имам обавезу да изнесем чињенично стање.Против Звонка Ракарића је тужилаштво покренуло прекршајни поступак у којем се ја водим као сведок оштећени.На првом рочишту се г.Ракарић није појавио а уредно му је уручен позив.Замолио би г.Ракарића да се милом појави на другом рочишту и изнесе своју одбрану.Коришћење друштвених мрежа у ТОКУ судског процеса ради обмане јавности и утицаја на судски поступак је срамотно и не доликује једном ванредном професору.
    Имам 60 г. Супругу.два сина.две снаје и троје унучади.Паметном доста.

      • Поштовани ја не тражим овде корист за себе већ истину за све.
        Злоупотребљавам овај мој оговор вама да замолим господина Ракарића да се одазове на ТРЕЋИ судски позив и изнесе пред прекршајни суд свој доживљај спорне ситуације
        Истине никад за паметног није доста.

  4. Progon Srba u Hrvatskoj isključivi je odraz mentalnog sklopa najvišeg političkog vrha te drzave!!!
    Nazalost, isto vazi i za Srbiju ili bilo koju drugu drzavu!!! Ukoliko je ovo istina, onda je naša sramota ogromna!!! Zapanjuju me obični, mali ( normalni ) ljudi , što se ne stave u odbranu komšije? U svemu tome naj manje je vazno tko i šta je komšija! Minimalan osjećaj za pravičnost, trebao bi da izazove burnu reakciju svake zdrave i normalne osobe!!! Ukoliko nedostaje i taj minimalan osjećaj pravednosti, sjetite se one poznate…….“ kada su odvodili zidove, nisam reagirao jer nisam bio zidov,kada su odvodili cigane, nisam reagirao…………………………a kada su došli po mene, nije bilo nikoga da me brani “ !! Pomozite svakom, na koga se ispoljava nepravda, barem………sebe radi……
    Konplimenti na časti i hrabrosti KORENIMA sto je objavila ovaj zalostan vapaj za pomoć !,!! Vjerujem u snagu i poštenje javnosti….!!!!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime