Arapi napali bošnjačku nevjernicu u Sarajevu

1
1942

„Invazija Arapa na Sarajevski kanton u prisustvu bošnjačke vlasti!“; „Šeici iz Saudije i Emirata kupuju stotine hektara na širem području Vrela Bosne od privatnih vlasnika!“; „Grade i ograđuju čitava luksuzna naselja na vodom i šumom najatraktivnijim lokalitetima nadomak Sarajeva!“; „Domaćem stanovništvu zabranjen pristup izuzev onima koji rade kao posluga!“; „Kantonalne, gradske i opštinske službe sležu ramenima i ništa ne preduzimaju dok se nekontrolisano naveliko krčme najvredniji bosanski prirodni resursi“; „Ko sve i zašto iz vrha vlasti stoji iza ovih spektakularnih transakcija i basnoslovnih provizija?“

Burka / Foto: fsk
Ovo nisu naslovi iz banjalučkih i mostarskih medija, koji najčešće pišu o sistematskoj islamizaciji BiH, nego iz sarajevskih. Organizovano je i nekoliko tv foruma na kojima su učestvovali političari, stručnjaci, novinari i javni intelektualci, ali rasprava se ubrzo svela na „rupe u zakonu, sumnjive posrednike i korupciju“. Tek rijetki učesnici u diskusiji uzgred su provukli da bi možda moglo biti problema oko integracije specifične arapske populacije (jezik, kultura, običaji), uz debelu ogradu da se „od srca raduju što su došljaci baš iz prijateljskih muslimanskih zemalja“. U međuvremenu, čaršijom su već prostrujale priče o više incidentnih nesporazuma između Arapa i Bošnjaka. U medijima, međutim, nisu zabilježene, jer su bliskoistočni ambasadori u Sarajevu već protestovali što lokalna administracija nije dovoljno predusretljiva.

Da barem jedno iskustvo neprijatnog bliskog susreta za arapskom „braćom muslimanima“ prodre u javnost, pobrinula se izvjesna Adela Mahmutović:

„Guram ja kolica, a majica mi spada sa ramena i već me nervira. Uporno je kao štimam, jer se spušta do pola leđa … I tako ja sva u sikiraciji oko sebe, majice i hrane, a prilazi mi ‘gospođa’. Sikće, pišti i vrišti na mene, na arapskom, mlatarajući rukama kao pomahnitala zvjer. Prepadoh se ja. Satjera me u neki ćošak i ja se prepadoh. Dolazi i ‘hasbend’, koji parla nešto (samo sam Alah skontala), prijeteći mi prstom ispred nosa. Pokušavam nešto reći, ne daju mi. Dolazi njihov ‘hamal’, neki naš, i napada me da se maknem jer on je zadužen za njih!? Oni će mene napadati u mojoj zemlji, u mom gradu, u mom tržnom centru jer mi se vidi golo rame??? Primitivci! Dolazi nam šljam zadnji koji se ne zna okupati. Busaju se u prsa kao veliki vjernici, a kockarnice i barovi vrve od njih. Ovdje poštujte našu kulturu, različitosti, verska opredeljenja, a ne namećete vaša! Gamad beduinska, m’rš!“ – zabilježila je na Fejsbuku revoltirana Sarajka.

U čemu je nesporazum? Sve do arapske kolonizacije velikih prostora u široj okolini Sarajeva domaći vehabisti, sirotinja uglavnom regrutovana za redovnu mjesečnu apanažu, u gradu su se isticali jedino po bradicama, kapicama i trofrtaljkama. Tek okupljeni u zabačenim komunama u Bočinji, Maoči i sl. osjećali su se sigurni i bili agresivni prema nezvanim gostima. Pristalice jedne od najkonzervativnijih i najradikalnijih frakcija u sunitskom islamu, koje finansira Saudijski dvor u funkciji širenja masovne baze novog Kalifata, bili su prisutni u medijima uglavnom kao anonimni visok procenat dobrovoljaca Islamske države iz BiH. Samo povremeno bi se imenom i prezimenom izdvojilo ime nekog od njih kada bi napravio neki nasilni ispad u Bosni, poginuo kao oficir Al Kaide ili Al Nusre u Siriji i Iraku, ili kao šehid, tj. vinovnik/žrtva spektakularnog samoubilačkog terorizma u Zapadnoj Evropi.

Da Vas podsetimo:  Kecmanović: Bajdenove izjave opominju da predstoji još jedna runda borbe za odbranu Srpske

Sada već u BiH na velika vrata ulaze i sami saudijski i zalivski sponzori budućeg Kalifata. Predstavnici ekonomske, vjerske i političke elite zemlje prebogate crnim zlatom, koja je vojna regionalna supersila, koja je glavno uporište NATO-a na Bliskom istoku, koja je jedan od lidera islamskog svijeta u usponu, koja je domovina Meke i Medine u koju svaki pa i bosanski musliman ima obavezu da bar jednom u životu ode na hadž i koja pretenduje da svoju verziju sunitskog islama nametne cijelom muslimanskom svijetu. Oni se osjećaju i materijalno, i moralno, i vjerski superiorni u odnosu na bosanske muslimane, pa i pozvani da moralno zapuštenu braću i, posebno, sestre, pouče pravom učenju Muhamedovom.

Mahmutovićka se čudi i ljuti što je „gospođa“ žučno ukorijeva („sikti, pišti“) zato što muslimanka ne smije biti obnaženog ramena nepokrivena. „Hasbend“ („parla, prijeti i poziva se na Alaha“) opet je taj koji mora da bude tu, jer žena kod njih ne smije da izlazi bez pratnje muža ili brata. Onaj „hamal“, nad kojim se zgražava, plaćen je, privatno ili iz budžeta, da štiti šeika, a takvi u Saudiji imaju status sluge. Mahmutovićka bjesni što je njih troje „napadaju u njenoj zemlji, u njenom gradu, u njenom tržnom centru …“ Ona ne razumije da je sve počelo sa dolaskom Alije, bez koga „sunce ne bi sjalo da ga nije …“ za lidera bosanskih muslimana i da je, po Islamskoj deklaraciji, „Mahmutovićkina zemlja (uključiv i njen grad i tržni centar)“ samo dio „islamske federacije od Maroka do Indonezije, u kojoj domaći muslimani kao sljedbenici „umjerenog bosanskog islama“ i „najsekularniji na svijetu“ treba da se podvrgnu (re)islamizaciji.

Upravo zato je borba muslimana u BiH za secesiju i za unitarnu državu uživala jedinstvenu solidarnost cijelog, inače vječito podijeljenog islamskog svijeta. Amerikanci su je podržali jer su BiH smatrali za strateški bogom danu lokaciju za stvaranje još jednog zamrznutog konflikta. Prvo su, preko iranske veze, mobilisani mudžahedini iz vascijelog islamskog svijeta, uz pomoć sa terena od dvojice najradikalnijih iz fočanske robijaške halke. Hasan Čengić je držao iransku vezu preko Centra za obuku terorista u Pogorelici, a Omer Behmen ih je, kao ambasador BiH u Teheranu, iz regrutnog centra u Iranu ispraćao na put na ratište u Bosni preko aerodroma u Zagrebu. Naoštrene na Iran još od Homeinija, SAD su potajno samo jednokratno otvorile i zatim zatvorile iranski kanal, a sjeme vehabizma koji su ostavili mudžahedini u bošnjačkim dijelovima Bosne nije ih u to vrijeme brinulo.

Da Vas podsetimo:  Hipokrizija Tribunala u Hagu

Sarajevo su, zatim, preplavili stari/novi američki favoriti – Turci. Erdogan je, kako ga je tada preporučivao Vašington, „uspio da ostvari jedinstven spoj islama sa demokratijom koji, kao uzoran model treba da se proširi na čitav islamski svijet. Kada je, međutim, „sultan“ sa Bosfora suviše ojačao i samouvjereno počeo da tjera po svome, Stejt department ga je prekvalifikovao u diktatora, a američke službe krenule su u akciju da ga zamijene Gulenom. U međuvremenu Davutoglu i Gul su, uz zapadnu podršku razmahali neoosmanizam po bošnjačkoj Bosni. U Sarajevu su na svakom koraku nicale turske banke i osiguranja, hoteli i restorani, fakulteti i škole stranih jezika, a naokolo je žamorio turski jezik.

I, kao što su mudžahedini bili jedva dočekana bratska pomoć u građanskom u ratu, tako je bilo i sa Turcima. Braću iz osmanske „matice“, koju „bosanski vilajet“ kolektivno pamti kao tvorca „zlatnog doba“ za hrišćanske konvertite – age i begove. Nije da nije bilo i nekih naknadnih zanovijetanja od sve malobrojnijih „mahmutovićki“: te, „mudžahedini su kao potonji islamski teroristi više kompromitovali bošnjačku borbu za građansku državu nego što su donijeli preokret na frontu“, te, „Turci su donijeli više ljubavi nego investicija, više džamija i tekija nego bolnica i škola“, te „uložili su više u agresorsku Srbiju nego u Bosnu“.

U kontekstu nedavne Trampove romanse u Rijadu (stotine milijardi petrodolara za najmodernije oružje) kojom je Sarajevo otvoreno za arapske šeike, započeo je treći, možda i prelomni talas (neoosmansko-vehabijske) islamizacije BiH. Muslimani iz Saudije i Persijskog zaliva, koji u Bosni kupuju zemlju, grade, zagrađuju i naseljavaju već su neka vrsta „direktne akcije“. Ali, drugačiji odnos prema socijanim razlikama, prema moralnim vrijednostima, prema tumačenju i društvenoj ulozi islama, pa i prema obnaženom ženskom ramenu, još nailazi na izvjesna gunđanja na terenu.

