Pod oranicama i voćnjacima ivankovačkih osunčanih proplanaka danas leže kosti preko 5.000 turskih nizama.
Oni su došli sa dalekih obala Male Azije i iz mitskih državica oko Bosfora i Dardanela da Srbe stave u doživotno kmetovsko podaništvo.
To im nije pošlo za rukom jer su na današnji dan 1805. godine pali u boju od ruku naših predaka, koji su ustali da brane svoje kuće, baštinu i svoje svetinje.
Bitka na Ivankovcu kroz istoriju je pala u senku velikih bitaka iz Prvog svetskog rata, svakako neopravdano.
Jer naši ustanici upravo su ovde prsa u prsa udarili na islamske fundamentaliste i započeli završnu fazu za oslobođenje od viševekovnog turskog feudalnog ropstva.
Bio je ovo njihov prvi sukob sa turskom carskom vojskom, do tada su se borili sa vojskom uzurpatora vlasti.
Hrabri borci odlučili su da pokidaju lance srama na rukama i okove ropstva oko vrata, žrtvovali su svoje živote za slobodu i budućnost svojih potomaka.
Ivankovac je bio i ostao simbol srpske nezavisnosti, međaš i isturen mač srpskog naroda.
Još od davnina ovaj deo Srbije, Ćuprija i obližnji prelaz preko Morave, predstavljao je strategijsko raskršće na kome su se sukobljavale mnoge vosjke.
Preko Srbije su kroz istoriju jurišale mnoge legije kopljanika, konjanika i pešadije u gvozdenim oklopima.
Nijedna od ovih sila nije Ivankovac, niti naše neke druge Ivankovce, uspela da otme i ubilježi na svoje karte.
U ovom boju pobunjeni Srbi razbili su do tada nepobedivu tursku vojsku.
Ovom pobedom onemogućen je prodor turske vojske sa jugoistoka na tek oslobođenu teritoriju Smederevskog sandžaka, za koji se danas pogrešno udomaćio naziv Beogradski pašaluk.
Tako je za tursku carevinu zatvorena glavna saobraćajnica koja je vodila prema Beogradu i širem prostoru srednje Evrope.
Pobedom na Ivankovcu inicijativa na bojnom polju prešla je u ruke srpskih ustanika.
Ovo je bila prekretnica u ostvarivanju daljih ciljeva ustaničkog pokreta u porobljenoj Srbiji.
U leto 1805. godine u Smederevskom sandžaku Karađorđe već je bio rešio problem dahija ali je znao da je otvoreni rat protiv Turaka veoma rizičan.
Zbog toga u Carigrad šalje mirovnu delegaciju sa zahtevom za stvaranje vazalne kneževine poput Vlaške i Moldavije, od kojih je nastala današnja Rumunija.
Uslovi su bili da naoružani Turci napuste srpske teritorije, da Srbi sami biraju svoje starešine, da se porez plaća jednom godišnje preko izaslanika u Carigradu i da Srbi čuvaju i brane svoju granicu.
Umesto toga, sultan odlučuje da ustanak uguši silom.
Taj zadatak poverava niškom komandantu Mustafi Agi, kod nas poznatom kao Hafiz paša, što znači da je to čovek koji napamet zna ceo Kuran a takve osobe su veoma cenjene među vernicima.
Njegov plan je bio da skupi vojsku, pođe uz Moravu i prvo prekine opsadu Smedereva, nastavi prema Beogradu i odatle krene prema Šapcu gde bi spojio vojsku sa trupama bosanskog vezira.
Međutim, prva stanica na tom putu bila je Ćuprija.
Na svim brežuljcima oko Ćuprije i Ivankovca, čekali su ih srpski ustanici pod komandom vožda Karađorđa, Milenka Stojkovića i Petra Dobrnjca.
Karađorđe se nalazio na položajima kod Jagodine na brdu Gilj na levoj obali Velike Morave sa oko 5.000 boraca.
Sa tog položaja mogao je da brani glavni pravac napada, Ćuprija-Jagodina-Batočina-Grocka-Beograd.
Drugu grupu od oko 2.500 ustanika predvodio je Milenko Stojković sa Petrom Dobrnjcem.
Oni su bili stacionirani na Ivankovcu kod Ćuprije, da bi branili pravac turskog nastupanja desnom obalom Velike Morave.
Smatrajući prvi pravac opasnijim jer je vodio kroz Šumadiju gde se nalazilo dosta ustanika po selima, Hafiz paša odlučio je da napada preko Ivankovca.
Hafiz tada pokušava da potkupi Milenka i traži da ga ovaj propusti te mu za to nudi visok položaj.
Mesec dana ranije na Dunavu je presretnut čamac sa dahijama koje su iz Beograda bežale na Adu Kale u današnjoj Rumuniji.
Četvorica dahija su zbog svojih nedela pogubljena na licu mesta.
Glava Kučuk Alije, koji je godinu dana ranije organizovao Seču knezova, je odsečena i poslata za Beograd kao dokaz da dahije više nisu žive.
Na čelu ove egzekucije nalazio se Milenko Stojković, te je njegov odgovor na Hafizovu ponudu bio unapred poznat.
Hafiz paša je u zoru 18. avgusta 1805. godine sa 15.000 vojnika napao srpske položaje ali je iste noći i napustio Ivankovac čime su borbe završene.
Ustanicima se kod Paraćina odmah pridružio i vožd Karađorđe a Turci su do 20. avgusta napadali još 3 puta i svaki put su odbijeni.
Nakon ove bitke, Srbima iz Rusije stiže prva ozbiljna pošiljka topova i municije. Prvenstveno zbog toga da se preko njih oslabi Turska kao važan Napoleonov saveznik.
Boj na Ivankovcu imao je veliki moralni odjek, postao je simbol nadahnuća i primer kako se brani napadnuta otadžbina, svoj narod i pradedovska ognjišta.
Ovaj dan pre 219 godina postao je glasoviti vesnik srpske nezavisnosti.
Hafiz pašu je ovaj ceo poduhvat koštao vlastite glave.
Prema legendi i zapisima pisar Stevan Steva Stevanović namolio je vožda Karađorđa da ispali jedno đule iz topa, teško ga je ranio te je on umro sutradan na putu do Niša.
Srbi sa plamenim barjacima i ljutim oružjem u rukama do nogu su potukli bolje opremljenog i brojno nadmoćnijeg neprijatelja a u boj su išli pod parolom:
„Morava nas je zadojila, neka nas Morava čuva i vodi.”
Piše: Deki RS
Besmrtni Vožd!