Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (5)

OD NADE DO BEZNAĐA

Ljubuški – vojno-istražni zatvor Hrvatskog vijeća odbrane Bila je to zgrada starog Sekretarijata unutrašnjih poslova, uz koju je zatvor. On je godinama bio van upotrebe i nije služio svojoj svrsi, s obzirom da je već dugo godina za hercegovačku regiju centralni zatvor bio u Mostaru. Zgrada i sam zatvor su veoma stari, možda i iz vremena Austro-Ugarske monarhije. Sada su zatvor aktivirali kao logor, a zgradu za upravu i komandu HVO-a. Ne mogu se sjetiti ko nas je primio u ovom logoru, čak ni broja njihovog. Strah i dolazak u nepoznato su učinili svoje. Jedino sam zapamtio jednog starijeg čovjeka koga zvaše Pivac. Kasnije se ispostavilo da je on najstariji po godinama u logoru, kao i najopasniji. Ustvari, on je bio jedini za koga se može reći da je čovjek u godinama. Tada je imao oko pedesetak godina. Svi ostali su puno mlađi od njega, sa duplom razlikom godina. Poslije detaljnog pretresa, koji je bio nepotreban jer smo već u njihovim rukama, i unošenja nekakvih podataka, dadoše nam po dva lista papira. Dobili smo zadatak da na njima napišemo sve o nama: gdje smo i šta radili, sa kim smo radili, koje starješine JNA poznajemo, koga smo imali u komšiluku, sa kim smo se družili… Sjeli smo za sto, jedan pored drugoga, i počeli pisati. Tu se ipak nešto trebalo misliti, pa i skoncentrisati. Ali, u tome nas je sprečavao upravnik zatvora Dragan Matić koji nas je prilikom pisanja često prekidao raznim pitanjima i upadicama. Na pitanje smo morali odgovoriti ne prekidajući pisanje i ne podižući glavu. Drago Damjanac 90 Gubio sam povremeno orijentaciju i smisao rečenice, pa je pisanje na taj način išlo veoma teško. Olovku kao da sam prvi put u životu uzeo u ruke. Valjda što su prebijeni kažiprst i natekla zgnječena šaka izobličili ruku, pa sa njom ne znam ni olovku držati, još teže pisati. Matić se koristio palicom udarajući nas po leđima da pišemo brže. Kada smo, uz izvjesno maltretiranje, završili sa pisanjem izjava, odveli su nas i ubacili u zatvorske ćelije. Pritom su me razdvojili od Fejze. Mene su zatvorili u „četvorku“, a Fejzu u „peticu“. Došli smo u nepoznato i u novu neizvjesnost a nismo skupa. To mi još teže pada. Kako me uguraše na vrata ćelije, tu sam i ostao po zatvaranju. Bila je već puna. Njih deset, svi nekako podjednaki, ošišani naćelavo, svi u našim vojničkim uniformama. Bili su svi sa Kupresa. Na prvi pogled ne izgledaju iscrpljeno ni isprebijano. Kao novajlija i tek ubačen izgledao sam im nekako čudno. Ali, nisu se oni tome čudili, što su mi priznali kasnije po upoznavanju, nego mome tijelu i izgledu poslije „Lore“ i podruma. Pitali su se odakle ovaj čovjek dolazi i kako je uopšte još na nogama. Izgledao sam im kao pacov iz kanalizacije. Vidio sam po njihovom izrazu lica da me gledaju sa zaprepašćenjem. Niti mogu da to prikriju, niti javno da mi kažu, pretpostavljam da bi slika bila idealna za filmove strave i užasa. S druge strane, oni meni nisu izgledali tako loše. Nikakvih vidljivih modrica i ožiljaka nisu imali. Nakon nekoliko minuta nijemog posmatranja i moga pribiranja, uslijedila su i prva pitanja kao i međusobna upoznavanja. Prvo moje pitanje je bilo da li ih tuku, s obzirom da nemaju takvih tragova. Oni šapatom u glas govore da ih ne tuku, ali da ima dosta maltretiranja. Saopštili su mi da je logor formiran prije nekoliko dana i da su upravo oni njihovi prvi „stanovnici“ i da rade na čišćenju i pripremanju prostorija. Rekoše i to da dobijaju nešto hrane i jednu plastičnu flašu vode dnevno za sve u ćeliji. Njihove informacije me nešto oraspo Bio sam hrvatski zatočenik 91 ložiše i ohrabriše, pa pomislih: evo konačno nešto ljudskih uslova i da se dosadašnje muke ne ponove. Upozorili su me na nekakav njihov logoraški kućni red, na sve šta se smije a šta ne smije. Gledali su me sa žaljenjem, svi su htjeli pomoći a nisu imali čime. I sami su logoraši kao ja. Jedino što su mi toga trenutka mogli ponuditi je bila voda. Ono malo što je bilo u flaši, dali su da sve popijem, obrazlažući da će sutra dobiti novu, pa ćemo onda podjednako dijeliti. Začudili su se na moju izjavu da sedam dana skoro ništa nisam jeo, ali mi tu nisu mogli pomoći, jer hrane nisu imali kod sebe. Kada sam se malo okrijepio počelo je upoznavanje. Uz tihi, ljudski, razgovor interesovalo ih je ko sam i odakle sam, a onda su počeli pojedinačno da se predstavljaju oni meni. Neka imena sam zaboravio jer nismo bili dugo skupa, ali se sjećam da su tu bili: Jovo Janjić, Duško Molišić, Drago Bojanić, Risto Marić, još jedan Risto (Lugonja), Burduš (Đoko Marić ili Petar Spremo), Marinko (Duvnjak), Boško (?) i Zdravko (?) Ubrzo sam shvatio da su to veoma pošteni i dobri ljudi. Pravi gorštaci, sa jedne visoravni od 1500 metara nadmorske visine. Neprijatno im je bilo odmah reći kakav sam izgledao, pa su me kasnije opisivali i predstavljali onakvog kakvog su me prvog trenutka vidjeli. Kažu da je to veoma složen posao opisati tako izobličenog, umazanog, garavog, neobrijanog, neošišanog i nepočešljanog, a neispavanog, usukanog, isprebijanog i nateklog čovjeka. Od trenutka zarobljavanja prvi put sam na raspolaganju imao pravo bogatstvo: jedno ćebe, i prvi put sam prespavao cijelu noć. Bilo je toplo. Spavao sam u suvom. Prvi put sam ispod sebe imao čist i suv drveni pod. Dušek mi je bio drvena daska a jastuk cipela, no ipak za dosadašnje uslove je to bio raj. Kada sam se probudio, pomislio sam da je mukama došao kraj, i žalio što me odmah ovdje ne dovedoše.

Prethodni delovi:

1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…
2. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)
3. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (3)
4. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (4)