Bitka za monopol na tržištu patriotizma

1
98

Od vremena kada su se srpski komunisti teškom mukom odrekli titoizma i mita o bratstvu i jedinstvu Kosovo slovi za temu svih tema, pa smo tako decenijama unazad svedoci borbe za monopol na tržištu patriotizma i rodoljublja.

O svetoj srpskoj zemlji, nad kojom Srbija nepuna četvrt veka ima ingerencije koliko i nad Obalom Slonovače, i njenom povrataku pod okrilje Srbije, guslaju bez prekida i vlast i opozicija. Vlast koja nema suverinitet ni u Boru ni u Smederevu gde nas kineski investitori pljačkaju, truju i bahate se. Opozicija čiji jedan deo je do juče bio nosilac vlasti ali uprkos tome dve zanavek unesrećene porodice i narod srBski ni dan danas ne znaju ko je i zašto usred belog dana u topčiderskoj kasarni ubio dvojicu gardista.

Kosovo je neizostavna mantra Miloševićevih u nacionalnu odoru presvučenih komunista koji su u vreme bratsva i jedinstva u ime Broza svakoga, ko se recimo drznuo da pomene Kosovo ili slučaj Martinović, javno žigosali kao velikosrpskog hegemonistu, rušitelja ustavnog poretka, bratstav i jedinstva. O Kosovu bez prestanka talambasaju kako nepokolebljivi monarhisti, što se redovno kandiduju na predsedničkim izborima, tako i republikanci, radikali, naprednjaci, konzervativci, liberali…

Srce se za Kosovom cepa onima koji su se davnih dana pod pritiskom stotina hiljada tadašnjih nemačkih maraka iselili sa Kosova, pa diljem majčice Srbije pokupovali kuće, okućnice, stanove, lokale i radna mesta u državnoj službi ali uprkos tome u kafani seku vene na ono – ko da mi otme iz moje duše Kosovo. O Kosovu guslaju čak i srBski kontraverzni biznismeni kojima sadašnji status kvo i bezakonje pašu kao budali šamar za vrat budući da decenijama unazad bez problema srađuju i tale sa albanskim kolegama. Novac ne poznaje ni naciju ni veru ni rasu i razlikuje se samo po tome da li je došao od prodaje belog ili žutog.

Da Vas podsetimo:  Srbi između Makrona i Kneza Lazara - kome se prikloniti carstvu

Svako od njih ima šta da kaže i predloži, ali ni reči o tome šta ako bi se NATO, EU, UN i ostali saglasili da je Kosovo neotuđiv deo Srbije?

Da li bi se u tom slučaju, kako neko napisa u komentaru na portalu Ozon Pres, Boškić, Milica Zanoktica, dedino unuče Vojo Mihajlović, Vuk Jeremić, Piša Vacić… spakovali i sa porodicama obreli na Kosovu kako bi demografsku sliku preokrenuli u korist naroda srBskog? Da li bi uvaženi profesor Dimitrijević pristao da umesto u Čačku predaje književnost u Prizrenu, a doktor Roganović da narod kosovski leči u ambulanti u Velikoj Hoči? Da li bi Vuk Jeremić sedište svoje stranke preselio u Prištinu. Da li bi u tom slučaju Eparhija žička i njena firma Trifora (ne asocira li to na Artemija i firmu Rade neimar) stanove i lokale za prodaju umesto u Čačku gradili u Uroševcu?

Sve se čini da bi opet, kao i one 1999. godine, neki tuđi očevi i tuđi sinovi krvarili na Kosovu. Priznaćete da je ipak nerealno da bi se među Albancima pojavio neki kosovski Kadirov koji bi poput onoga u Čečeniji stao uz srBske rodoljube i svoje sunarodnike doveo u red. Ali šta da se radi.

Njihovo je da guslaju, talambasaju i mantraju, a naš je da budemo drugosrbijanci i izdajnici. Da nam se na pomen politike, političara, njihove bestidnosti i amoralnosti prevrće želudac i povraća kada se dojučerašnja perjanica čačanskih nazadnjaka, svojevremeno spremna da ide u vodu i vatru za Vučića, onog istog što se napio kada je čuo da je ubijen Zoran Đinđić, sada bez imalo blama u novom partijskom dresu, javno poziva na pokojnog Đinđića.

Piše: Aleksandar Arsenijević

 

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime