Bolelo tada, boli i sada

0
1413
Nikola Janić

Odgovor srpskoj mladosti na Kosovu i otvoreno pismo političarima, medijima i srpskoj javnosti u matici i u rasejanju

Mnogo puta tekle su mi suze zbog Kosova, zbog proteranih Srba sa Kosova i zbog ono malo Srba koji, čini se, od svih napušteni, još nekim čudom preživljavaju na Kosovu. Lepljive, slane i nezadržive slivale su se niz obraz mnogim ljudima. Onima koji imaju obraz i srce koje im kuca ne samo zarad njihovog ličnog uskogrudog prostora.

Suze koje teku danas, dok čitamo pismo naše mladosti iz ”Srpske kolevke” u kojoj Albanci (i ne samo oni) pokušavaju da satru sve što je srpsko, teže su od predhodnih. Vrednije su jer dolaze iz još jednog smanjenog, ranije nepregledno suznog srpskog jezera, koje lagano presušuje? Ili što su današnje suze više obavezujuće od svih prethodnih? Možda i zbog nemoći što u ovom trenutku nemamo nimalo konkretne solidarnosti za srpsku mladost, koja je godinama uspevala da opstane na ognjištu naših pradedova, a danas javno ispoljavaju svoj strah da je i njihova snaga na izmaku, da više neće ni oni moći. Zar je moguće da nekoga ne podilazi jeza zbog njihovog uzaludnog vapaja ogluvelom srpskom rodu i ostalom civilizovanom svetu: ”DOSTA! Dosta je svega”!

Pročitajte deo njihovog pisma i zaplačite bar malo. I vi koji nikada niste plakali. Nije sramota plakati. A ako je i sramota, sigurno je da je takav plač manje porazan od godinama duge sramote za neobjašnjivu pasivnost političara i medija u matici, ali i tzv. srpske dijaspore, da se ujedinjenim mogućnostima zauzmemo za ono što do sada nismo činili, a što smo i pred Bogom i narodom bili dužni da učinimo. Zaplačite i vi, ”srpske muškarčine” i samozvane srpske Jovanke Orleanke. Danas je muškost suza, a slabost i sramota je da ne čujemo jauk naše izgubljene kosovsko-metohijske mladosti, a posle pročitanog da ne zaplačemo i da i dalje ne reagujemo na vapaj mladih iz dojučerašnje srpske “kolevke”, koji nam pišu:

”Kako posle svega što nam se desilo, što nam se dešava i što sa strepnjom iščekujemo da se desi, kako da prihvatimo sve ovo što nam donose nove kosovske ”demokratske” institucije pod kišobranom medjunarodne zajednice? Kako da prihvatimo policiju koja treba da nas štiti a ustvari nas bije, kako da prihvatimo sugrađane Albance koji nam pale kuće, kidnapuju prijatelje i rođake? Kako preživeti jedan dan, a sa molitvama dočekati sutra!? Čekamo da nam se opet nešto desi, da opet patimo, da opet stahujemo, da opet proživimo nešto što je većina normalnih ljudi videla samo na filmu! Ne, mi nismo heroji! Ne, mi ne pobedjujemo, nismo mi oni koji hoće da nekome naude, mi se samo branimo, iako nas je svakim danom sve manje. Možda dok vam ovo pišemo, možda jos jedna srpska kuća gori, možda je još jedna srpska baka pretučena, možda je još jedna porodica proterana, možda je… Ako niko neće da bombarduje Kosovo, zbog etnickog čišćenja koje se vec četvrtu godinu za redom nastavlja menjajući samo oblike, ali uvek istim intezitetom, neka bar posluša glas srpske omladine i svih nas koji živimo na rubu totalnog haosa… Poslušajte, dok nas ovde još uvek ima živih da pišemo i svedočimo o bolu, patnji i tragediji kojoj čak ni Šekspir ili Orvel nisu dorasli! Mi samo želimo jedan normalan život! Mi samo želimo da izađemo već jednom iz ovog zatvora, koji sada neki pokušavaju da pobiju da ne postoji?! Mi želimo da možemo normalno da dišemo svugde čak i izvan naših kuća, na našim ulicama, gradovima, selima, i livadama na kojima smo odrasli. Da dišemo slobodno i normalno a ne ubrzano sa strahom da bilo gde i bilo ko u nama može prepoznati Srbina i prekinuti poslednju nit koja nas čini živim, slobodnim i normalnim. DOSTA! Dosta je svega”!

Da Vas podsetimo:  Razmišljanja koja se mogu izmeniti i proširiti!

Dok se mi, Srbi izvan Kosova, bezbrižni i veseli spremamo da odemo na neku večeru, koncert, pozorišnu predstavu, prijem, ili da sa devojkom ili ženom i decom u predvečerje prošetamo obalom neke reke, jezera ili mora u nekoj zemlji u kojoj živimo u miru i izobilju, da li pomislimo da se zajedno sa zalaskom sunca Srbi na Kosovu zaključavaju u svoje kuće? Da li zaista verujemo da mi izvan Kosova i oni na Kosovu u noćima isto drhtimo? Ili nam je svejedno da u današnjoj Evropi mi drhtimo u zagrljaju voljene osobe (neko u mraku neko u osvetljenoj sobi) a oni na Kosovu samo u mraku i strahu u kome nisu sigurni da li će živi dočekati novo jutro? 

Dok mi ispod toplog tuša spiramo i smirujemo naše znojavo uživanje, oni, Srbi na Kosovu, prožeti hladnim znojem stražare kraj prozora svojih zamračenih soba. Ko od nas zna, ili hoće da zna, koliko puta za noć oni zadrhte u bespomoćnom strahu, prevareni od neke senke koja im se pred umornim očima pretvorila u Šiptara – ubicu? A česće, nego što mi znamo ili pretpostavljamo, to i ne bude senka krošnje drveta zasađenog u dvorištu od strane njihovog pradede, već Šiptar koji se prikrada da im u sobu, u kojoj su mu najdraži, ubaci bombu?

Vi, novinari koji godinama pišete o nekim Đorđevićima i Alečkovićkama kao spasiteljima srpstva, zašto nam nikada niste napisali, a njih upitali, šta su oni to konkretno uradili za svoj narod? Da znamo šta su mogli i hteli, ali i šta hoće danas i šta mogu (i da li samo oni mogu) da učine sutra? Da li i vi ponekad zaplačete, vi koji ste o skupu par desetina ljudi prošlog leta u Švajcarskoj pisali ( i pišete i dalje ) kao o važnom i moćnom ”Kongresu Srba Evrope”, a znali ste tada i znate sada, da je taj skup koji je nazvan ”kongresom” napravljen uz pomoć ”američke braće i sestara” da bi se razbilo ujedinjeno, jako i koordinirano delovanje srpskih organizacija u Evropi? Ko vama, novinarima i pojedinim glavnim urednicima, daje pravo da vi određujete ko su predstavnici organizacija srpske dijaspore (i kakve?) umesto da korektno informišete javnost o predstavnicima i odlukama tih organizacija? Istinu o srpskoj dijaspori (koja je suprotna vašim pisanjima) nazivate ”mešanjem u uređivačku politiku vaših novina” i umesto da u ime novinarske etike tu istinu objavite, vi tvrdoglavo nastavljate sa vašim selektivnim i netačnim predstavljanjima. Jedan od primera je i taj nepostojeći ”Kongres Srba”, o kome izvestavate kao o nečemu postojanom! Jedino postojano i zapamćeno sa tog skupa je sramota da se na njemu pozivalo protiv Jevreja “kao najvećih neprijatelja srpskog naroda”. Da li je to po vama ta tolerantnost po kojoj su Srbi poznati? Ili je to od pojedinaca za samo 150 evra ova sramota i šteta matici, predstavljena kao “korist i pomoć”? Novinarka koja je 04. juna 2003. u ”Novostima” jedina objavila istinu o tom ”kongresu” zaslužuje poštovanje i veru u neke medije.

Ali gde da svrstamo pisanja uglednih novina koje nastavljaju sa starom praksom i neke novoosnovane organizacije, kao naprimer ”Zajedno za maticu”, predstavljaju kao istinito zajedništvo?! Zar nije vreme da upitate sami sebe i one o kojima pišete: kako može da bude ”zajedno” nesto što se izdvaja iz ”zajedništva”? S kim su to ti ljudi, koji osnivaju sve i svakakve organizacije i partije pod imenom ”dijaspore”, uistinu zajedno? Koliki deo i koju dijasporu oni predstavljaju? Sa čelnim i najbrojnijim organizacijama srpske dijaspore u Evropi (Nemackoj, Francuskoj, Belgiji, Danskoj, Norveskoj, Svedskoj…) sigurno nisu bili u bilo kakvom dijalogu o bilo kakvom ”zajedništvu” ili našem zajedničkom, koordiniranom i osmišljenom delovanju za dobrobit matice. Nisu to bili ni pre, niti su to posle osnivanja njihovih partija i organizacija?

Da Vas podsetimo:  SRPSKI KUVARI ZABLISTALI U ŠTUTGARTU: Na Kulinarskoj olimpijadi osvojili 2 medalje!

Zar vas novinarska etika, i ljudskost uopšte, ne obavezuje da javnosti saopštavate istinu? A istina je da pojedinci iz Amerike ili Evrope nikada nisu mogli i nikada neće moći da pomognu Srbima na Kosovu, kao što to može dogovoreno koordinirana masovnost Srpskih organizacija u Evropi. Nesumnjivo da mnogi poštovani pojedinci, profesori, akademici, psiholozi, bankari i drugi stručnjaci, mogu u mnogo čemu da doprinesu. Ali nikako kao izdvojene veličine već samo pripojeni masovnosti naroda u rasejanju, kome pripadaju, i njihovim organizacijama, koje dokazano postoje i deluju u Evropi, Australiji, Kanadi i, možda, Americi.

Draga, voljena srpska deco na Kosovu, oprostite mi. Umesto da isključivo pišem vama i o vama, pišem o nekim drugim ljudima i nekim medijima. Pišem o osobama koje nesumnjivo snose deo krivice da se dijaspora nije aktivnije angazovala u vašem i svesrpskom interesu i zbog kojih su mnoge prilike da vam se omogući normalan i pristojan život ostale neiskorišćene. Govorm o osobama koje su svesno sabotirale pitanje Kosova i iskrene apele o pomoći, koja vam je godinama potrebna, i takve sadržaje skidale sa svojih sajtova i novina. Kao predsednik Srpskog saveza i koordinator Ujedinjene Srpske dijaspore Evrope (USDE) čiju su deklaraciju do danas potpisale organizacije sa ukupno preko 80.000 članova, preklinjem vas da izdržite još malo. Vi jeste heroji, a svi oni koji se ne pridruže vašem zahtevu i našoj podršci vašem ”Dosta je bilo”, upućenom prvenstveno političarima i pojedinim medijima u matici, oni su suprotnost svega onoga što vi jeste.

Ispred članica USDE deklarišem teret savesti koja me tera da prosed kleknem pred vama mladima i da vas zamolim za oproštaj što smo naivno i toliko dugo verovali da će narcisi postati božuri. Shvatili smo odavno, ali smo se ustručavali od toga, da se moramo boriti sa Srbima da bi se borili za Srbe. Oprostite nam zbog te neodlučnosti. Vaš današnji krik i gluv mora da čuje, a vaše napisane reči samo slep ne vidi i nečovek neće da poštuje. Vi se patnjom borite za vaše korene a mi ćemo se i u rasejanju i u matici boriti za istinu o vama i o stotinama hiljada srpskih izbeglica širom Srbije i Crne Gore. Borićemo se za vaša ljudska prava i zahtevaćemo od Evrope i sveta da se agonija stotine hiljada srpskih izbeglica i naše otadžbine i njene pokrajine zaustavi. Za onima koji se, i pored potpuno zadržane automnosti svojih organizacija ovome ne žele pridružiti, nećemo žaliti.

To sto je bivši potpredsednik bivšeg i zadnjeg Saveta dijaspore, Jasmina Vujić, tadašnji i sadašnji potpredsednik Kongresa Srpskog ujedinjenja, srpske organizacije u Americi, mesecima smatrala da stradanje Srba spada pod ”kulturu” i protivila se izdvojenoj potrebi informisanja svetske javnosti o vašoj golgoti, ipak, nije ono najstrašnije. Strašnije od toga je pitanje koje u javnosti nije dobilo odgovor: čiji stav je time zastupala u Savetu dijaspore SFJ i da su mediji (ne sve) ćutali i ćute o takvim stavovima “uvaženih” Srba i organizacija. Političke promene u Srbiji daju nam mogućnost da uskoro otvorimo nove medije čiji će moto biti:

”Da li je to bas tako!”. 

Činjenično ćemo dokazivati netačna pisanja naših kolega, pa ni taj bauk, koji je sistematski plasirao dezinformacije o dijaspori, neće više biti tako moćan i nedodirljiv. Porazno je (ali i razotkrivajuće neprijatno) to što izlaganje Ministra spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, Gorana Svilanovica, kao što je bio slučaj na Spoljno političkom institutu u Štokholmu, pre dva dana, 30. januara 2004., nije slušalo više od desetak osoba (i to kojih?), ne raćunajuci službenike ambasade SiCG i predstavnike nekih naših medija i medija zemalja nastalih od nekadašnjih Republika nekadašnje Jugoslavije.

Da Vas podsetimo:  Ozbiljna i jasna pretnja Zapada: Od Srbije zahtevaju kapitulaciju, a od Prištine – kozmetiku

Istovremeno je i strašna i smešna arogantnost i osobina malog broja malih ljudi na visokim položajima koji su umislili da su veliki. Ali za budućnost je ohrabrujuće da su stotine hiljada Srba članovi organizovane srpske dijaspore, koje Evropa prihvata kao svoje privremene ili stalne građane, iskreni demokrati i patrioti. Politička stvarnost je da političari zemalja Evropske zajednice u nama gledaju svoje potencijalne birače koje žele da čuju. Na nama je da ih bombardujemo činjenicama a na budućoj vladi Srbije je da shvati da se njihov glas danas ne čuje daleko bez horske podrške miliona Srba u rasejanju.

Na predstojećem skupu organizacija USDE-a marta meseca deklarisaćemo da ne prihvatamo da predstavnike dijaspore biraju političari u matici ili da ih fabrikuju domaći mediji, zavisno od njihovih partijskih ili ličnih interesa. Tada će se usvojiti plan i prioritet našeg budućeg tromesečnog koordiniranog delovanja. Verujem da moju ličnu želju i konstataciju da će to biti Kosovo, odnosno vi na Kosovu, dele i moje kolege Rakočević, Ćetković, Bulatović, Djurić, Živojinović, Marisavljević, Putniković…

Nadajmo se zajedno, i vi na Kosovu i mi u rasejanju, da shvataju to i gospodin Koštunica i gospoda Drašković, Ilić, Nikolić…

 autor:Nikola Janić

Napisano pre deceniju ipo i više… ali je i danas neophodno da se setimo zašto je, kao i ko je, učestvovao sve te godine u sprečavanju iznošenja istine srpskom narodu na prostorima bivše Jugoslavije!


Iz otvorenog pisma ispred dela naše dijaspore Srpskoj mladosti na Kosovu izdvajam napisano:

”Politička stvarnost je da političari zemalja Evropske zajednice u nama gledaju svoje potencijalne birače koje žele da čuju. Na nama je da ih bombardujemo činjenicama a na budućoj vladi Srbije je da shvati da se njihov glas danas ne čuje daleko bez horske podrške miliona Srba u rasejanju”.

Podvlačim citat: ”… da je na budućoj vladi Srbije da shvati…”, jer su bivše kao ni sadašnja vlada Aleksandra Vučića (u kojoj je premijer gospođa Brnabić) shvatale i shvataju sve gore napisano. Pored njihovih shvatanja nisu činili i ne čine ništa (ako izuzmemo gospodina Koštunicu, koji je pokušao da to promeni) već sabotiraju iznošenje istine o našoj zemlji i našem narodu koju oni (sem papagajskih pričanja u medijima Srbije) nisu mogli i ne mogu ni danas da plasiraju u medijima zemalja Evropske unije. Zašto? Da li što naši sposobni ljudi u zemljama u kojima žive i gde su cenjeni, nisu članovi i simpatizeri njihovih stranaka?!

 Nije mi jasno i nikada mi neće biti jasno zašto vlast, koja shvata da njihova mikroskopska kazivanja u medijima izvan Srbije nemaju kredibilitet i ostaju nezapažena, ne pomaže (ne ekonomski) dostavljanjem proverenih podataka o svemu što se dešavalo i što se dešava našim ljudima. Ni jedna vlast, ni jedne zemlja u svetu, ne sprečava istinu o tragičnim dešavanjima njihovih državljana. Dok zemlje, bivše Republike u bivšoj Jugoslaviji, širom sveta šire i istinu i laži, vlast Srbije zadovoljna je time da njihov predsednik, ministri i predstavnici raznih vladinih tela i institucija, o tužnoj istini o našim ljudima isključivo govore u medijima koje emituju njihove monologe. Da li je istinito sve što oni godinama papagajski ponavljaju i monologišu u njihovim intervjuma? Nije.

Reći istinu ne znači da onaj koji o tome progovori mrzi Vučića ili, što je još gore i odvratnije, da ”mrzi Srbiju”, kako u zadnje vreme sve češće opisuju svakog ko se usudi da izgovori ili napiše reč kritike, pa i one dobronamerne i činjenične. Taj izraz gde se osoba koja kritikuje nešto što nije dobro, automatski postaje ”mrzitelj Srbije” i prisutan je samo bliskih medija vladi, tabloidima, njihovim portalima i televizijama…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime