Azbuka – nalaz neuredan

1
1364

Beogradske Novosti su 24. jula 2018. objavile da je Ministarstvo kulture i informisanja Srbije prosledilo Vladi Predlog izmena i dopuna Zakona o službenoj i javnoj upotrebi jezika i pisma (ovde).

Ova vest nastala je na osnovu izjave ministra Vladana Vukosavljevića, date prilikom potpisivanja protokola o saradnji Ministarstva kulture i Odbora za standardizaciju srpskog jezika (ovde). Tom prilikom Ministar je rekao da izmene Zakona treba da „zaštite ćirilicu, da promovišu njenu upotrebu u natpisima na reklamama, nazivima kompanija i u medijima“.

Tekst Predloga izmena ne može se naći na sajtu Ministarstva kulture, niti na sajtu Vlade.  Međutim, tabloidi bliski vlasti odmah su došli do teksta Predloga. Tako je latinični Alo objavio članak pod naslovom: „Svi mediji moraju da budu na ćirilici, ako ne ispune jedan uslov, PLATIĆE PAPRENU KAZNU“ (ovde; način pisanja izvorni).

„Celokupna komunikacija državnih, pokrajinskih i organa lokalne samouprave moraće da bude na srpskom jeziku, ćirilicom“, kaže se u tekstu. „Isto važi i za obrazovne i naučne ustanove, kao i medije čiji je osnivač država, kao i za elektronske medije sa nacionalnim, regionalnim i lokalnim frekvencijama“.

Pink na ćirilici? O, ne!

„Ćirilica će biti obavezna i za sva javna preduzeća i ustanove, kao i preduzeća s većinskim državnim kapitalom. Na ćirilici je obavezna komunikacija u pravnom prometu, posebno za navođenje naziva, sedišta i delatnosti preduzeća, naziv robe, uputstva za upotrebu nekog proizvoda, deklaracije za proizvode, garantne listove, račune, potvrde…“.

Imaćemo račune za telefon ili deklaracije za bojlere na ćirilici? O ne!

I pre nego što je uopšte i otvorena javna rasprava o Predlogu izmene (ovde), krenuo je opšti napad atlantističkih kulturtregera. Dojče vele je objavio tekst: „Latinica samo u četiri zida“ (ovde). U njemu se bezobrazno tvrdi da će oni koji od sada u javnosti budu pisali latinicom biti kažnjeni sa milion dinara!

Naravno, DW je kao autoritet pozvao Ranka Bugarskog, univerzitetskog profesora engleskog jezika u penziji (r. 1933), i osvedočenog neprijatelja zaštite ćirilice, kako bi objasnio da je reč, kako on kaže, o „diskriminativnim merama, a Ustav zabranjuje diskriminaciju“. „U  Srbiji se osnovna škola ne može završiti bez poznavanja ćirilice“, uočava Bugarski. „Kako onda može biti ozbiljno ugroženo jedno pismo koje je u ovoj meri privilegovano?“, pita se on.

Eto, iako na svim komercijalnim TV, na svim proizvodima koje kupujemo, ili na ulicama Beograda i  većine naših gradova ne možete videti ćirilicu, to nije nikakav znak ugrožavanja ćirilice – pa božemoj, deca u Srbiji ne mogu da završe školu ako ne nauče ćirilicu. (Alal kriterijum!)

Ovu DW „analizu“ odmah je preuzeo i sajt B92 (ovde), a Bugarskog i njegovu „argumentaciju“ doslovno su preneli i N1 (ovde), Blic (ovde) i Danas (ovde). Naravno da je istu kukumavku – „diskriminacija, upomoć!“ – ponovila i sva mediokritetska silesija „komentatora“ na Peščaniku (ovde i ovde) i Danasu (ovdeovde i ovde), a i BBC na srpskom imao je o tome – gle čuda – istovetno mišljenje (ovde).

Da Vas podsetimo:  Uzećemo vam Beogradski sajam, daćemo vam točak

Bugarski je još objavio i čaršav-tekst na Peščaniku, u kome je ponovio svoj argument „ćirilica nije ugrožena jer se škola ne može završiti bez nje“, da bi zatim uskliknuo: „Što se mene lično tiče, još od detinjstva oba pisma smatram svojim i njima se služim, kao i svi nacionalizmom neopterećeni ljudi koje poznajem. Nije reč o zameni pisma, o jednom ili drugom pismu, nego o jednom i drugom“ (ovde).

Kako to „jedno i drugo“ izgleda kod Bugarskog vidi se iz činjenice da je on od 25 knjiga čak 23 izvorno objavio na latinici (što je 92%): Predlozi over, under, above, below beneath u savremenom engleskom jezikuLingvistika o čovekuJezik i lingvistikaLingvistika u primeniJezik u društvuUvod u opštu lingvistikuJezik od mira do rataKa jedinstvu lingvistikeJezik u društvenoj kriziJezik u kontekstuLica jezikaNova lica jezikaŽargonJezik i kulturaSelektivna sociolingvistička bibliografija SFRJ-Srbija 1967-2007Evropa u jezikuJezik i identitetPortret jednog jezikaSarmagedon u MesopotamanijiBibliografija uz sabrana delaPutopis po sećanjuJezici u potkrovlju i Govorite li zajednički?

Na ćirilici je Bugarski objavio svega dve knjige (Jezici i Pismo), ali obe su više puta preštampane na latinici, dok je samo jedna od 23 njegovih latiničnih knjiga izašla i na ćirilici (ovde).

I, eto tako u praksi izgleda drugosrbijansko načelo „i jedno i drugo pismo“. Ćirilica je dobrodošla samo u tragovima, na nivou statistike greške. Ali, čim probate da taj odnos makar malo promenite, odmah se digne larma: „Diskriminacija!“ i „Nacionalizam!“.

Taj pluralizam na terenu izgleda tako da, kada je reč o portalima, RTS, Politika, Novosti, NSPM i drugi „nacionalistički“ mediji imaju kao opciju oba pisma, dok „kosmopolitiski“ Danas, Peščanik, N1, Vreme, kao i sajtovi svih ljudskopravaških NVO ili stranaka poput LDP, imaju isključivo latinicu. Uključiv i Filozofski fakultet u Novom Sadu!

Kako će se završiti ovaj „ćirilicagejt“ u Srbiji uopšte nije izvesno. Ovdašnji drugosrbijanski autošovinisti, za koje svi znamo da suvereno vladaju srpskom kulturom i medijima, toliko mrze ćirilicu (ovde), da teško da će dozvoliti njen ozbiljniji povratak u javni prostor.

Da Vas podsetimo:  Putinova poruka Srbima, ili: Hil i Žiofre postrojavaju Vojsku Srbije

Istovetna borba vodi se i u Republici Srpskoj. Željka Cvijanović je najavila donošenje sličnog zakona o pismu (ovde). Međutim, kritičari kažu da je u Srpskoj ćirilica u još težem položaju nego u Srbiji.

U Beogradu je makar na zvaničnoj RTS sve na ćirilici. U Banjoj Luci, naprotiv, RTV Republike Srpske sve što titluje – filmove, serije, dokumentarne emisije na stranom jeziku – radi na latinici (ovde).

To je stoga što u BiH, kažu iz RTRS, postoji ustavna norma ravnopravnosti pisma, pa se „latiničenjem“ filmova i serija samo uspostavlja ravnoteža. Ali, zašto ta norma ne važi za TV FBiH-a, gde je sve na latinici?! Da nije pravo objašnjenje možda u strahu da oglašivači ne povuku svoje reklame ako se popularne serije i filmovi ne emituju na latinici? (isto).

Komercijalna pravila su jednostavna: Srbima, kao potrošačima, ne smeta latinica; Hrvati i Bošnjaci neće za nju ni da čuju; dakle, sve ima da bude na latinici.

Tako se sukob fanatika i tolerantnih završava pobedom fanatika.

Ovakav ishod u komercijalnoj sferi ne sme, međutim, da bude na štetu srpskog nacionalnog identiteta. Imperijalne ambicije „bosanskog“ i „hrvatskog“ jezika prema Srbima zapadno od Drine mogu biti zaustavljene samo onoliko koliko Srbi u RS koriste ćirilicu.

Stoga je borba za pošteni odnos srpskih medija spram nacionalnog interesa – odnos koji treba da bude nekorumpiran komercijalnim ili „grantovskim“ razlozima – ključan za očuvanje našeg elementarnog identiteta.

Ćirilica je u samom identitetskom jezgru našeg naroda. Kome to nije jasno neka pogleda kako su se srbomrsci ponašali prema ćirilici u okupiranoj Srbiji i Crnoj Gori 1915-1918, u NDH 1941-1945. ili danas u „Republjik e Kosove“, u „Neovisnoj republici Hrvatskoj“ ili u „Montenegru“.

Ko to neće da vidi ili da razume, ili je intelektualno insuficijentan, ili pripada kompradorskoj petoj koloni, angažovanoj da poradi na našem nestanku i zatiranju.

Pitanje je, naravno, da li ova vlast ima demokratski legitimitet da sprovede akciju radikalne odbrane ćirilice, ili je to sve samo manipulativna dimna zavesa namenjena patriotskom delu javnosti, kako bi se zataškala predaja Kosova.

Već sam pisao o tome da je ministar Vukosavljević jedan od retkih patriota u sadašnjoj vladi (ovde). Ovo je, očigledno, njegov pokušaj da uradi ono što je u Srbiji trebalo znatno ranije preduzeti – još prilikom raspada SFRJ (1992) ili prilikom donošenja Ustava (2006): zakonski obavezati pravne subjekte da u javnoj upotrebi koriste ćirilicu.

Da Vas podsetimo:  Zašto protesti nisu ugrozili Vučićev režim

No, nikada nije kasno. Digrafija je sasvim retka i tranziciona pojava. Među dvesta država i sedam hiljada jezika, ona postoji tek u par slučajeva, pri čemu svaki od njih, u skladu sa političkim i kulturnim preferencijama vladajuće elite, teži latiničnoj jednoazbučnosti.

Posle sloma SSSR, kao vid „emancipacije“, Turkmenistan (1993), Uzbekistan (1993) i Azerbejdžan (2001) prešli su sa ćirilice na latinicu. I Kazahstan je, prošle godine, najavio prelazak na latinicu do 2025. godine (ovde i ovde)

Dvoazbučnost danas postoji, recimo, u Uzbekistanu, gde se i dalje 70% knjiga štampa na ćirilici (ovde). Moldavski se u osamostaljenom Pridnjestrovlju i sada piše ćirilicom, dok je ostatak zemlje 1989. godine prešao na latinicu (ovde).

Međutim, sve su to tranzicione pojave kretanja prema latiničnoj jednoazbučnosti – baš kao i u današnjoj Crnoj Gori, gde je atlanistička kompradorska elita uspela da svede ćirilicu na grobljanske spomenike (ovde).

Srbija je, zapravo, jedini primer društva u kome oba pisma već čitav vek postoje na manje-više dobrovoljnoj bazi – premda je primetno sistematsko potiskivanje ćirilice u sferi trgovine i medija.

Glavni neprijatelji ćirilice u Srbiji jesu snage koje Srbe fanatično doživljavaju kao „male Ruse“ – bilo da su to austrougarski ili nemački okupatori, bilo da su to engleski ili američki „saveznici“, bilo da su to, kao danas, nosioci atlantističke, kulturtregerske,  hegemonije.

U ovom času latinica je u Srbiji nesumnjivo kolonijalno pismo – i u ekonomskom, i u kulturnom, i u medijskom pogledu. Stoga je režim u protiverečnosti. Po karakteru on je kompradorski. Ali, u njegovom krilu, pojavila se inicijativa da se odbaci jedan od njegovih ključnih (auto)kolonijalnih simbola.

Sumnjam da će ova inicijativa i u ovakvom obliku da prođe. To je toliko suprotno kompradorskoj esenciji režima da je malo verovatno da neko od veto igrača (Veto Players) – od Predsednika republike do Ambasadora SAD – neće pokušati da je blokira.

Ali, bez obzira od koga dolazi i kakve su joj šanse, ovu inicijativu treba podržati. Ona nije u koliziji sa nužnom opreznošću povodom kosovske politike režima.

Ne borimo se tek oko jednog pitanja. Na delu je totalna borba (Kampf auf Leben und Tod), borba za celo naše biće. Svako sektašenje u toj borbi vodi u propast. A hijerarhija je očigledna: svaka čast zbog odbrane azbuke, ali ne možete ostati u vladi koja „Kosovu“ poklanja stolicu u UN.

Pa da vidimo šta će na kraju ispasti.

Izvor: Stanje stvari
www.ceopom-istina.rs

1 KOMENTAR

  1. Треба се сетити сплићанина Анте Томића који је рекао :
    Хрватски националисти су непопустљиво тражили да им српски остане страни језик ; српски националисти су непопустљиво тражили да им хрватски остане страни језик. И то им је, и једнима и другима, обично био једини страни језик којим су владали.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime