DOKLE ĆE SE BOŠNJACI PONAŠATI KAO DA SU IM ŠIPTARI ROD A SRBI ZAUVIJEK NEPRIJATELJI?
- Ekspert za bezbednost Dževad GALIJAŠEVIĆ: Izetbegović mlađi svojom izjavom – da „genocidašima“ neće dopustiti da zaposjednu dio BiH –dao je snažan vjetar u leđa razgovorima o mirnom razlazu, pokazujući da on u stvari nije protiv razlaza, ali nije za mir. On je za to da se to obavi u novom ratnom sukobu. I, on prijeti ratom! Onaj `Janšin` non-pejper kao da je Izetbegovićev!
- Ne vjerujem da među Bošnjacima postoji značajan broj ljudi koji bi krenuli u rat za Bakirom, koji se krio u prošlom ratu – osim kad mu je mati donosila zlato u vrećama iz Turske – ipak ovakve izjave sa vrha najjače političke stranke održavaju vjekovnu mržnju i pokazuju da Bošnjaci ne žele da žive se Srbima
- Prije Blinkenovog pismaPredsjedništvu BiH, takozvana sarajevska elita i kvazi inteligencija je robusno umnožavala planove i vizije onoga što će se dogoditi nakon pada Donalda Trampa – predviđajući i priželjkujući kraj političke agonije i nemoći centralnih organa BiH, povratak unitarizmu pašaluka i konačnu kapitulaciju Republike Srpske
- Pitanja koja je otvorio „papir“ iz Slovenije, a kome su prethodili slični „papiri“ iz Hrvatske, pokazuju spremnost država ragiona, članica Evropske Unije, da pokrenu proces razgovora koji bi u krajnjoj konsekvenci, doveli do stvaranja Bošnjačke nacionalne države – što je sigurno daleko važnije od fraza i galame, „bošnjačke političke ergele“ (kako ih je nazvao novinar Sead Numanović) koji govore o „neprihvatljivosti komadanja Bosne“, a da nemaju nijedan racionalan odgovor na proces koji traje već punu godinu dana
- Uopšte ne postoji dilema mogu li Bošnjaci svojom patetikom „uvređene tetke“ i nedovoljno artikulisanom politikom, spriječiti Albance i Hrvate da rješe sve nacionalne dileme i dobiju sve a da ne daju ništa. Ili, mogu li sprečiti Srpski narod da konačno zaokruži svoj nacionalni prostor, nakon vjekova stradanja i žrtve na putu realizacije tog cilja?Naravno da ne mogu…
- Činjenica je da u svijetu sa ovakvim problemima nema puno vremena za Bosnu i njene besmislene probleme, koji se produkuju isključivo u Sarajevu, u glavama nezrelih i fanatičnih bošnjačkih lidera: Bakira Izetbegovića i Željka Komšića
- Zapadni čuvari postaju umorni od svoje uloge čuvara jedinstva takve države i zadnje je vrijeme, da to shvate i narodi u Bosni i Hercegovini
POLEMIKE, rasprave i saopštenja, pokrenute inicijativama koje impliciraju nužnost preispitivanja postojanja ovakve države kakva je danas Bosna i Hercegovina, nisu ništa novo, ali su silovito otvorile najznačajnije pitanje, koje se dugo postavlja: ima li opravdanja i smisla da bilo šta zajedničko, a pogotovo država, postoji u tolikoj međunacionalnoj i međuvjerskoj mržnji, koju ispoljavaju narodi u BiH?
Niti ima opravdanja, niti ima smisla.
Izjava Bakira Izetbegovića – da „genocidašima“ neće dati da zaposjednu dio BiH i da je spreman za rat – nije obična politička izjava već erupcija mržnje koja odslikava stanje duha u Čaršiji i u Stranci demokratske akcije.
Iako nije nimalo drugačija od onoga što je Senad Hazifejizović radio u intervjuu sa predsjednikom Srbije, ipak je Bakirova izjava posebno važna.
Ona je udarila šamar Bošnjacima i pokazala koliko je zajednička BiH neodrživa.
Svojom izjavom, on je dao snažan vjetar u leđa razgovorima o mirnom razlazu, pokazujući da on u stvari ni nije protiv razlaza, da je i on za razdruživanje, ali nije za mir.
On je za to da se to obavi u novom ratnom sukobu. I, on prijeti ratom!
Iako ja ne vjerujem da među Bošnjacima postoji značajan broj ljudi koji bi krenuli u rat za Bakirom Izetbegovićem, koji se krio u prošlom ratu – osim kad mu je mati donosila zlato u vrećama iz Turske – ipak ovakve izjave sa vrha najjače političke stranke održavaju vjekovnu mržnju i pokazuju da Bošnjaci ne žele da žive se Srbima.
To je ogledalo nacionalne nesnošljivosti. Sarajevo ne želi ni sa jednim narodom da živi. Ovo je zapravo objava rata različitosti. Hrvati razumiju da je ovo i njima upućeno.
Onaj non -pejper kao da je Izetbegovićev!
Nakon što je, američki državni sekretar, Antony Blinken uputio „programsko pismo“ Predsjedništvu BiH, bilo je jasno da američka politika u Bosni i Hercegovini dobija nove konture i da cjela zemlja ulazi u novu fazu odnosa.
Prije tog, jasnog pisma, takozvana sarajevska elita i kvazi inteligencija je robusno umnožavala planove i vizije onoga što će se dogoditi nakon pada Donalda Trampa – predviđajući i priželjkujući kraj političke agonije i nemoći centralnih organa, povratak unitarizmu pašaluka i konačnu kapitulaciju Republike Srpske.
Međutim, osmanska paradigma Bosne, koja je preživjela vlastiti vijek, kroz sociološke i istorijske maštarije austro-ugarskog ministra finansija i prvog civilnog Namjesnika u BiH, Benjamina Kalaja, bila je vješto gurnuta pod tepihe Kralja Akesandra i Josipa Broza Tita, no, ovaj put stvarno, skončava svoj istorijski put.
Najavio je to Predsjednik Republike Slovenije Borut Pahor kada je, u razgovoru sa članovima Predsjedništva BiH u Sarajevu, ukazao na sve češće glasove na vrhu Evropske unije o nužnosti „okončanja procesa raspada Jugoslavije“ i postavio jasno pitanje Dodiku, Komšiću i Džaferoviću: „Može li se BiH mirno podijeliti“?!
Objavom „programske agende predsjedavanja EU“ od strane Slovenije, označene kao pismo bez naslova i bez adrese, sve postaje jasnije.
Pitanja koja je otvorio „papir“ iz Slovenije, a kome su prethodili slični „papiri“ iz Hrvatske, pokazuju spremnost država ragiona, članica Evropske Unije, da pokrenu proces razgovora koji bi u krajnjoj konsekvenci, doveli do stvaranja Bošnjačke nacionalne države – što je sigurno daleko važnije od fraza i galame, „bošnjačke političke ergele“ (kako ih je nazvao novinar Sead Numanović) koji govore o „neprihvatljivosti komadanja Bosne“, a da nemaju nijedan racionalan odgovor na proces koji traje već punu godinu dana.
U realnom odnosu snaga, Bošnjački politički vrh, nema među sobom nijednu političku ličnost sa kalibrom, koja bi mogla prošetati od Beča do Berlina ili od Berlina do Vašingtona, Moskve ili Pekinga.
Dakle, uopšte ne postoji dilema, mogu li Bošnjaci svojom patetikom „uvređene tetke“ i nedovoljno artikulisanom politikom, spriječiti Albance i Hrvate da rješe sve nacionalne dileme i dobiju sve a da ne daju ništa. Ili, mogu li sprečiti Srpski narod da konačno zaokruži svoj nacionalni prostor, nakon vjekova stradanja i žrtve na putu realizacije tog cilja?
Naravno da ne mogu: ali otvoriti unutrašnji dijalog o prilikama u kojima se Bošnjaci nalaze, dužnost je pretpotopnih elita Alijine stranke – SDA.
Pouka Bošnjacima danas, moraju biti i propuštene prilike Palestinaca vezano za „političke ponude“ iz 1978. pa zatim 1985. i 1989. godine do posljednjih aranžmana koji su uvijek, po Palestince bili nepovoljniji svakom narednom ponudom ali i sudbina Andaluzije, reći će Numanović.
Dakle, narodi u BiH su različito razumjeli poruke iz Slovenije: Srbi i Hrvati su ih bez sumnje shvatili kao istorijsku priliku da riješe vlastito nacionalno pitanje, dok su Bošnjaci reagovali afektivno, tako da je jasno da ovaj istorijski trenutak i ovakvu političku priliku, ne shvataju kao šansu iako nikada više neće dobiti takvu ponudu ako o ovoj ne budu razmislili zrelo.
Sa druge strane, Amerikanci i Evropljani su prilično shvatili sumornu bosansku priču o lažnoj srodnosti i bliskosti tri nacije kojima je dovoljna jedna država – jer su isti, a ipak se mrze, duboko i postojano.
Iako priči o „utegnutoj“ monolitnoj građanskoj državi protivrječi svježe iskustvo proteklog rata i svi prošli ratovi i cjelokupna istorija, tri vjere i tri naroda.
Srbi, Hrvati i Bošnjaci – NISU JEDNO i nisu isti, pa je površno tumačenje bosansko-bošnjačke, kao i prozapadne srbijanske inteligencije da je i posljednji rat, onaj devedesetih, bio rezultat nekakvog hira, samo jednog političara iz Srbije.
Razlike među narodima bivše Jugoslavije a posebno još žive, kakve-takve, Bosne i Heregovine, su i istorijske i kulturno-civilizacijski najsnažnije se reflektuju na javnoj sceni i kroz politički interes postaju nepremostivi izvor sukoba.
Te razlike nije uspio zatrpati, čak ni amortizovati nijedan globalni pa ni lokalni problem i već odavno, one su vidljive kao osnovne i praktično suštinske.
Njih je omeđio kao posebnu tačku odnosa, režim Alije Iztbegovića: Mladi muslimani i SDA, dovodeći u pitanje sve što je poznato i kao istorijska i socijalna činjenica utvrđeno nudeći vlastitu političku spoznaju i interes kao ključ za razumijevanje i tumačenje cjelokupne istorije ovog prostora.
Nova polazna tačka društvenih odnosa i komunikacije među tri naroda u BiH nije samo projekcija sadašnjosti ili kao prosto plan za budućnost. Ona je otvorila put za novo, pogrešno definisanje svega što je bilo ikada kako bi sukobljenom prošlošću i stvaranjem novih mitova gradila svijest, da se tri naroda u BiH, jedni od drugih razlikuju položajem u istoriji i kulturom, tokom, cjele poznate prošlosti.
Tako su Bošnjaci počeli da slave Bogumile i uglavnom da se identifikuju sa njima – da veličaju Kulina bana i kralja Tvrtka. Istina, nisu čuli za prvog pominjanog bosanskog bana Borića, niti bana Mateja Ninoslava, ili Stjepana Kotromanića – nisu čuli za dvorske igre i borbu za prijestolje poslije Tvrtka Prvog niti za Jelenu Grubu, Stjepana Dabišu, Stjepana Ostoju i Stjepana Ostojića pa ne znaju da je to trajalo sve dok nije postao punoljetan kralj Tvrtko Drugi.
Ali, neznanje nije ograničavalo ideologe novog identiteta i nove polazne tačke Bošnjaka u istoriji – površne skice i poluistine, uspješno su hranile mitove. Što su ti mitovi imali manje logike i bili luđi, to su se bolje primali u svijest i osjećanja većine Bošnjaka.
Iz tog razloga o bosanskom kralju Tomašu i njegovom sinu, kralju Stjepana Tomaševiću, Bošnjaci ne žele pričati jer više vole i slave Mehmeda Drugog el Fatiha, koji je posljednjem kralju Bosne Stjepanu Tomaševiću, odsjekao glavu, simbolično najavljujući smrt stare Bosne i rađanje nove, osmanske i islamske.
Bošnjaci, pri tome, ne slave Nemanjiće i samo ih negativno pominju kroz vojne pohode i istrebljenje bogumila – dok Srbi sebe kao politički narod i narod Pravoslavnog hrišćanstva vide upravo kroz Stefana Prvovjenčanog i njegovog brata Rastka – Svetog Savu – Bošnjaci imaju neprijateljski stav o Nemanjićima, tako da i radikalna politikologija koja se povremeno čuje u Beogradu i koja pominje „Srbe islamske veroispovesti“ je besmislena sociološka fantazija, koju ne prihvataju ni Srbi ni Bošnjaci.
Bošnjaci ne slave ni Kosovski boj i otpor Srpskog naroda Osmanskoj najezdi na Evropu, ne prihvataju Kosovski zavjet a zbog vjere se ponašaju kao da su im Šiptari rod rođeni a Srbi vjekovni neprijatelji.
Naravno da nikada ne može biti identičan i pomiren pogled na mračnu istoriju osmanske vladavine, dugu četiri vijeka, u kojoj su hrišćani bili potčinjena raja, koja plaća novcem, imovinom i golim životom – trpeći harač i danak u krvi.
Tih četiri vjeka muslimani i hrišćani, nisu bili isti i nisu bili jedno – pa potpuno različito vide taj period istorije.
Zahvaljujući Aliji, Bošnjaci, Srbi i Hrvati se razlikuju i jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije, religijom. Oni imaju drugačije poglede na odnose između Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države, roditelja i djeteta, muža i žene, te različite poglede na relativnu važnost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije.
Ove razlike rezultat su pogleda unazadu Bosni i te razlike neće nikada nestati.
Danas su te razlike daleko temeljnije od razlike između političkih ideologija i političkih režima. Trebalo bi da razlike ne znače nužno i sukob, a sukob ne znači, nužno nasilje, ali današnji pogled kroz vjekove zajedničkog života, otkriva surovu istinu da su razlike između religija na prostoru BiH, izazivale, duge i nasilne sukobe, te je i rat devedesetih samo refleksija i svježa epizoda, takvih sukoba u istoriji.
Taj sukob i taj rat se nastavljao, prividno mirnodopskim, a u stvari političkim sredstvima, za iste ciljeve, zbog kojih je rat i vođen i poginulo više od 100.000 ljudi.
Za to vrijeme, svijet je išao svojim putem i naprosto, u oku posmatrača, smanjivao se, postavši sve manje mjesto. Interakcije između ljudi različitih identiteta su postale brojnije; posredno,, postajući tek metastaza bosanskog maligniteta.
Počele su da jačaju nacionalne posebnosti i svijest o razlikama između različitih globalnih grupa te o istovjetnostima unutar vlastite, šire vjerske zajednice.
U liberalnoj Evropskoj uniji i na političkom zapadu, pružan je određeni otpor „balkanizaciji“ i odvijali su se procesi ekonomskih modernizacija i socijalnih promjena, odvajajući ljude od starih lokalnih identiteta.
“Posvjetovljenje svijeta”, kako je George Weigel primjetio, “jedna je od prevladavajućih društvenih činjenica u životu kasnog dvadesetog vjeka.”
Oživljavanje religije, “la revanche de Dieu“ kako je to označio Gilles Kapel, pruža osnovu za identitet i predanost koja nadmašuje nacionalne granice i ujedinjava civilizacije.
U drugoj deceniji, dvadeset i prvog vijeka: tendencije su promijenile smjer i intenzitet.
Uprkos procesu globalizacije, počela je rasti kulturna i civilizacijska samosvijest van domašaja globalnog uticaja zapadnih sila, koja se ubrzano pojačavala oslabljenom ulogom Zapada.
Najavljujući slom Zapadnog imperijalizma i globalizma, Rusija je postala vojna i naučna super sila, koja ostvaruje veze sa Kinom, Indijom, Brazilom i Južnom Afrikom, pojavljujući se kao lider otpora dominaciji Zapada.
Bez ozbiljnijeg rezultata, trajali su pokušaji da se ograniči vojna i ekonomska moć Kine, koja je postala ozbiljan konkurent i veliki problem za nastavak dominacije Zapada i njihovih indstrumenata sile (NATO, MMF, Svjetska banka, Ekonomski forum u Davosu).
Praktično, imperijalni Zapad se na kraju svoje moći, suočio sa ne-Zapadom koji sve više ima volje i sredstava da oblikuje svijet na ne-Zapadne načine.
Jedini uspjeh Zapad uspjeva postići u neorganizovanim muslimanskim društvima u čije države je ušao pod krinkom lažne reislamizacije Srednjeg Istoka koja se provodila silom, rušenjem sekularnih, basističkih režima i metodom podjeljene, spaljene i opljačkane zemlje.
Događaji koji su uzdrmali svijet povodom tzv. virusa SARS-Kov2. i proglašenje stanja pandemije, kao proces, pokrenuli su niz nedržavnih subjekata sa nivoa najkrupnijeg kapitala koji su putem Svjetske zdravstvene organizacije, uz ulogu privatnih, globalnih medija, usmjerili sav ekonomski život na planeti.
Pokrenute mjere su bivše nacionalne države pretvorile u koncentracione logore i za zdrave i za bolesne.
Plaćeni medijski žandari, „Gebelsovske Fact-Checking Network“, na Balkanu su koristili polupismene nikogoviće, seljačiće i bjednike, sa prirodnom neinteligencijom, kako bi vršili nadžor i zaveli cenzuru.
Pohod kroz algoritme i izgovorene riječi, vršio je Sorošev informativni gestapo, kroz razna Raskrinkavanja, Faktografe, Istinomere, Monitore, Detektore i Krik, blokirajući misli i ideje na društvenim mrežama i medijima, uspjevši onemogućiti svaku direktnu komunikaciju i veze među ljudima.
U takvom haosu, zdravstvenom, ekonomskom i informativnom, primjetne razlike Zapada i nezapadnih društava i država ispoljene su jasnije – interesi su redefinisani, sve je okrenuto naglavačke pa je i pitanje razlika u BiH iz ugla funkcionisanja i opstanka zajedničke države tri sukobljena naroda – tri vjere i tri kulture, postalo nevažno.
Činjenica je da u svijetu sa takvim problemima nema puno vremena za Bosnu i njene besmislene probleme, koji se produkuju isključivo u Sarajevu, u glavama nezrelih i fanatičnih bošnjačkih lidera: Bakira Izetbegovića i Željka Komšića.
Raspravljajući o perspektivi civilizacijskih razlika i sukoba, Semjuel Hantington, će u svojoj, prvobitnoj veziji „Sukoba civilizacija“, koja se još nije pozabavila preoblikovanjem svjetskog poretka, zaključiti sljedeće:
„U klasnim i ideološkom sukobima ključno je pitanje bilo “Na kojoj si strani?”, a ljudi su mogli birati i mijenjati strane, te su to i činili. U sukobu između civilizacija, pitanje je “Ko si?” To je datost koja se ne može promijeniti. A kao što znamo, od Bosne do Kavkaza i do Sudana, pogrešan odgovor na to pitanje može značiti metak u glavu. Čak i više od etničke pripadnosti, religija pravi oštru i ekskluzivnu razliku između ljudi. Neka osoba može biti polu-Francuz i polu-Arapin te čak istovremeno biti stanovnik dviju zemalja. Biti polu-katolik i polu-musliman je puno teže“.
Danas razumijemo da predugo, vjekovima čak, odnosi među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima i njihove vjerske pripadnosti, funkcionišu po principu, “mi” protiv “njih”, čime etničke i vjerske netrpeljivosti izbijaju u prvi plan. Razlike u kulturi i religiji stvaraju razlike oko političkih pitanja, a to se proteže od forme državnog uređenja, ljudskih prava i migracija, do trgovine i ekologije.
Po Hantingtonu, sve te grupacije i širi identiteti, čine civilizacije. Ta priča je prosta i nužno vodi ka sukobu:
Mora li i Bosna i Hercegovina biti zemlja stalnih sukoba i ratova?
Izgleda da ne može biti bolja i drugačija, jer, iako narodi nisu isti i nemaju iste interese, još nije sazrelo vrijeme, da se ozbiljno razmisli o važnosti čuvanja mira, konačno dođe do sporazuma bez spoljnog uticaja.
Zapadni čuvari postaju umorni od svoje uloge čuvara jedinstva takve države i zadnje je vrijeme, da to shvate i narodi u Bosni i Hercegovini.
Autor: Dževad GALIJAŠEVIĆ
Izvor: Sve o srpskoj
