Bitka za Makedoniju

2
2037

Na sceni je druga etapa primene Ohridskog sporazuma – nastavak federalizacije Makedonije, započete pre više od 15 godina

skoplje191201Iako trenutna kriza deluje dosta zabrinjavajuće i ostavlja prostor za neizvesnost i pesimizam po pitanju onoga što bi moglo da se dešava u budućnosti, malo je onih koji su iskreno iznenađeni raspletom političke situacije u Skoplju. Makedonija je jedna od neuralgičnih tačaka inače trusnog Balkana, jedna od dve podeljene države (pored Bosne i Hercegovine) u kojoj (ne)stabilnost gotovo u potpunosti zavisi od politike i interesa velikih (prvenstveno zapadnih) sila. Iako ni druge balkanske države ne mogu da se pohvale apsolutnom (pa ni relativnom) samostalnošću u okviru svojih granica, Makedonija je, prvenstveno zbog svoje etničke strukture, pre više od 15 godina praktično vezala svoju sudbinu za odluke Albanaca, sa jedne, i SAD i EU, sa druge strane. Nakon oružanog sukoba između Makednonaca i Albanaca iz 2001. godine, pod pritiskom SAD i EU potpisan je Ohridski sporazum, koji je podrazumevao davanje značajnih ovlašćenja albanskoj nacionalnoj manjini, između ostalog i proglašenje albanskog jezika za službeni, veće učešće albanskih partija u lokalnoj i izvršnoj vlasti, dozvolu za upotrebu nacionalnih simbola u mestima sa albanskom većinom, izmene obrazovnog sistema i drugo. Drugim rečima, Ohridskim sporazumom Makedonija je u velikoj meri ograničila svoju i tako ograničenu nezavisnost i postala nešto poput običnog pešaka na šahovskoj tabli velikih sila, u ovom slučaju konkretno SAD. Iako 2001. godine posle niza ustupaka albanskoj manjini nije došlo do federalizacije države, efektivno je otvoren put da se u doglednoj budućnosti (koja očigledno kuca na vrata) Makedonija i zvanično federalizuje.

ISTORIJA BORBE ZA MAKEDONIJU
Sadašnja borba za prevlast u Makedoniji, istorijski gledano, zapravo predstavlja kontinuitet, a ne presedan. Još je Nikola Pašić u periodu balkanskih ratova govorio da onaj ko drži Makedoniju u rukama ima ključeve čitavog Balkana, i ovo parče teritorije na granici Srbije, Grčke i Bugarske decenijama je bilo predmet sporenja i sukoba, kako između pomenutih država, tako i velikih sila.

Deo stare srpske države u periodu pre vladavine Otomanskog carstva, Makedonija je, nakon dolaska Turaka na Balkan, postala, kao i ostale balkanske zemlje, otomanska provincija. 19. vek doneo je mogućnost balkanskim narodima da se konačno oslobode Turaka i tada i počinje borba za Makedoniju, teritoriju na koju je više zemalja polagalo pravo i videlo je u svojim granicama. Nakon proterivanja Turaka od strane Srba, Bugara i Grka u Prvom balkanskom ratu, Srbija i Bugarska započele su i Drugi balkanski rat, upravo zbog prevlasti nad sadašnjom makedonskom teritorijom. Srbija je iz tog rata izašla kao pobednik, povrativši Staru Srbiju, što je bio tadašnji naziv za Makedoniju. U Prvom svetskom ratu Srbi su ponovo krvarili za svoju južnu teritoriju da bi je, po starom srpskom običaju, prepustili u miru, nakon još jedne svoje pobede, ovaj put u Drugom svetskom ratu. Josip Broz Tito, vladar SFRJ ustoličen u Beogradu, velikodušno je Makedoniji priznao status republike, a Makedoncima status nacije, isto kao što je uradio i u BiH (sa muslimanskom nacijom), i u Crnoj Gori. Cilj je bio etničko razbijanje srpskog etničkog prostora i praktično poništavanje svih ratnih pobeda koje je Srbija, uz ogromne žrtve i teška odricanja, odnela u periodima dva balkanska i dva svetska rata.

Makedonija je dobila državnost, prvi put u svojoj istoriji, ali se pokazalo da je desrbizacijom tog prostora istovremeno krenuo jedan drugi, ispostaviće se, pogubniji nego bilo kakav uticaj pravoslavnih, hrišćanskih zemalja – albanizcija. Statistika je egzaktna i neumoljiva nauka, a upravo statistika kaže da se od 1961. do 2015. godine broj Albanaca u Makedoniji udvostručio (u ovom trenutku ih je blizu 30 odsto), dok je broj Makedonaca smanjen za gotovo 10 odsto. Pola veka u istoriji jedne države nije mnogo, i bez obzira na određene promene u prirodnom priraštaju oba naroda, jasno je kako bi za još pedeset godina demografska slika Makedonije mogla da izgleda. Uporedo sa albanizacijom, u međuvremenu je bivša Stara Srbija disolucijom SFRJ postala nezavisna država, ovaj put bez ijednog ispaljenog metka. Makedonija se za svoju državnost nije borila, kao što se nije borila ni za status republike u okviru Jugoslavije, niti za status nacije. I jedno i drugo i treće dobila je direktno iz Beograda, prestonice države koja je za ovo parče teritorije u istom veku vodila čak četiri krvava rata.

Da Vas podsetimo:  Zašto Anna Lindh ćuti o Nato bombama

NOVA DRŽAVA PRED ISTORIJSKIM IZAZOVIMA
Nakon raspada SFRJ i dobijanja nezavisnosti, Makedonija se našla u situaciji u kojoj je trebalo trasirati državni i politički put u eri velikih promena na međunarodnoj političkoj sceni. Iako je makedonski identitet priznat od strane komunističkih vlasti gotovo pola veka ranije, u samoj zemlji unutrašnje etničke podele između Makedonaca i Albanaca, ali i bliska identifikacija manjeg dela makedonskog stanovništva sa bugarskim nacionalnim korpusom sprečavale su nacionalnu homogenizaciju. Mlada država se ujedno našla i pred ozbiljnim izazovima u spoljnoj politici, prvenstveno zbog odbijanja Grčke da je prizna pod novim imenom. Naime, Republika Makedonija bila je prva država tzv. Zapadnog Balkana, koja je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i načinila prvi korak ka članstvu u EU u aprilu 2001. Evropski savet priznao je Makedoniji status zemlje kandidata u decembru 2005. godine, ali se sa procesom EU integracija ubrzo stalo, upravo zbog problema na relaciji Makedonija – Grčka. Proces pregovora za članstvo zamrznut je i danas.

U međuvremenu je, pored sukoba sa Albancima i potpisivanja Ohridskog sporazuma, unutar makedonske države, ali i izvan njenih granica, počeo da se odvija jedan nov i dinamičan proces – jačanje kulturnih i političkih veza sa Bugarskom. Iako se Bugarska (zvanično) odrekla svojih pretenzija ka manjem susedu, suštinski se njeni dugoročni planovi za širenje uticaja u Makedoniji nisu promenili i samo su, nakon proglašenja makedonske nezavisnosti, nastavili da se sprovode drugim sredstvima u odnosu na ratnu prošlost u 19. i prvoj polovini 20. veka.

BUGARIZACIJA MAKEDONIJE
U programima uticajnih političkih stranaka u Bugarskoj ne pominje se makedonsko pitanje, ali, kada se malo zagrebe ispod površine, postaje mnogo jasnije da Sofija ne samo da se nije odrekla polaganja prava na prisvajanje makedonske nacije (kao i njene teritorije) već da vrlo aktivno radi na ostvarivanju tog istorijskog i strateškog cilja. Sada članica Evropske unije i NATO saveza, Bugarska je, u skladu sa svojom drugačijom pozicijom u međinarodnoj zajednici, odabrala suptilan (i subverzivan) način delovanja, poznat po svojoj delotvornosti – indoktrinaciju kroz obrazovni sistem i nametanje odgovarajućeg kulturološkog modela.

U vreme priznavanja makedonske nezavisnosti, retko koji student iz ove bivše jugoslovenske republike birao je Bugarsku za nastavak svog školovanja. U vreme SFRJ Beograd je bio najpopularnija obrazovna destinacija za mlade Makedonce. Situacija je, međutim, počela drastično da se menja kako je nova država počela da se sve više udaljava od svoje jugoslovenske prošlosti i sve više se kreće u (ponekad konfuznu) potragu za novim kolektivnim identitetom. Identitetski i politički vakum, nastao nakon raspada Jugoslavije, vešto su koristili Bugari, što je ubrzo postalo vidljivo u praksi. U periodu od 1995. do 2005. godine broj makedonskih studenata u Bugraskoj narastao je od nekoliko desetina, koliko ih je bilo u prvim godinama državne samostalnosti, na oko 3.500, koliko ih je studiralo 2005. godine. Kada se uzme u obzir da je te iste godine u samoj Makedoniji bilo ukupno 31.000 studenata (uključujući Albance koji su tada činili najmanje četvrtinu stanovništva) jasno je koliki procenat mladih ljudi makedonske nacionalnosti se u relativno kratkom periodu odlučio na studiranje u Bugarskoj.

Privlačnost Sofije za studente iz Makedonije nije, međutim, u slučaju većine, rezultat nekakvog buđenja bugarofilstva kod mladih Makedonaca, već posledica pažljivo organizovanog plana za bugarizaciju makedonske nacije i širenje bugarskog uticaja na Skoplje. Atraktivne stipendije i niz drugih pogodnosti koje je bugarska vlada ponudila makedonskim studentima rezultirali su velikim povećanjem njihovog broja i postavljanjem Sofije na poziciju prestižnog mesta za sticanje akademskih zvanja, koje je nekad imao Beograd. Uslov za finansijske pogodnosti, međutim, ukazuje na pravu prirodu ove bugarske velikodušnosti – da bi stekli uslove za stipendije i druge benefite, mladi Makedonci morali su da se izjasne kao etnički Bugari, a svoju privrženost novom identitetu dokažu u praksi polaganjem testova iz istorije i književnosti, koji nedvosmisleno „dokazuju” viševekovni bugarski karakter makedonskog društva i negiraju svaku nacionalnu osobenost Makedonaca, kao i istorijsko pravo na zasebnu državu.

Da Vas podsetimo:  Žmigavac levo, Srpska lista desno

Drugi značajan razlog zbog kojeg se mladi ljudi odlučuju za nastavak školovanja u Bugarskoj svakako je i relativno jednostavna mogućnost dobijanja bugarskog, odnosno EU pasoša, opet za one građane Makedonije koji se izjasne kao etnički Bugari. U periodu od 2000. pa do 2015. godine, prema podacima resora pravde u Sofiji, izdato je više od 51.000 novih pasoša za Makedonce. Svaki od tih Makedonaca potpisao je dokument kojim priznaje svoje bugarsko poreklo i bugarski kao maternji jezik. Svoje ambicije u pogledu dominacije nad manjim susedom nikada nisu krili ni pojedini pripadnici bugarske intelektualne elite, čije stavove slikovito dočaravaju reči direktora Bugarskog nacionalnog muzeja i neformalnog savetnika nekadašnjeg predsednika Bugarske Božidara Dimitrova iz 2007. godine: „Informatička revolucija će ubrzati novu bugarizaciju Makedonije, to je nepovratan proces. Makedoniju vidim kao slobodnu, nezavisnu, s priznatim imenom i bugarskom većinom u njoj. Nema ničeg strašnog u tome, nećete umreti, sve nacije na Balkanu imaju dve države”.

SAD, ALBANSKI FAKTOR I (MOGUĆA) FEDERALIZACIJA MAKEDONIJE
Trenutna dešavanja u Makedoniji – da se vratimo na početak ovog teksta – ne bi trebalo ni za koga da predstavljaju iznenađenje. Ovo je samo druga etapa primene Ohridskog sporazuma, odnosno nastavak federalizacije Makedonije, koja je započeta pre više od 15 godina. Zanimljivo je to što je Makedonija sve ove godine slepo slušala naređenja iz Vašingtona i Brisela i gotovo u potpunosti se povinovala zapadnom diktatu. Jedan od retkih primera „neposlušnosti” njenog lidera Nikole Gruevskog jeste bilo njegovo odbijanje da uvede sankcije Rusiji, što je sigurno naljutilo „gospodare” sa Zapada. Da li je, međutim, to jedini razlog što SAD sada intenzivno guraju priču o Velikoj Albaniji? Verovatno ne. Do sada se u međunarodnim odnosima mnogo puta pokazalo da slepa poslušnost sama po sebi nijednoj državi nije garantovala dugoročnu naklonost američke administracije. Svaki primer je drugačiji, ali generalno pravilo jeste da Americi najviše odgovaraju podeljene, nestabilne i slabe zemlje, koje je onda jednostavno kontrolisati bez potrebe za prevelikim korišćenjem resursa, koji su i tako uvek potrebni za neku drugu (veštački izazvanu) krizu.

Ako se usvoji Tiranska platforma (koja praktično zahteva priznavanje statusa konstitutivnog naroda Albancima sa svim pravima i privilegijama koje uz to idu) i zaokruži proces federalizacije Makedonije, ona će biti tako rastrzana da više neće predstavljati nikakav politički izazov za Zapad niti će imati biko kakvu sposobnost da ikada u budućnosti kaže – ne, šta god da se od nje bude tražilo.

ŠTA ĆE BITI SA MAKEDONIJOM?
Rastrzana između Bugara i Albanaca, sa jedne, i velikih (zapadnih) sila sa druge strane, ekonomski siromašna i identitetski izgubljena i podeljena zemlja bez istorijskog kontinuiteta državnosti i sa nešto više od dva miliona stanovnika, veliko je pitanje da li je Makedonija ikad, zapravo, imala šansu za dugoročan opstanak. Iako niko ne (treba da) spori pravo Makedoncima na odvojen i poseban identitet, isto je tako činjenica da su im i nacija i republika predati „na poslužavniku” od strane Tita, što je praktično samo ozvaničeno nakon raspada SFRJ.

Da Vas podsetimo:  Kosovo je Srbija, to odzvanja u srcu svakog Rumuna

Istorijski kontituitet Makedonije vezan je za srpsku državu, čiji je nekadašnja Stara Srbija bila integralni deo i pre Otomanskih osvajanja i nakon povlačenja Turaka sa Balkana, sve dok je se Srbi nisu odrekli (kao i nekih drugih teritorija) zarad mira u kući (tj. Jugoslaviji), naivno verujući da su jugoslovenskim ujedinjenjem konačno uspeli u tome da reše svoje nacionalno pitanje. U okviru Jugoslavije Makedonci su imali institucionalnu i političku zaštitu velike države i mogućnost da rade na uobličavanju svog identiteta i osobene kulture. To, međutim, ne menja činjenicu da se oni za svoju državnost nisu borili već da su kroz čitavu istoriju bili predmet sporenja i borbi nekih drugih naroda koji su polagali pravo na Makedoniju. Iako to ne mora obavezno da bude pravilo, ima neke logike u tome da oni narodi koji su se kroz istoriju više namučili da osvoje i odbrane svoju državnost dugoročno imaju više šansi da tu državnost i očuvaju. Suočena sa brojnim izazovima i opterećena brojnim problemima, a istovremeno bez istorijskog kontinuiteta i jakog nacionalnog vezivnog tkiva, Makedonija se kao država jednostavno nije snašla. To što se geografski nalazi u centru Balkana, direktno na trasi ukrštanja američkih i ruskih interesa (odnedavno i na kineskom Putu svile), a ujedno i na mapi navodne Velike Albanije, nije moglo da joj pomogne.

Makedonija je sada više nego ikad zavisna od razvoja situacije u međunarodnim odnosima, odnosno promene ravnoteže snaga na svetskoj političkoj sceni. Ukoliko se ispune uslovi iz Tiranske platforme, država će biti u pat poziciji koja će se u budućnosti teško menjati, nevezano za eventualno smanjenje uticaja Zapada ili jačanje uloge nekih drugih sila na Balkanu. Drugim rečima, zemlja će biti praktično podeljena i teško da će je neko vratiti u raniji status, barem ne mirnim putem. Jačanje albanskog faktora nastaviće da ugrožava Makedoniju, a, kada se u obzir uzmu ambicije Bugarske, opterećeni odnosi sa Grčkom i Srbija, koja nema nikakve pretenzije prema bivšem delu svoje teritorije, ali ni racionalne i realpolitičke razloge da zbog makedonskih interesa ulazi u sukobe van svojih granica, jasno je da je makedonska država u ozbiljnom problemu.

Kratkoročno, Makedonija najviše zavisi od brzine formiranja nove vlade i eventualnog usvajanja Tiranske platforme, koje bi možda mogla da osujeti nova američka administracija. Dugoročno, albanski politički apetiti i potezi, surova demografska statistika, kao i promene pozicija glavnih igrača na međunarodnoj političkoj sceni, ultimativno će odrediti sudbinu nekadašnje Stare Srbije.

Ne treba zaboraviti ni to da je „makedonsko pitanje” mnogo šire i kompleksnije od situacije u samoj Makedoniji ili njene budućnosti kao države, samim tim što je vezano za albanske geopolitičke ciljeve. Stvaranje tzv. Velike Albanije podrazumevalo bi zadiranje u granice više suverenih država na Balkanu. Tako ambiciozan plan Albanci bi eventualno mogli da pokušaju da ostvare samo uz veliku podršku velikih svetskih sila, odnosno one sile koja ih je i do sada štitila i (politički) sponzorisala. Svako dalje slabljenje američkog političkog i vojnog uticaja na međunarodnoj sceni i jačanje uticaja drugih, albanski san o velikoj državi činiće sve manje realnim. Bez leđa američke „duboke države“ albanski faktor na Balkanu nema ozbiljnu šansu ni da delimično zaokruži onu teritoriju koja se opisuje kao nekakva „prirodna Albanija”, što, međutim, ne znači da Albanci ne mogu da izazovu destabilizaciju širih razmera potaknuti svojim zakasnelim buđenjem nacionalne svesti. Zato bi sve balkanske zemlje koje se nalaze na meti plana o stvaranju tzv. Velike Albanije trebalo da se odgovorno i ozbiljno postave prema ovoj suludoj ideji koja objektivno predstavlja najveću pretnju dugoročnoj stabilnosti regiona.

Jelena Vukoičić

www.standard.rs

2 KOMENTARA

  1. Dok sam čitao tekst, kroz glavu mi je prolazilo koliko je dobro obrađen tekst, pun lako dokazivih činjenica i lako proverljivih argumenata. I kada sam stigao do kraja teksta, moje pozitivno iznenađenje je bilo još veće od samog čitanja ovog fenomenalnog teksta, punog istorije, geopolitičkih aspiracija, heterogenih politika kako moćnika tako i regionalnih sitnih igrača, logičnih pretpostavki i racionalnih predviđanja etc,etc, uvidom da je žensko autor ovog izvanrednog teksta. I zaista, ovim ne mislim ništa loše. Samo mi je još jedan dokaz, pa i u ovom, kolumnističkom, da nema razlike ko piše. Svaka čast.

  2. nije tito to izvršio sam već uz pomoć komunista iz srbije.jelena,nemoj to nikako preskočiti,da su se komunisti iz srbije utrkivali ko će mu biti servuilniji,do izjave da ih je sramota što su srbi.isti ti danas sa ponosom čuvaju njegov grob,valjda da se ponose sa time što su odvojili kosovo,makedoniju,crnu gopru.što su porušili njegoševu kapelu uz servilnost komunista iz crne gore.to se uvek mora naglasiti.eto ih u beogradu,rasturaju srbiju i dalje do beogradskog pašaluka,samo što su postavili svoju decu da budu njini eksponenti,inače rade oni i dalje na rasturanju srbije.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime