BOLNO SEĆANJE: VEDRAN KLINDŽIĆ (9) JE PRVO DETE UBIJENO TOKOM RATA U BOSNI I HERCEGOVINI

0
158

Vedran Klindžić imao je samo devet godina kada je brutalno ubijen 28. decembra 1991. u svojoj rodnoj Bosanskoj Gradišci. Iako rat u Bosni i Hercegovini još nije bio ni na vidiku hrvatska vojska je često granatirala pogranične delove susednih država i srpska sela prilikom čega je ubijen i ranjen popriličan broj civila. Zla sudbina dodelila je malenom Vedranu tužni „epitet“ prvog deteta ubijenog za vreme rata u Bosni i Hercegovini.

Porodica Klindžić oduvek je važila za plemenitu i uglednu porodicu o kojoj svi meštani Gradiške i danas imaju samo lepe reči i brojne pohvale. Maleni Vedran rođen je 2. maja 1982. godine a svoje detinjstvo provodio je u bezbrižnim danima sreće u zagrljaju svojih roditelja ali i braće, sestara i brojnih drugih rođaka. Niko te 1991. godine nije mogao ni naslutiti da će se krvavi ratni sukob koji su hrvatski ekstremisti započeli napadom na srpski narod preliti i na teritoriju Bosne i Hercegovine. Iako javnost danas zna da je rat u Bosni i Hercegovini počeo 1. marta 1992. ubistvo srpskog svata na Baščaršiji, treba reći da su hrvatsko-muslimanske formacije od septembra 1991. do marta 1992. ubili više od pedeset Srba. Hrvatske snage su nemilosrdno bombardovale Kozarsku Dubicu, pa Gradišku, Brod, Trebinje…svi ovi napadi odnosili su živote nedužnih ljudi, mahom Srba, koji nisu imali nikakve veze sa ratnim dejstvima.

Prve civilne žrtve u tadašnjoj Bosanskoj Gradišci stradale su već 21. septembra 1991. godine usled besomučnog granatiranja iz Hrvatske. Živote su tog dana izgubile Almasa Bilić, Štefica Savić i Marica Malešević. Pripadnici hrvatske vojske ispalili su više granata na ovaj gradić u Bosni i Hercegovini, iz revolta zbog vojnih poraza i gubitaka ali iz zbog lažnih optužbi kako „Srbi i Muslimani iz Bosanske Gradiške pomažu Republiku Srpsku Krajinu“. U Bosni i Hercegovini nije bilo tada nikakvih sukoba niti naoružanja a kamoli borbenih dejstava, te su te optužbe čista laž i propaganda kreirane sa ciljem da opravdaju krvavi pir hrvatskih agresora.

Da Vas podsetimo:  Događaj koji je bio povod za NATO bombardovanje – 25 godina od slučaja Račak

Nakon ovog masakra zabeleženo je još nekoliko žestokih napada na srpska sela ali i centar grada u ovoj opštini od kojih se najmasovniji dogodio 28. decembra 1991. godine.

Da sudbina zna da se poigra sa ljudskim životima najbolje nam govori informacija da je Vlado Klindžić kao rezervista već preživeo teško ranjavanje. Zbog toga mu je amputirana noga a hrabri doktori su ipak uspeli da mu spasu život. Nisu se Klindžići još ni oporavili od tih trauma i stresova, a hrvatski agresor zadao im je novu patnju i nenadoknadiv gubitak. U zločinačkom napadu tog decembarskog dana 1991. godine, Vlado je ponovo ranjen a tada su ubijeni njegov devetogodišnji sin Vedran i majka Marija koja je došla čak iz daleke Nemačke da obiđe svoga sina.

Hrvatska vojska je ciljano zasula Gradišku razornim projektilima zbog čega su brojne kuće i društveni objekti pretrpeli ozbiljna oštećenja. Vlasnici demoliranih kuća i objekata bili su i Srbi i Muslimani a i etnička pripadnost ranjenih civila takođe je bila raznolika. Hrvatska granata pogodila je tada kuću Steve Mavlja i potpuno je uništila. Na svu sreću ova porodica tada nije bila u svom domu već kod rođaka u obližnjim Lamincima što im je i spasilo živote. Druga razorna granata pogodila je kuću preko puta prilikom čega je život izgubio maleni Vedran, a tri osobe su zadobile teške povrede. Vedranova baka Marija tada je teško ranjena i preminula je od posledica ranjavanja. Bila je to velika tragedija za čitavu Bosansku Gradišku a naročito za uglednu porodicu Klindžić koja se tada već istakla po humanosti prema prognanim srpskim porodicama iz Hrvatske. Pomagali su prognanicima, pružali im pomoć, hranu, smeštaju da bi i sami postali žrtve zločinačke politike Franje Tuđmana.

Da Vas podsetimo:  Kako su u Paulin Dvoru mučki ubijani, a posle sakrivani masakrirani Srbi

Otac Vlado umesto da sprema svoje dete za školu, da se veseli njegovoj mladosti i da zajedno proslavljaju novogodišnje praznike, bio je prinuđen da sprema sahranu svom nasledniku. Bila je to tuga nemerljivih razmera. Čitav grad je plakao tog zimskog dana!

Prema pričama samih stanovnika, hrvatski vojnici su se više puta hvalili kako su granatirali Bosansku Gradišku, grad sa srpskim većinskim stanovništvom nazivajući se „četničkim uporištem“ iako ovde nije bilo nikakvih vojnih ciljeva niti borbi. Štaviše, tada rat u Bosni i Hercegovini nije ni bio na vidiku.

Građani Gradiške pozivaju gradske vlasti da podignu spomen obeležje u znak sećanja na prvo dete ubijeno u ratu u Bosni i Hercegovini i tako sačuvaju uspomenu na tragično ugašeno detinjstvo. Da se Vedran zvao Ahmed ili Omer, zasigurno bi spomen obeležje već odavno bilo podignuto a godišnjica zločinačkog čina bi se redovno obeležavala, čak i u glavnom gradu Sarajevu.

Međutim, pošto se radi o dečaku srpske nacionalnosti, naravno da niko od bosansko-hercegovačkih medija o tome ne javlja niti informiše javnost. Svaki 28. decembar protiče u sablasnoj tišini a na zločinački akt ne podsećaju čak ni lokalni mediji niti organizacije u ovom gradu.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime