Autoput i železnica NIŠ-MERDARE- PRIŠTINA – lažni NATO i “velikoalbanski “put mira”

1
1900
Foto: Prokuplje.org

Već duže vreme u medijima u Srbiji, posebno nakon tzv. Vašingtonskog sporazuma, govori se o izgradnji autoputa i železnice Niš-Merdare-Priština. Tom autoputu je data prednost u odnosu na druge pravce koji spajaju regije i sredine prema srpskom narodu u Crnoj Gori i Republici Srpskoj, kao što su autoputevi: Beograd-Banjaluka; Beograd-Istočno Sarajevo; Beograd-Boljare i rekonstrukcija i modernizacija železnice Beograd-Bar.

Očigledno je da je neko drugačije definisao prioritete razvoja infrastrukture, u Srbiji mimo izvornih nacionalnih interesa. To su učinile vodeće države NATO pakta i EU i one su glavni kreditori strategije i prioriteta razvoja putne i železničke infrastrukture na Balkanu. Istovremeno , posao izgradnje tih autoputeva uglavnom dobijaju kompanije iz država koje su dale kredite. Na taj način Srbija višestruko ostaje osiromašena jer gradi često i ono što joj ne treba a radove ne izvode domaća preduzeća nego se nalaze u ulozi podizvođača. Takva praksa je štetočinska i pretežno ima koruptivni karakter.

Takozvani „Autoput mira Niš-Priština“ i železnica nisu izraz nacionalnih potreba Srbije niti je izraz odluke zasnovane na objektivnim pokazateljima protoka i intenziteta saobraćaja na putu i železnici Niš-Priština. Pogotovo tu komunikaciju koriste Albanci iz Albanije i sa Kosova i Metohije koji rade u centralnoj Evropi. Nije sporna njihova potreba, nego je problem što EU nije dodelila bespovratna finansijska sredstva za taj „Autoput mira“ i za železnicu a ne da se gradi kreditom koji vraćaju građani Srbije.

Izgradnja autoputa ka Kosmetu i Albaniji proglašena je za jedan je od prioritetnih infrastrukturnih projekata Srbije. Ukupna dužina kraka Koridora E 80 od Niša do Drača je 384 kilometara. Već ima izgrađenih šest traka u dužini od 234 kilometra u Albaniji. Od Niša do Merdara je 77 km i od Merdara do Prištine 22 km je skoro završeno.

Vlada Srbije je taj autoput ocenila kao projekat od “posebnog značaja”, samo nije naglasila da se to odnosi na Albaniju a ne na Srbiju. (ODLUKA O IZRADI PROSTORNOG PLANA PODRUČJA POSEBNE NAMENE INFRASTRUKTURNOG KORIDORA AUTO-PUTA E-80, DEONICA NIŠ-MERDARE ; „Sl. glasnik RS“, br. 7/2016 ). Neuverljivo je sročena izjava bivše resorne ministarke Zorane Mihajlović, bila je da „taj autoput je za nas jako važan zato što ćemo ga vezati na takozvani “Plavi koridor” – Jadransko-jonski autoput koji prolazi kroz Albaniju“, govori o tome da je počeo i proces indoktrinacije građana Srbije, kroz medijsku propagandu, koji sve to treba da plate.

Dok traje priprema javnosti za početak radova na ovom štetočinskom projektu, postojeći plan o rekonstrukciji pruge Beograd-Bar, sredstvima ruskog kredita, polako dobija i svoje „anekse“ koji su u funkciji prolongiranja rokova, po nagovoru „zapadnih prijatelja“a radi ukupnog kompromitovanja tog projekta.

U narodu je takva odluka Vlade Republike Srbije prepoznata kao problem, jer to nije u skladu sa srpskim nacionalnim interesima niti je to izvorna narodna potreba, sve dok se ne povrati pun suverenitet nad prostorom Kosova i Metohije.  Međutim , kada se analiziraju izjave lokalnih političara iz regiona, predstavnika Svetske banke i kreditora iz EU, kao i izjave predstavnika SAD i NATO, zaključci se lako prepoznaju. To je u suštini NATO i albanski autoput i železnica o trošku srpskog naroda.

Izgradnjom autoputa Niš-Priština i železnice, skoro da se ništa neće promeniti u životu naroda Topličkog kraja. Mnoga sela na prostoru opština Kuršumlija, Blace i Prokuplje nisu asfaltirana ili su čak sa lošim makadamom, ostaju u istoj kaljuzi decenijama. Zbog tih loših lokalnih puteva, zapostavljenosti sela, varoši i gradova, narod Toplice kontinuirano odlazi u pečalbu i trajno napušta ove prostore.

