Bratske suze
Petog dana nakon posjete predstavnika Međunarod nog Crvenog Krsta u logor je, iz Švajcarske, došao Fej zov brat Zeno Rastoder. Posjeta je trajala veoma kratko, a on je vozio toliko dugo, dojurivši sa svojim automobi lom. Taj susret je, kako mi je ispričao Fejzo, bio veoma dirljiv. Zagrlili su se i od sreće obojica plakali liju ći suze. I sam je bio član Međunarodnog Crvenog Krsta i kontaktom sa komandom logora pokušao je da ga izvuče. U tome nije uspio, ali su mu u povjerenju rekli da će 6. juna biti razmjena. Obećao je Fejzi da će tada opet doći i da će ga poslije razmjene voditi u Švajcarsku.
Živjeli smo za taj dan, odbrojavajući dane i sate. A oni još sporije teku. Od tog trenutka vrijeme kao da je stalo. Pitao sam se: koliko je daleko sloboda i shvatio da je veoma daleko daleko kao duga.
Dosadno iščekivanje razbio je Ivica određujući nas za krečenje logorskih ćelija. Pitao me je da li znam na praviti smjesu za krečenje i da odaberem još dvojicu za taj rad. Pristao sam, jer razmutiti hidratisani kreč u buretu sa vodom nije nikakva mudrost. Milko Golo je maj stor od toga zanata, i uzeli smo Fejzu sa sobom. Bili smo u istoj ćeliji i skupa odlazili na rad.
Nisam baš bio sposoban za rad, ali od ovoga je bi lo koristi zbog razbijanja dosade i mogućnosti kretanja. Noge su počele da drvene i da se koče, a koljena okoštava ju, pa je ovo kretanje dobrodošlo. Najznačajniju korist u tom poslu ostvario sam donoseći vodu za potapanje kre ča. U jednom trenutku sam se, odlazeći po vodu, uspješno zaklonio, skinuo ulojene i od prljavštine ukočene gaće, bacio ih, oprao se i umio, prvi put nakon pedeset dana. Među krpama za brisanje četaka našao sam jedne vojničke duge gaće. Komadićem stakla sam im otkinuo nogavice i tako napravio kratke. Bile su drpave pa su ih logoraši nazvali „tarzanke“. U njima sam i razmijenjen.
Okrečili smo sve ćelije i završili posao. Došao je i taj dugoiščekivani 6. jun.
Istog dana i na vrijeme pojavio se Fejzov brat Zeno. U toku poslednjih sedam dana prevalio je toliki put ali uzalud. Razmjene nije bilo. Ugovorena razmjena se treba la obaviti opet sa Kninskim korpusom u Žitniću.
U našim glavama je preovladao očaj. Sve je izgublje no. Kao da su nam maljevi pali na glave. Izgubili smo svaku nadu. Tim gore što smo krijući i u tajnosti in formaciju prenijeli i ostalim logorašima. Cijelim logorom je zavladala tuga i žal.
Zeno se vratio u Švajcarsku neobavljena posla. Ipak, od njegove poslednje posjete svi u našoj ćeliji su ima li koristi, naročito Fejzo. On je donio jednu količinu hrane gdje je bilo hljeba, salame i jabuka. Fejzo je svima ponešto podijelio i to je bio pravi praznik za naše stomake. Prvi vitamini nakon toliko vremena, a hljeb mekan kao torta. Bilo je to pravo okrepljenje za iscrplje ni i oslabljeni organizam.
Jabuku sam jeo sa pravim uživanjem. Mislim da sam od tog trenutka zaustavio propadanje organizma. Zaista sam se osvježio, jabuka je povratila lučenje pljuvačke i posle toga sam stalno osjećao potrebu za jelom.
Bio je to pedeset i treći dan od momenta zarobljava nja. Ako sam stvarno zaustavio propadanje, onda se može konstatovati da sam do tog momenta dnevno gubio preko 600 grama tjelesne težine. Na dan zarobljavanja sam imao 105 kilograma a u vrijeme razmjene 73 kg, što je razlika od 32 kilograma.
Stražari su se prema Fejzi znatno promijenili. U početku su ga češće izvodili vani i sa njima je sjedio do kasno u noć. Nakon nekoliko dana postao je ključar. Na jednoj velikoj alki su bili svi ključevi od katanaca, i on je izjutra otvarao ćelijska vrata za potrebe mokre nja, za doručak, ručak i kada su nam naši mladi vojnici doturali sledovanje vode. Zatim je dobio i obukao njiho vu uniformu. Pričalo se i šuškalo kako je tada Fejzin brat nekome u Ljubuškom dao 200 hiljada švajcarskih franaka (ili D. maraka) na račun pomoći, a za Fejzino izbavljenje.
(nastaviće se)
Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“
* U narednih par nedelja objavljivaćemo u nastavcima delove knjige autora Draga Damjanca „Bio sam Hrvatski zatočenik – Crna Lora“ u kojoj su njegova Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita. Redakcija portala koreni.rs moli čitaoce ovih potresnih tekstova o stradanjima i mučenjima srpskih zatvorenika u Hrvatskoj (ne samo u Lori) da za te zločine ne opužuje ceo hrvatski narod. Za one koje snose krivice za te zločine u vašim komentarima trebate napisati činjenice i istinu, bez uvredljivih i fašističkih konotacija za ceo hrvatski narod, koje nećemo odobravati. Ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, ni albanski, ni bilo koji narod u celini nije činio zločine prema drugima, ali odgovorne među njima treba osuditi i uvek pred sve narode u Evropi i svetu izneti istinu…
Prethodni delovi:
1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…
2. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)
3. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (3)
4. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (4)
5. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (5)