Da, Mahmutovićka je u pravu kada ronda: „Busaju se u prsa kao veliki vjernici, a kockarnice i barovi vrve od njih“, ali oni tako rade i kod svoje kuće. Šeici piju i kockaju ne samo u Sarajevu nego i u Rijadu. Njihovi ne samo sinovi nego i kćeri inkognito se školuju u SAD i tamo rade sve što vole i američki mladi. I žene im se u odgovarajućem krugu oblače po evropskoj modi i, ako to podrazumijeva, obnažuju jedno ili oba ramena. Za šeike, šeikovice i šeikovčad važe druga pravila nego za raju izmećare. A Mahmutovićka nije Melanija Tramp da joj je dozvoljeno da razgolićena sjedi ravnopravno među ‘muškima’.

Da Vas podsetimo:  MUP Bosne i Hercegovine doneo odluku o napadima na konvoje JNA još 29. aprila 1992

Adela Mahmutović prije svega griješi što se ljuti na „gospođu“, njenog „hazbenda“ i njihovog „hamala“. Prava adresa je Alija Izetbegović i njegov projekat (re)islamizacije Muslimana/Bošnjaka, koji ne bi tako brzo toliko uznapredovao bez podrške mudžahedina, neoosmanlija i vehabija. Ovako: malo iranskih šiita, malo turskih sunita, malo saudijskih vehabita i sve manje pripadnika „umjerenog bosanskog islama“ i proces duhovnog izlječenja „najsekularnijih muslimana na svijetu“ privodi se kraju. Još ako im se posreći da migrantska trasa skrene preko bošnjačkog dijela BiH, pa se proces islamizacije kao neoosmanizacije i vehabizacije obogati migrantizacijom, odnosno imigracijom demobilisanih boraca Islamske države Bosne, bićemo uskoro svjedoci nepovratne transformacije duhovnog i sekularnog identiteta muslimana Bošnjaka.

Pošto je Sarajevo po posljednjem popisu dobacilo do 1.333, od nekadašnjih 150.000 Srba, a ni Hrvata nema mnogo više, nije isključeno da bosanski muslimani kada ostanu potpuno sami, započnu građanski rat vjerskih frakcija, kao tokom rata između Alijinih i Babinih. Npr. „hamasovci“ protiv „fatahovaca“, zajedno protiv nevjernika u vlastitim redocima. Kako to već biva od Maroka do Indonezije.

Adela Mahmutović sigurno još uvijek nije jedina u Sarajevu koja se protiv toga naglas buni. Dižu glas i mnogo kompetentniji usamljeni pojedinci, poput Tarika Haverića u knjizi „Kritika bošnjačkog uma“: „U četvrt stoljeća, Alija i njegovi nasljednici, duhovni i biološki, uspjeli su da relativni napredak sekulariziranih Muslimana u Jugoslaviji pretvore u apsolutni sunovrat reislamiziranih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Tamo gdje su na vlasti, oni koji slijede viziju čovjeka što je pozivao na ‘stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća’ nisu godinama u stanju da riješe probem pasa-lutalica ili endemičnih krađa poklopaca na uličnim šahtovima, tako da će stvaranje velike islamske federacije od Maroka do Indonezije i od tropske Afrike do centralne Azije malo pričekati“.

Čak je i Abdulah Sidran, koga u Sarajevu titulišu kao „najvećeg živog bošnjačkog pisca“, zapao u tešku nedoumicu u kom grmu leži zec: „Negdje smo pogriješili, a ja ne znam da kažem ni u čemu, ni kako dalje“. I dok Abdo razbija glavu, Arapi ne gube vrijeme i, uz Bakirov blagoslov, kupuju, grade, zagrađuju i naseljavaju.

Rahmetli Alija mora da se blaženo smješka kada sa mezarja na Kovačima pogleda dole na Baščaršiju i ugleda bijele galabije kako se viore oko Begove džamije. Sinu Bakiru ostao je babin amanet na rahmetu da se zaviore i oko Ferhadije. Zato je valjda toliko i zapeo za jedinstvenu BiH.

Nenad Kecmanović

fsksrb.ru

1 KOMENTAR

  1. nenade,vrati film unazad i traži razlog znaš ti.adela je normalna osoba kojih ima još dosta u bosni.da te podsetim,kako to da se vodio rat u bosni,a niko ne pipnu ni jednog titovog partijskog druga.zar u sarajevu nisu sve vreme bili u svojim kućama svi titovi funkcioneri.tako u hrvatskoj tako na kosovu,tako u bosni,a srbi kao vodili građanski rat.znaš tio nenade dobro.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime