Era zapadne globalističke dominacije u Bosni i Hercegovini (BiH) koja je počela ratnih 90-tih vojnom intervencijom i slanjem više od 60 hiljada vojnika NATO da obezbjede provođenje mirovnog sporazuma, ipak nije donijela ni evropske ni NATO integracije premda se činilo da stranci u prvim godinama nakon rata mogu sve – da smijene, uklone, uhapse koga hoće, proglase zakone, utemeljuju nove institucije pod njihovom kontrolom, plaćaju koga hoće da piše i govori šta oni kažu, modeliraju zemlju kako oni hoće, pa, ako hoće, i asimiliraju je u svoje političke i vojne saveze.
EVROATLANSKI DRUŠTVENI INŽENjERING
Asimilirali nisu, ali su „religija“ i ideologija, koje su nemilice širili, tako postale najzastupljenije. Mogu se nazvati „integracijskom evroispovijesti“. Ona je uglavnom neupitna i bez alternative, i može se slobodno reći da u BiH ne postoji ozbiljnija evroskeptična struja ni politička stranka u sva tri naroda i oba entiteta, i to je plod dvodecenijskih pritisaka, prijetnji i društvenog inženjeringa da se omraženoj i popljuvanoj domaćoj stvarnosti da nada u navodno sretniju evropsku budućnost, a što se zadnjih godina odomaćilo kao omiljeno obećanje vodećih političara, posebno u Federaciji BiH, ali i kod nekih iz Republike Srpske.
Ali, dok je u EU stvarno vladala ekonomska i politička stabilnost, BiH je bila više u američkoj nadležnosti, a tek kasnije našla se pred vratima EU, ali ni na vidiku u agendama i projekcijama. Kada se nekako progurala do čekaonice u integracijski red, godine su prolazile u neispunjavanju neispunjivih uslova, unaprijed znanih kao neprihvatljivih za neku od strana u zemlji. Namjerno ili ne? Slaba procjena i neznanje ili smišljeno djelanje?
A onda je, interesantno, u godini svjetske ekonomske krize EU sa BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je, opet interesantno, godinu pred Bregzit stupio na snagu. Pola godine ranije zaživjela je tzv. „britansko-njemačka inicijativa“, koja je tobože trebalo dati zamajac integracijama.
I, kada se i red za integracije ispraznio, sinulo je dakle Berlinu i Londonu, a, ruku na srce, prvo su se toga sjetili Ljubljana i Zagreb, da su Bosni zadali neispunjivo, pa su drastično smanjili kriterijume i počeli pričati o ekonomskim reformama, zapošljavanju, tržišnoj privredi, privatizaciji i tako slično, kao u nekom predizobrnom pamfletu pisanom negdje 90-tih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada EU tek započinje integraciju s nekom istočnoevropskom ili srednjeevropskom zemljom.
Osim praznih mnogo ponavljanih obećanja „vrata su vam otvorena“ i poslovičnog evropskog držanja lekcija, postavljanja neispunjivih uslova, vođenja na povodcu uz istovremeno diktiranje ponižavajućih uslova za domaću privredu, BiH za vrijeme neuporedivo značajnijeg prisustva zapadnih globalista nije postala članica njihovih evroatlantskih struktura, što dovoljno govori o ozbiljnosti i stvarnim namjerama EU da uopšte želi BiH u svoje članstvo.
U heterogenoj strukturi BiH neki od njenih naroda i entiteta poslovično se uvijek opiru guranju u unilateralne i unipolarne odnose, koji naginju ili više odgovaraju jednima nego drugima ili trećima. Iskustvo NATO bombardovanja osiromašenim uranijumom očito je bilo presudno da Srbi i Republika Srpska u BiH nekako amortizuju dvodecenijske pritiske da uđu u NATO. Politički predstavnici Bošnjaka i Hrvata, kao i integrističkih, građanskih Bosanaca u Federaciji, uz pomoć intervencionističko-protektorskih zapadnih struktura nisu nametnuli evroatlantsku viziju države drugom dijelu BiH.
dodikputin11A geopolitičko i, ako hoćete, istorijsko klatno se okreće na drugu stranu, polako ali sigurno. Ni pozicija Zapada na Balkanu nakon Bregzita i Trampove pobjede više neće biti ista. Ili – da budemo direktni – upravo je predsjednik Srpske Milorad Dodik, za koga se smatralo da je američki igrač, primjer kako se prolazi kada izvjesno vrijeme odbijate poslušnost po diktatima globalističkog Zapada. Od buntovnika 2006. godine, deceniju kasnije on postaje praktično jedini lider na Balkanu koji se sa predsjednikom probuđene moćne Rusije sastaje svako malo na konsultacijama.
A to nije ni čest slučaj u regionu niti mala i beznačajna stvar, koliko god antidodikovska propaganda, spinovi plaćeničkih medija, „analitičara“ i drugih obmanjivača javnosti, plaćenih juesejdovskim i parama inih američkih fondova za demokratiju, njemačkih „štiftunga“ i tome slično pokušavala to da to što više omalovaži. Dodik je imao tu „sretnu“ okolnost što su SAD i NVO sektor na njihovim platnim spiskovima i daljinskom upravljaču preko pogromaških federalnih i nekih medija u RS pokrenuli višegodišnji totalni rat protiv njega, uz asistenciju zapadnih ambasada, pravosudnih institucija, preko kojih mašu optužnicama i istragama protiv nepodobnih, te se majstorski prilagodio za ovo današnje vrijeme kada se već može reći da od svih lidera iz regiona on ima najbolje odnose s Rusijom, o kojima neki lideri iz komšiluka mogu samo da sanjaju. I otuda još žešća, još snažnija, ali nikad providnija propaganda i satanizacija.
GILEN I CIA
Erdoganov obračun sa gilenovskim pučistima na daljinskom upravljaču CIA stavio je na muke vođstvo najveće bošnjačke stranke SDA i njenog predsjednika i člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka Bakira Izetbegovića. Neizvjesno je još kako će riješiti pitanje gulenovskih škola i univerziteta, a da, što bi se reklo, „položi“ i zapadnim globalistima, sa jedne, i Erdoganu, sa druge strane.
Erdoganizetbegovic02To zvuči kao sve teži zadatak jer novi turski pravac polako ali sigurno ide sve istočnije, sa sve više alternative uzaludnom turskom putu u EU, ali i ostanku NATO, pa je pitanje koliko će bošnjačko vodstvo moći još da balansira između sve udaljenijih – Turske i Zapada.
Za razliku od Dodika, čiji je politički kurs apsolutno definisan i usklađen sa realnošću etabliranja multipolarnog svijeta, željeli to neki da prihvate i shvate ili ne, Izetbegović još nije jasno sasvim pokazao kome je naklonjeniji – Zapadu ili Erdoganu, to jest čiji je agent od uticaja. Možda nećemo dugo čekati i na taj odgovor.
Imajući u vidu sve glasniju i praktično otcijepljenu grupu državnih parlamentaraca i drugih funkcionera iz SDA, još samo formalno članova stranke, a koji imaju podršku organizacija iz nekih zemalja Evrope, Njemačke i Austrije, na primjer, biće interesantno posmatrati kako će Izetbegović objasniti svojim biračima i Zapadu svoju lojalnost novom Erdoganu i koliko je u saglasju sa vrhovnom političkom mantrom u Bošnjaka – ulazak u NATO i EU, nekad bliskom Erdoganu, ali više ne.
Ko stoji iza puča, turska vlast je bila jasna i nedvosmislena. Spremaju li zapadni „prijatelji“ Izetbegoviću sličan scenario i da li će „juesejdovčad“ i razni štiftunzi sada žestoko udariti na njega, kao što udaraju već deceniju na Dodika?
Da ni čišćenje gulenovaca sa teritorija pod kontrolom bošnjačkih vlasti bliskih Erdoganu neće ići glatko, govori ocjena ratnog ministra unutrašnjih poslova poslova Republike BiH Jusufa Pušine (SDA) u intervjuu za agenciju Anadolija. Za kompaniju US Global Invest LLC, koja je nedavno kupila gilenovski univerzitet Burdž, rekao je da „djeluje pod okriljem Fetulaha Gilena“.
gulenRascjep Turske sa globalističkim Zapadom i Erdoganov obračun s gilenovcima sigurno usložnjavaju prilike u bošnjačkom korpusu, dovode u pitanje odnos sa zapadnim „prijateljima“ i predstavljaju već realni nadolazeći problem na putu do sad željenih integracija, ali možda makar malčice u dijelu naroda i elite otvara vratašca preispitivanju dosad neupitnih i usađenih geopolitičkih stremljenja.
EVROATLANTSKO ZAMAJAVANjE BOSNE
Evroatlantska perspektiva BiH dakle nije bila nikad upitnija nego danas. Ako dolaskom Trampa nestane ili makar značajno popusti pritisak u pravcu ostvarivanja akcija o kojima ne postoji konsenzus naroda i eniteta, koje često dovode do blokada i kriza vlasti, za BiH se otvaraju nove mogućnosti.
Kao zemlja čiji narodi teže povezivanju sa različitim sad već rivalskim i konkurentskim centrima moći, pristajanje na jednu stranu izazvaće protivljenje makar jedne od dvije preostale strane u BiH. Multipolarna BiH unutar same sebe ne trpi unipolarne koncepte, nego puca pod njima po skrpljenim šavovima.
Put ka nekoj vrsti neutralne BiH, multilateralne i okrenute na više strana na spoljnom, te minimalne države na unutrašnjem planu, tačnije onolike koliko je moguće postići konsenzusom, konsocijacijskim odlučivanjem konstitutivnih naroda i njihovih entiteta, prosto je uslov njenog daljeg opstanka.
Poraz globalista i imperijalnog atlantizma na američkim izborima moguće definitvno potkopava oktroisani evroatlantski put BiH ako je i do sad to uopšte bila opcija, a ne samo višedecenijsko zamajavanje. Insistiranje na praktično propalom evroatlantskom putu, kao da se ništa značajno u EU i na globalnoj sceni ne dešava, nije samo nalik kupovini mačka u vreći već je siguran put za tenzije, sukobe i raspad s obzirom da konsenzus o EU još i postoji, a o NATO sigurno ne. Stvari se takođe ubrzano mijenjaju na političkim scenama u EU. Sve su popularniji i glasniji suverenisti i protivnici proširenja, pa i postojanja ovakve EU, supranacionalnih struktura, intervencionizma i projektovanog imigrantskog multikulturalizma.
Umjesto da se BiH trpa na jednu stranu, bez saglasnosti svih konstituvnih korpusa, zašto ne bi svi mogli tamo kuda streme, preko jedne multilateralne, neutralne, minimalne i dovoljne BiH, u kojoj će svi biti i svoji na svome i opet razvijati odnose sa kim žele, od čega i čitava BiH i region mogu imati velike koristi. Ne zato što to danas već možda postaje sve raširenija moda, odnosno otkrivanje tople vode – govoriti o multipolarnom svijetu, već zato što BiH drugačije jednostavno ne može, a da ostane cijela, makar iz tri dijela, mirna i koliko-toliko funkcionalna.
Moguće buduće granice zone ruskog i zapadnog uticaja u BiH, već danas svako može predvidjeti, a to mogu postati nove međudržavne granice na prostoru bivše Jugoslavije, preko raspuknute Bosne, ako ne bude pameti i nastavi li se s bezuspješnom unipolarnom orijentacijom, koju BiH kao međunarodno priznata država možda neće preživjeti.
Ensar Zgodić
http://katehon.com