Narod u Toplici neće ostati tamo zbog autoputa, jer odlaze što nema lokalnih puteva, nema podrške razvoju sela, unipštava se voćarstvo i nema fabrika od čije plate može normalno da se živi. Narod bi se zadržao i povratio u Toplicu da je novac za železnicu i autoput Niš-Priština iskorišten za rešavanje mnoštva problemaa u ovaj region, koje bi rešile deo pobrojanih infrastrukturnih, privrednih, razvojnih projekata banjskog turizma i za rešavanje poljoprivrednih, zdrastvenih i ekoloških problema sela.

Ignorišu se problemi Topličkog kraja a gradi se infrastruktura za potrebe tzv. velike Albanije i NATO pakta. Srpskom narodu se medijski prikazuju laži da će živeti bolje i da će to doprineti razvoju Topličkog okruga i celog juga Srbije.

Paralelno sa promašenim investicijama vlasti u Srbiji, vlast lažne države Kosovo i Albanije čine sve da se integrišu u svim oblastima društvenog života. Albanski premijer Edi Rama izjavio više puta da Kosovo i Albanija nameravaju da “uklone granice”, kao i da će albanska luka Drač uskoro postati de fakto “kosovska”. “Sporazum koji ćemo uskoro potpisati za olakšavanje carinskih postupaka između dve zemlje vodi nas do odredišta, transformacije luke Drač u de fakto luku Kosova”, rekao je Rama.

Realizacija investicije u autoput i železnicu Niš-Merdare, sa stanovišta srpskih nacionalnih interesa, pogubna je iz više razloga:

  1. Srpski narod sa centralnog Kosova i iz Metohije je prognan i niko više ozbiljno na Zapadu, sem deklarativno, ne govori o njegovom povratku. Oko 230.000 prognanih živi u unutrašnjosti Srbije i to više nije problem za moćnike NATO i EU. Oni računaju na zaborav Srba i servilno ponašanje vlasti od 2000.godine do danas.
  2. Valjda bi red poteza trebao da bude sasvim drugačiji da upravo te vodeće države NATO i EU insistiraju na povratu prognanih Srba na Kosmet i na poštovanju Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN. Ali to nije moguće jer je cilj agresijom NATO bio okupacija Kosmeta i stvaranje lažne države Kosovo.
  3. Ne može se graditi svetla budućnost srpsko-albanskih odnosa na otetom Kosovu i Metohiji, upravo sa onima koji bez imalo srama govore o nezavisnosti tzv. Kosova i njegovom prisajedinjenju Albaniji. To je upravo ta Albanija koja je sa istim ciljevima, u skladu sa projektom Velike Albanije, učestvovala u agresiji na SR Jugoslaviju 1999. godine.
  4. Vlasti Albanije od Agresije 1999. godine ostale su dosledne u podršci separatističke vlasti u Prištini. Predsednik Vlade Albanije Edi Rama u svakom kontaktu sa srpskim zvaničnicima otvoreno govori o nezavisnosti lažne države Kosovo. To je dovoljan razlog za prekid svih odnosa sa Albanijom dok ne promene spoljnu politiku a ne da se na srpskoj nesreći produbljuje nacionalna katastrofa Srba u budućnosti.
  5. Istinska saradnja sa Albanijom nije moguća dok se ne povrati vlast Srbije i puni suverenitet nad Kosovom i Metohijom i dok se srpska zastava ne zaviori na Prokletijama i Šari. Nije moguće tražiti mir, saradnju i razvoj na srpskoj nesreći i otimanju suštine srpskog nacionalnog bića.
  6. Ceo proces intenziviranja saradnje sa Albanijom i lažnom državom Kosovo odvija se pod instrukcijama i pritiskom administracije SAD, neposredno i posredno preko NATO i EU.
  7. Proces saradnje Srbije i Albanije se u javnosti opravdava i prikazuje kao srpska nacionalna potreba i razvojni projekat Srbije. Preko medija, koji su pod kontrolom Zapada, uz dirigovana obrazloženja „analitičara“ opravdavaju se takvi pogubni politički potezi vlasti.
  8. Auto put Niš-Priština-Drač jeste izvorna albanska nacionalna potreba i potreba SAD, kao njihovog saveznika. Za vreme mira taj auto put jeste u funkciji dalje afirmacije projekta Velike Albanije.
  9. Nije problem što albanski političari se bore za svoje nacionalne interese, nego je problem što se vlasti Srbije već duže vreme servilno odnose prema SAD i vodećim državama NATO i EU, koji promovišu i podržavaju Albaniju, suprotno srpskim nacionalnim interesima. Takav odnos se pravda potrebom dobrih odnosa sa Zapadom, potrebom razvoja i izgradnje „neke bolje evropske budućnosti“, kroz evropske integracije pa makar i na štetu srpskih nacionalnih interesa.
  10. Velika je srpska nesreća što dobar deo političke elite danas u Srbji vidi svoju budućnost u saradnji sa Albanijom, dok joj se demografski prazni Toplički, Jablanički i Pčinjski okrug. Takvi odnosi sa Albanijom nisu potreba naroda tih krajeva. Naprotiv saradnju sa Albanijom, posle iskustva iz tzv. pregovora Beograda i Prištine, doživljavaju kao strah i zebnju za njihovu budućnost i budućnost njihovih potomaka.

Samo ovi krupni razlozi govore o tome da je cela saradnja Srbije, Albanije, Severne Makedonije i lažne države Kosovo, pod plaštom razvoja ekonomije i trgovine, prometa roba, usluga i kretanja ljudi instruisana spolja, prvenstveno od SAD kako bi Srbi ostali mirni u procesu suštinskog gubitka Kosova i Metohije i postizanja tzv. pravno obavezujućeg sporazuma. U tom procesu Srbija treba da postane servilna i poslušna marioneta Zapada i da se uključi u evroatlantske integracione procese.

Za SAD, Albanija je važan i pouzdan saveznik na jugoistoku Evrope i učiniće sve da podrže afirmaciju i ostvarenje njihovih nacionalnih interesa. Revitalizacija postojećih komunikacija i izgradnja novih na Balkanu jeste sa namerom, prvenstveno da te komunikacije sa Jadrana iz Albanije budu u funkciji povećanja mobilnosti i efikasnije logistike  NATO trupa na Centralnom i Južnom vojištu na potencijalnom Evropskom ratištu.  Tako je i afirmacija saradnje Albanije i Srbije preliminarno sračunata na štetu Srbije. To je deo strategije NATO u daljem pohodu na Istok, kroz neutralizaciju uloge i značaja Srbije na Balkanu i kroz potiskivanje bilo kakvog ruskog uticaja i prisustva Kine.

Problem izgradnje infrastrukture prema Prištini, koju neće koristiti Srbija ni 5 odsto kapaciteta za svoje potrebe, jeste u zaduživanju i podizanju kredita približno 1 milijardu 850 miliona, do završetka projekta. To su predračunom predviđena finansijska sredstva za izgradnju autoputa Niš-Merdare i izgranju železnice Niš-Merdare, koja će u konačnom biti znatno veća. Ne koristi se i ne remontuje pruga Priština- Kosovska Mitrovica-Raška nego se u dobroj meri izgrađuje sasvim novi pravac železnice jer je on u skladu sa strateškim potrebama NATO pakta i tzv. velike Albanije. Takav strateški promašaj vlast u Srbiji označava kao “Autoput mira”, dok joj otimaju Kosovo i Meohiju i to pravda potrebama saradnje, razvoja, svetle evropske perspektive i tzv. Malog Šengena.

Kako je ranije najavljeno, radovi na deonici od Niša do Pločnika, od 39 km, očekuju se da krenu marta 2021. godine. Iz EU navode da će tender za početak radova biti pokrenut u decembru 2020.godine. Prema rečima šefa Delegacije EU Fabricija autoput je značajan za Zapadni Balkan, jer će, kako kaže, biti prosperitetniji zahvaljujući boljoj povezanosti građana. [1]

Auto -put Niš-Merdare-Priština je važan projekat ne samo što pokazuje interes i želju Srbije da radi i razvija svoju infrastrukturu, već i što pokazuje želju da do svih mogućih rešenja dolazi kompromisom i zajedničkim radom, rekla je bivša ministarka za saobraćaj i infrastukturu u Vladi Srbije, Zorana Mihajlović nakon potpisivanja ugovora sa Evropskom investicionom bankom za izgradnju deonice Niš-Merdare. Procenjena vrednost druge trase ovog auto-puta od Pločnika do Merdara na granici sa Kosovom od 44 kilometra iznosi oko 570 miliona. Autoput Niš-Merdare-Priština jedan je od projekata predloženih u okviru Berlinskog procesa, diplomatske inicijative koju je 2014. godine pokrenula nemačka kancelarka Angela Merkel, s ciljem da se podrži mirna, stabilna i demokratska budućnost Zapadnog Balkana i da se unaprede regionalna saradnja i evrointegracije regije. [2]  Takav odnos Zapada potvrđen je Vašingtonskim sporazumom, što govori o kontinuitetu odluke od strane centara moći u SAD i EU.

Žalosno je kada ugledni štampani medij u Srbiji pravda ovaj infrastrukturni promašaj, na neprimeren način: „Deo autoputa kroz Srbiju do Merdara, koji treba mi da izgradimo, uz povoljne kredite Evrope i SAD omogućava bolje povezivanje topličkog područja i unutrašnjosti Srbije, što je vrlo bitno za privredu ovog pograničnog područja i preostalo srpsko stanovništvo ovog kraja ugroženog od Albanaca. Tu se nalazi i nekoliko vrednih i uspešnih srpskih banja. Za pet miliona Albanaca u Albaniji i na Kosovu, koji intenzivno komuniciraju sa Evropom, ovaj auto-put i dalja veza od Niša do granica Evropske unije, duga preko 400 kilometara, predstavlja jedinu kopnenu vezu. Na prolasku kroz Srbiju moraće da plate putarinu, gorivo i verovatno će koristiti ugostiteljske usluge u jeftinoj Srbiji, pošto ih očekuje daleko skuplje putovanje kroz zemlje Evropske unije. .. Izgradnja auto-puta do Drača zbog pristupačnijeg terena je nekoliko puta jeftinija od izgradnje auto-puta do Bara, pa bi i putarina trebala biti niža, što bi olakšalo izlaz Srbije na more.“ [3]

Očigledno je da su i nacionalni mediji u funkciji promocije interesa NATO pakta i EU. Samit u Varšavi pokazao je da NATO fokusira svoje napore kako bi „obuzdao“ nepostojeću “pretnju sa istoka”. I dalje NATO se fokusira na podršku vlasti u Kijevu da nasilno reše pitanje Donjecka i Luganska u budućnosti.

NATO na Balkanu pored pravnog okvira koji je uspostavio o slobodi kretanja trupa želi podržati razvijenom infrastrukturom o trošku država članica a i onih koje nisu članice. SAD traže „vojni šengen„ u Evropi u okviru članica EU, ali i onih država koje su u Partnerstvu za mir ili se nalaze u procesu pridruživanja EU. Cilj tih zahteva je da se obezbedi mobilnost trupa ka Istoku, duž linije podele. U NATO-u cene da će tako skratiti vreme da savezničke trupe priteknu u slučaju potrebe Poljskoj, baltičkim državama, Rumuniji i Bugarskoj, ali da je potrebno da se napravi i svojevrsni šengenski prostor i razvijena infrastruktura za snage NATO.

U pozadini izgradnje svih ovih saobraćajnica koje povezuju sve zemlje članice NATO pakta na Balkanu, stoji američka firma „Bechtel„, nekadašnji ogranak korporacije Džordža Buša, koja je bila glavni izvođač radova na autoputevima u Turskoj, Hrvatskoj i Rumuniji. Gde god je prisutan NATO pakt na Balkanu, tu je i kompanija „Bechtel„. Investicije u albanske projekte koje realizuje Srbija su na štetu građana Srbije u ekonomskom, političkom, bezbednosnom i svakom drugom smislu.

Srbija treba da gradi auto put za Prištinu kada povrati suverenitet nad Kosovom i Metohijom, kada se prognani vrate sa svojom Vojskom i Policijom i kada se ponovo zaviore srpske zastave na granici sa Albanijom. To je vreme kratko i dostižno ako kao narod u to veruje i želi da ostvari.

Primereno razvoju situacije u svetu i regionu, strategija očuvanja i opstanka srpskog naroda treba da počiva upravo na integraciji, bratstvu i zajedništvu na srpskom etničkom prostoru, Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, uz pomoć prijateljskih naroda i država. Izbor je u suštini jednostavan, ne smemo i ne možemo biti na strani onih koji povlače nove linije podele u Evropi i izazivaju ratove i krize.

Jadna je Srbija kojoj je Albanija prozor u svet, od koje očekuje investicije ili u koju namerava da investira. Narod mora da se pita na referendumu da li želi da se zadužuje i da investira u taj autoput i železnicu, koji su deo projekta tzv. velike Albanije.

Mitar KOVAČ
Izvor: Srpski Stav

 


NAPOMENE

  1. https://www.juznevesti.com/Drushtvo/Fabrici-Auto-put-mira-ce-podstaci-regionlanu-saradnju-i-ekonomski-oporavak.sr.html
  2. https://www.slobodnaevropa.org/a/autoput-ni%C5%A1-pri%C5%A1tina/30160804.html
  3. http://www.politika.rs/scc/clanak/465057/Koristi-od-auto-puta-Nis-Pristina

1 KOMENTAR

  1. Nije NEKO definisao , to je uradila Amerika preko svojih poslusnika. Sada Srbija finansira i investira belosvetske INVESTIRE, iz svog budzeta.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime