ZAMISLITE ovaj cirkus: Republika Srpska ima dva predsjednika, pored jednog dobije još jednog. Je li to moguće?
Jeste, pošto je BiH nemoguća država. A ko bi mogao da bude taj drugi predsjednik pored živog i zdravog Dodika? Vidjećemo na vanrednim izborima koje je raspisao CIK po presudi neustavnog Suda BiH, a po privatnom zakonu lažnog v.p., da Dodik više nije predsjednik.
I …?
Na to je Narodna skupštine RS potvrdila da je Dodik ipak i dalje predsjednik u punom kapacitetu i zakazala referendum koji će to ovjeriti. Dodik još ima više od godinu predsjedničkog mandata, a Šmit je opet toliko zabrazdio da ga smijeni da mu nema natrag, sem kući u Berlin. Kompromis: jedna zemlja sa dva predsjednika. Jedan, Dodik, ostao bi gdje je i šta je, a taj drugi, Šmitov favorit, neki Srbin sa zlatnim ljiljanima, poput Hrvata Komšića, živio bi u egzilu u većem entitetu.
I, onda sa Šmitom? Skovao plan da na njemačkim leoprdima zauzmu predsjedničku palatu u Banjaluci…
Pazite, ovo nije fragment iz neke humoreske, nego iz pararelne realnosti koju Šmit kreira u BiH.
Uprkos bogatom negataivnom iskustvu sa visokim zapadnim i bošnjačkim predstavnicima, i sam predsjednik RS bio je iznenađen dokle su spremni da idu. Zato je bio prihvatio igru neustavnog Suda BiH po ličnim zakonima lažnog v.p., kao priliku da im usred Sarajeva kaže šta treba.
Prenuo se tek kada je fasovao potjernicu koja važi i u Laktašima, potencijalno i međunarodnu Interpolovu, i shvatio da je đavo odnio šalu.
Ako sve ostalo zanemarimo, ne može se poreći da je Šmit svojim neodgovornim pravno-političkim egzibicijama u neku ruku uspio da, bar privremeno, zabrine Dodika …
I ne samo njega.
„V.p.“ Šmit, sa Bajdenovim amabasadorom Marfijem iza leđa i uslužnim Sudom BiH ispred sebe, uspio je da posije nesigurnost u dio nomenklature.
„Ako mimo svakog zakonskog osnova mogu da sude, hapse i progone izabranog predsjednika Republike, i to još neprikosnovenog Dodika, šta li tek mogu da urade meni, anonimnom šrafu u aparatu vlasti za koga niko neće podići glas“. „A tek plata? A kredit? A žena, a djeca?“- pitali su se pojedini uposlenici u zajedničkim organima, koji zavise od sarajevske kase.
„Već su bili udarili sankcijama i na predsjednika skupštine, na premijera, prijete i poslanicima, ministrima, pa će idući naniže doći i do nas“. „Nisam ja bio neposlušan Šmitu, ali jesam slušao neposlušne šefove.“
A tek jezivo alakanje baščaršijske jalije.
Sjetimo se, mnogi hrabri oficiri i funkcioneri ratne RS kasnijih godina su strepili od zatvorenih haških optužnica. „Znam da nisam ništa kriv, ali oni neće da znaju“.
Procesi Srbima u Tribunalu završavali su po sistemu: koga su pozvali, toga su i osudili.
Neki su se pod pritiskom neizvjesnosti i hronične nesanice nepozvani prijavljivali Hagu da bi saznali da li su na tim crnim listama. Danas je i globalno i lokalno situacija neuporediva.
Darmar koji je lažni protektor izazvao u političkom životu BiH kršeći, Ustav, zakon, Dejton, i posmatrači sa strane pratili su u nedoumici.
Šta taj njemački turista, koji je stigao u Sarajevo bez međunarodnog pasoša sa bavarskim obezbjeđenjem i bespravno se uselio u zgradu OHR i lažno se predstavio, zapravo smjera? No, dok su se svi čudili i ibretili u očekivanju da bude smijenjen, on je Bosnu gurao sve dalje u ćorsokak.
Iz Brisela, Berlina i Pariza stizale su paušalne ocjene: „Pravosuđe je nezavisno, presude se moraju poštovati!“ a prema percepciji njihovih građana najveća korupcija vlada baš u toj grani vlasti. Jedino je u Bosni, u Sene Uzunovićke, ko biva sve pošteno, ali samo kad njima ustreba.
U Ustavu piše da predsjednik može da ode sa funkcije jedino „ako podnese ostavku, ili ako ga opozove narod koji ga je izabrao“. Šmita Ustav ne spominje, i zato će mu Mile odgovoriti referendumom.
A, na referendumu, na glasačkom mjestu iza zavjese bojazan od personalnih sankcija inostranog diktatora pretvoriće se u gnjev protiv protekorata i pakosnih komšija, pa i nepatriotskog dijela opozicije.
Dodika će podržati i oni koji mu na izborima nisu dali glas, vanredne izbore će, i ako ih bude, bojkovati, a dogodine na redovnim daće mu rekordan broj glasova. Već su se oglasili Banjaluka, Trebinje, Istočno Sarajevo, Foča …
Nepovoljna okolnost po Srpsku i Dodika je Vučićeva situacija u Srbiji. Dok prvi ima problem sa strancima, ovaj potonji ima na domaćoj sceni. Dok prvi žuri da završi posao, ovaj drugi čeka da ćutljiva većina digne glas protiv blokiranja gradskog saobraćaja, razbijanja izloga, paljenja kontejnera, napada na policiju. I u Srbiji su upetljani spoljni prsti, kao što je i u Srpskoj aktivna opozicija.
Dodik mora da pobijedi jer je protektoratu, muslimanskom Sarajevu i opoziciji u Sprskoj toliko dozlogrdio da se ne bi zadovoljili njegovim povlačenjem u miran život.
Ovi potonji su tokom minulih decenija doživjeli toliko izbornih poraza u stranačkoj i pojedinačnoj konkurenciji na opštem i lokalnom nivou, da je to kumuliralo animoizitet prema Dodiku.
U međuvremenu, neki od njih su mu se pridružili (Čavić), neki otišli u biznis (Šarović), neki se vratili svojim civilnim zanimanjima (Poplašen), neki potrošili uspješne političke karijere u nadmetanju sa njim (Ivanić).
Ovaj današnji, aktivni podmladak nikad slabije opozicije, kao da je naslijedio gnjev prethodnika, i mali broj birača pokušava da nadomjesti agresivnom borbenošću. Idu na sve ili ništa, udaraju i na Dodikovu porodicu, spremni su na dilove i sa komšijama i sa strancima. Pričaju o Miletovom političkom avanturizmu, koji je navukao gnjev zapadnih bogova, a znaju da je ova epizoda krize počela mnogo ranije kada su posegnuli da otmu šume, vode, oranice, rude Srpske, a on im nije dao.
Iako izložen nikad većim pritiscima, Dodik nikad nije bio u boljoj poziciji. Od tri supersile, dvije – Rusija otvoreno i bez ostatka, Kina nešto diskretnije – a SAD, koje su bile kolovođa kolektivnog Zapada protiv Srpske, sada sa Trampom više neće da se mješaju. Ukoliko mu ne ponestane volja i energija za još tri kampanje (za referendum, protiv vanrednih izbora, za redovne izbore 2026), opet će pobijediti. Biti danas protiv njega isto je „kao 45 u četnike“.
Šta bi Dodik još mogao da učini?
Preispitati put u EU, što bi se dopalo i Trampu i Putinu, ne zna se kome više, a narod u Srpskoj je i tako hronično natpolovično evroskeptičan.
Upirati prstom u Njemačku i Britaniju da bi pokazao da Srpska nije samo žrtva koja se grčevito brani od spoljnih pritisaka nego i dio antiglobalističkog, neosuverenističkog fronta protiv evropskih neoliberala i ostataka američke duboke države.
Pozvati na solidarnost Putina, Sija, Orbana, Fica i lidere pobunjenog Juga kao jedan od prvoboraca multipolarne revolucije, te predvodio bi Srbe u BiH protiv i hibridne agresije, sa narodom preživio političku izolaciju i ekonomske sankcije.
Dalje, mogao bi i zvanično da zatraži pomoć Rusije i SAD, direktno ili preko Srbije.
Mogao bi i da proglasi vanredno stanje i izvede policiju, srpski puk vojske, strelce, lovce, dobrovoljce na entitetske granice.
Mogao bi, ali i morao da stavi do znanja „no pejperskoj koaliciji voljnih“ da ne prestanu li da kidišu na Srpsku i njenog predsjednika, nema ništa od „mira i stabilnosti“, koje nam toliko preporučuju kako bi u „mirnoj Bosni“ zavrtali ruke Srbima. Da dobro utuve u glavu: „Ćeraćemo se još!“
A šta će her Šmit? Teško je i zamisliti kakve gluposti mu još mogu pasti na pamet. Recimo, da pokuša s vanrednim izborima mimo zabrane NSRS, a na osnovu glasova bošnjačke dijaspore koji će stići poštom. Podsjeća na Zelenskog, kome takođe svi već vide leđa, a i on priča o cjelovitoj i jedinstvenoj državi.
Treba i Šmita razumjeti! U šeher Sarajevu pogolema plaća, dodaci za ovo i ono, pa onda ćevapi na Baščaršiji, tulumbe kod Ramiza, potočare na vrelu Bosne, jagnjetina kod Jašara, vikendi na moru, okružen snishodljivim domaćinima, a u Berlinu monotoni život anonimnog penzionera.
I Dodika to čeka, ali tek kada dovrši započete poslove u BiH, kada komšije i strance ubijedi da nema ništa od jedinstvene Bosne, kada je vrati na slovo Dejtona, kada Srpskoj obezbijedi pravo na samoopredjeljenje. Tada Srpskoj više neće biti neophodan.
Ove godine, međutim, niti će otići niti biti jedan od dva predsjednika, nego jedan te isti dva puta izabran: na izborima 2022. i na referendumu 25. oktobra 2025-te. Kako sada stvari stoje, ima najbolje izglede za pobjedu i na izborima 2026-te.
Istina, u nemogućoj državi sve i svašta je moguće.
Da ne zaboravimo Željkin predlog Nobela za Trampa. Srbi bi naravno radije Putina, ali predlog je sjajan radi komšija.
Zbunjeni Bećirović i Komšić su zatražili tajm-aut da se presaberu. Odbijanjem bi se plaho zamjerili inače nesklonom predsjedniku supersile, a prihvatanjem, opet zbog Gaze, muslimanskoj bazi ne bi smjeli na oči.
sveosrpskoj.com
