Borba za prevlast nad Balkanom

0
1226

balkanSvetozar Radišić smatra da je Evropa samo prividno prepustila uređivanje Balkana Sjedinjenim Američkim Državama. Mišljenje zasniva na pretpostavci da postoje interesna zaziranja unutar Evropske unije i prema Americi. Stoga, očekuje veći i značajniji uticaj Evropske unije na buduće balkanske događaje.

Ovaj teorijski napis objavljen je pod naslovom „Borba za prevlast nad Balkanom“, u Zborniku radova „Savremeni procesi i odnosi na Balkanu“. Izdavači Zbornika su Institut za međunarodnu politiku i privredu i Fakultet političkih nauka, Beograd, 1997. godine.

Sadašnje globalne vojno-političke procese predvideli su Pol Valeri, Tomas Man, Benedeto Kroče, Andre Žid, Karlo Sforca, Guljelmo Ferero i drugi poznati i priznati mislioci, raspravljajući o budućnosti kvantitativne civilizacije neposredno pred Drugi svetski rat. Očigledno je, da je agonija Balkana, dosledna manifestacija mirnodopskih i ratnih orgijanja svetskih, regionalnih i lokalnih vojno-političkih garnitura, od njih predviđene agonije Evrope. Reč je, naravno, o neminovnim i nezadrživim procesima i isto tako neminovnom, prema mišljenju mnogih geostratega presudnom sukobu, izazvanom tim procesima, koji nisu stavljeni, kako je to uočio još Tomas Hobs, pod odgovarajuću naddržavnu i nadnacionalnu kontrolu, mada je evidentno da je ta vrsta kontrole na određeni način prisutna.

Kreatori tzv. novog svetskog poretka još uvek uspostavljaju instrumentarije za globalnu kontrolu nekoliko suprotstavljenih nadbalkanskih procesa. Balkanci imaju nesreću da se nalaze na dodirnici dva religijska fundamentalizma [1] i tri suštinski duhovno kontrarne civilizacije (zapadne, slovenskopravoslavne i islamske). [2] Pravoslavlje to nije, jer nema ambicije da preobraća pripadnike drugih veroispovesti niti da osvaja tuđe prostore.

Balkan je u žiži svetskih zbivanja i zbog činjenice da se pet decenija zamrznuta istorija vraća na scenu, a i stoga što su konfrontacije sve manje između ideologija a sve više između rasa, države i civilnog društva, američke koncepcije jednog društva-laboratorije i evropske koncepcije države i ravnoteže koju ona može da garantuje, [3] zatim i zbog činjenice da je taj obračun u toku, a da je energijski fokus usmeren u srce Balkana već nagoreo njegovo zaštitno tkivo.

Naravno, sadašnji balkanski problem nije ni trenutan ni izolovan. Posle Drugog svetskog rata bio je potisnut a ponovo je aktuelizovan nakon što su SAD (fantom država, država bez granica) nadrasle svoj kontinent i pošto je Henri Kisindžer početkom osamdesetih najavio stvaranje tzv. novog svetskog poretka. Geostrateški analitičari predvideli su da će Sjedinjene Američe Države, za koje je Albert Ajnštajn rekao da su „zemlja koja je iz varvarstva prešla direktno u dekadenciju a da nikada nije upoznala civilizaciju“, otvoriti balkansko žarište, tradicionalno nazivano „bure baruta“, ne bi li omeli jačanje svog najvećeg ekonomskog suparnika – Zapadnu Evropu. Za to su postojala najmanje tri uslova: 1) SAD su pobednica dva svetska rata i tzv. hladnog rata pa smatraju da „polažu pravo“ da iskoriste efekte pobede; 2) trilateralnu podelu sveta, koja zasad najviše odgovara Amerikancima, usvojili su nadnacionalisti koji upravljaju svetskim kapitalom, i 3) američka kvazireligija, zaražena (ili izražena) hiljadama sekti, ima suparnika i u evropskom rimokatolicizmu.

S druge strane, otežani su uslovi američkog bujanja iz najmanje dva razloga: 1) nadnacionalni interesi se ne poklapaju sa nacionalnim interesima velikih sila, 2) postoji znatna razlika između američkog ekspanzionističkog koncepta, u kojem se poništava istorija, i evropskog nacionalnog koncepta baziranog na tradiciji. Naravno ni Evropa nije mnogo čistija od Sjedinjenih Američkih Država. Prema mišljenju Justina Popovića „Problem Evrope je u stvari problem rimokatolicizma… Rimokatolicizam nije vera, nego neposredan, odlučan nastavak Zapadne Rimske Imperije. Kod njega je sve potčinjeno toj zamisli, počevši od vere. Papa je zauzeo zemlje, zemaljsko carstvo, i uzeo mač. I od toga doba neprestano sve tako ide, samo su maču dodali još laž, podmuklost, prevaru, fanatizam, praznovericu, zločin; titraju se najsvetijim, pravednim, prostodušnim, plamenim osećanjima narodnim. Sve su za novac prodali…“ [4] To opet znači, da je takva Evropa problem za sebe i problem po sebi (a to znači za sve koji su u njoj i za druge).

Balkan je, dakle, mesto na kojem se sučeljavaju interesi velikih sila i mesto njihovog pomirenja. Sada je Sjedinjenim Državama neophodan u nerešenom i konfuznom stanju, jer su na osnovu njegovih problema snage NATO-a (čitaj: SAD) ostale u Evropi i ovladale jednom od ključnih tačaka za kontrolu Srednje Evrope, većeg dela bivšeg SSSR, Bliskog istoka i Mediterana. S druge strane, Balkan pripada Evropi i u njenom je interesu da bude što moćniji kako bi svojom stabilnošću potpomogao snaženje ekonomski integrisanog kontinenta. Širenje uticaja SAD (njene demokratije i načina života) pod plaštom reanimacije i širenja odavno amerikanizovanog NATO-a, osnovni su razlozi što su Amerikanci uspeli da se zadrže u Evropi i odlože, a možda i definitivno spreče, njeno sveobuhvatno integrisanje prema projektu „Evropa–’92“ i što lideri Evropske unije pokušavaju da, posle (pri)gašenja balkanskog žarišta, dovrše završnu fazu u stvaranju ujedinjene Evrope.

Fascinantna završnica evropskog integrisanja nazvana je Evropska monetarna unija. Reč je o najvećem i najambicioznijem poduhvatu od stvaranja zajedničkog tržišta 1957. godine. Zanimljivo je, da je nemački kancelar Helmut Kol, dakle lider svakako najznačajnije zemlje za sve vrste savremenih evropskih procesa u nadnacionalnom stilu, izjavio, da je pitanje evropske monetarne unije i jedinstvene valute praktično pitanje „rata i mira“. Upozorio je, pri tom, evropsko javno mnjenje, da bi se Evropa bez takve integracije suočila s „renacionalizacijom“ sopstvene politike, „što bi vodilo u sukobljavanje nacionalnih i državnih interesa, neminovna gloženja, pa, verovatno, i ratove“. Evropska unija (do sporazuma u Mastrihtu 31. oktobra 1993. Evropska zajednica) zapravo ima tri vrste problema: 1) dovršavanje „sudbonosne“ integracije; 2) sprečavanje Sjedinjenih Američkih Država da i dalje podrivaju jačanje Evrope, i 3) kontrolisanje izvorišta stalnih, virusnih, društvenih i privrednih „epidemija“, nastalih kao posledica globalizacije svetske privrede.

Rat na Balkanu je zato ličio, i liči, na „vruć krompir“ koji međusobno dobacuju Evropska unija i Sjedinjene Američke Države. Međutim, jedni i drugi postigli su jedan zajednički nadnacionalni cilj: razbijanjem SFR Jugoslavije stvorili su više privrženih i, u globalnom smislu, lakih za kontrolu „banana republika“. Preraspodela sfera uticaja, zbog kojih su iznuđene nove granice na Balkanu, dogodila se, verovatno, na nekom od dogovora nadnacionalista a možda baš pri (ne)čuvenom susretu Mihaila Gorbačova sa Trilateralnom komisijom pod vođstvom Dejvida Rokfelera u Moskvi 18. januara 1989. godine.

EVROPSKO SITNjENjE BALKANA

Mora se priznati, da su Evropa i Amerika ušli u „rešavanje“ tzv. jugoslovenske krize s gotovo identičnim stavovima. Naime, Evropska zajednica je 26. marta 1991. godine, u Briselu, objavila deklaraciju u kojoj se naglašava da „ujedinjena i demokratska Jugoslavija ima najbolje šanse da se integriše u Evropu“, a Džems Bejker je prilikom posete SFR Jugoslaviji, 21. juna iste godine, izjavio da, SAD podržavaju celovitu i demokratsku Jugoslaviju i da neće priznati jednostrane akte otcepljenja. Da su potpisnici deklaracije i američki diplomata uskladili reči i dela Evropska zajednica i SAD bi se postavili iza onih snaga u SFR Jugoslaviji koje su bile za opstanak federacije i svoje sledeće odluke bi zasnivali na informacijama tzv. federalista. Međutim, dogodilo se suprotno: republike koje su bile za očuvanje federacije, odnosno za „ujedinjenu i demokratsku Jugoslaviju“ informativno su blokirane. Mondijalisti su (s)lagali. Informacije iz zapadnih separatističkih republika nisu proveravane, a demantijima republika koje su se borile za očuvanje tadašnje Jugoslavije na Zapadu nisu pridavali odgovarajući značaj i pažnju. To je bio znak da Evropi više ne treba „južnoslovenska veštačka tvorevina“, za koju je američki državni sekretar Voren Kristofer rekao da je načinjena greška time što je Zapad predugo istrajavao na njenoj celovitosti.

Da Vas podsetimo:  Pogledaj me očima deteta

Značajno je istaći, da je između navedenih poruka Van den Bruk, tadašnji komesar Evropske zajednice, u njeno ime, uputio protestno pismo Predsedništvu SFRJ u kojem je napomenuo da uporno odbijanje da se imenuje gospodin Stjepan Mesić za predsednika SFRJ uverava evropske diplomate da beogradske vlasti i ne pokušavaju da u zemlji uvedu demokratiju ne bi li SFR Jugoslavija ušla u Evropu. Bio je to pr(a)vi signal da će evropski zvaničnici zapostaviti svoju integraciju. Trebalo je da razbijanje SFR Jugoslavije, planirano u Vašingtonu, stave pod svoju kontrolu i tako spreče SAD da uređivanje Balkana uvrsti u svoje prioritete. Zato je samo nekoliko dana nakon navedene posete američkog državnog sekretara, na zasedanju šefova država ili vlada dvanaestorice Evropske zajednice, u Luksemburgu, odlučeno da se hitno u Jugoslaviju uputi reprezentativna mirovna misija.

Usledila je i prva veoma konkretna „dobra usluga“ separatistima.

Naime, prateći pomno događaje u SFR Jugoslaviji i razbuktavanje sukoba između hrvatskih oružanih snaga i Jugoslovenske Narodne Armije, Mirovna konferencija o Jugoslaviji, pod okriljem Evropske zajednice, ponudila je, u septembru 1991, priznanje svim republikama, ukoliko to zatraže. Ponude jugoslovenskom rukovodstvu iz istog diplomatskog kruga bile su sve neposrednije i detaljnije razrađene. Uostalom, posle svega što se dogodilo, sada je gotovo svima jasno da je odluka o podeli Jugoslavije donesena pre rata i da je Evropska zajednica sve vreme rata nagonila novostvorene „banana republike“ u taj model.

U tom smislu, Lord Karington je, predvodeći grupu stručnjaka Evropske zajednice, pripremio nacrt opšteg sporazuma i podneo ga Jugoslovenima na konferenciji 18. oktobra 1991. Dokument je odbijen od strane Srbije, jer je u njemu predloženo uspostavljanje suverenih i nezavisnih republika s međunarodnim identitetom, za one koji to žele. Jer, ministri inostranih poslova Evropske zajednice nisu 29. oktobra 1991, u Briselu, bezrazložno odlučili da uvedu ekonomske sankcije prema Srbiji ukoliko ona do 4. novembra iste godine ne prihvati predlog lorda Karingtona. To su, najverovatnije, osnovni razlozi što Evropska zajednica, KEBS i Organizacija ujedinjenih nacija, nijednog trenutka nisu razmatrale situaciju za slučaj da su Srbi u pravu.

Daljem razbijanju SFR Jugoslavije pomogla je Arbitražna komisija Mirovne konferencije, na čelu sa Robertom Badenterom, francuskim profesorom ustavnog prava, pošto namerno nije odgovorila na dva veoma značajna pitanja: ko može biti subjekt prava na samoopredeljenje sa gledišta međunarodnog javnog prava – nacija ili federalne jedinice i da li je pravo na samoopredeljenje subjektivno kolektivno pravo ili pravo teritorije?

Postupak priznavanja secesionističkih republika, bio je, zapravo, završna faza ostvarenja planova po kojim Hrvatska i Slovenija dobijaju stotinama godina željenu državnost, verifikacijom administrativnih, ili popularno nazvanih „Titovih granica“, a za nadnacionaliste bio je to put do njima podložnih „banana republika“. To je, praktično, verifikovano 2. decembra 1991, u Briselu, kada je Savet ministara Evropske zajednice odlučio da ekonomske sankcije zavedu samo prema Srbiji i Crnoj Gori. Izdvajanje „krivaca“ bez analize uzroka ukazalo je na postojanje odluke da se zaoštri kriza i nastave dalje podele.

Usledila je realizacija nadnacionalnog koncepta usvojenog, verovatno, na nivou famozne Trilateralne komisije. Priznavanje Slovenije i Hrvatske, 15 januara 1992. godine od Evropske zajednice, izazvalo je u Vašingtonu „zabrinutost“, a Alija Izetbegović je, zbog nepriznavanja Bosne i Hercegovine, izjavio da će „mir žrtvovati za suverenu Bosnu“. Naravno, ostalo je nazapaženo da su jugoslovenske vlasti ukazale Evropskoj zajednici da su njihovim postupkom prekršene odredbe međunarodnog prava.

Iako je centar odlučivanja o sudbini Balkana premešten iz Brisela u Njujork, posle samita Saveta bezbednosti, 1. februara 1992, na kojem su usvojena nova pravila odlučivanja, vrlo brzo se pokazalo da Evropska zajednica nije nameravala da olako prepusti rešavanje balkanskih problema Sjedinjenim Američkim Državama (dokazi za to su Konferencije o BiH održane u Lisabonu, Londonu i Ženevi tokom 1992. godine), koje su organizovane „na brzu ruku“ pod njenim okriljem. Kasnije je proširen spisak učesnika konferencija tako da su, na predlog nemačkih diplomata, osim diplomata Evropske zajednice učestvovali i predstavnici Ujedinjenih nacija, SAD, Rusije i predstavnici država i regiona iz bivše SFR Jugoslavije.

POTISKIVANjE SRBA PREMA DRINI

U tajnim diplomatskim kontaktima izraženi poistovećeni interesi SAD i islamskih zemalja ohrabrili su Aliju Izetbegovića da se 21. februara 1992, u Lisabonu, definitivno opredeli za rat. Zanimljivo je da je Evropska zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu 6. aprila, SAD samo dan kasnije, a da je 9. aprila 1992. godine, počela hrvatska agresija na Bosnu, napadom na Bosanski Brod, koja na Zapadu nikad nije pomenuta.

Od upada hrvatskih paravojnih jedinica na teritoriju sveže međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, svet, posebno zapadni, posmatrao je događaje u Bosni kroz američko-nemačku dioptriju. Bez ikakve „zabrinutosti“ u Bonu i Vašingtonu, rat je još jednom počeo pokoljima Srba, poput onih u Sijekovcu i Kupresu. Zato nije čudno što je 15. juna 1992, Arbitražna komisija Evropske zajednice saopštila da SR Jugoslavija nema prava na kontinuitet SFR Jugoslavije. To je započeto na sastanku kriznog komiteta KEBS, gde se Nemačka pridružila zahtevu SAD za isključenje Jugoslavije iz KEBS, a potvrđeno u Njujorku 29. jula 1992, kada Evropska Unija i SAD nisu dozvolili SR Jugoslaviji da nastavi mandat SFRJ u Ujedinjenim nacijama.

Ni odbijanje Vens-Ovenovog plana, koji je za razliku od Dejtonskog garantovao Srbima poraz bez borbe, nije omelo Evropsku zajednicu da ostane u Bosni i na Balkanu. Uticala je na taktičko povlačenje hrvatskih snaga iz Republike Srpske Krajine sredinom septembra 1993. godine, ucenjivala Srbe ublažavanjem, suspendovanjem i ukidanjem sankcija, pozivala na pregovore kad god bi bosanski muslimani i Hrvati narušili principe međunarodnog prava, a pretila Srbima kada bi Srbi preduzeli bilo koju značajniju aktivnost (što je prirodno, jer je planirano da celokupan koncept da bude realizovan na račun Srba).

Veoma značajne inicijative potekle su iz briselskih aula: osim primoravanja Srba da potpišu samoubilačke planove, stizali su predlozi za održavanje novih mirovnih konferencija, opredeljenje za postepenu suspenziju sankcija uvedenih protiv SRJ, isključivanje mogućnosti da se uvedu sankcije protiv Hrvatske, itd.

Kada bi nešto zapelo, kreatori balkanskog u okviru evropskog i svetskog poretka, izlazili bi demaskirani na političku scenu, tako da je na kraju ritual oko ublažavanja sankcija ponajviše ličio na zaveru skovanu u Vašingtonu i/ili Bonu. U svetskoj štampi je obelodanjeno, da je 15. februara 1995, Helmut Kol navodno uverio Bila Klintona da prihvati suspenziju sankcija SR Jugoslaviji pod uslovom da Srbija neopozivo prizna Hrvatsku i Bosnu. Dodao je, pri tom, da tadašnji mehanizam sankcija mora da ostane na snazi: „Srbija neće biti primljena u OEBS i druge ‘međunarodne forume’, neće moći da dobija zajmove i pomoć međunarodnih bankarskih institucija i Evropske unije, niti će biti izuzeta od aktivnosti Međunarodnog suda za ratne zločine. Srbija mora da prihvati plan Kontat-grupe za Bosnu, mora da ostane po strani eventualnog novog rata u Hrvatskoj i mora da hermetički zatvori granice prema Bosni i Hrvatskoj, odnosno Krajini“.

Da Vas podsetimo:  SPREM`TE SE, SPREM`TE ČETNICI!

Ciljevi Evropske unije ogoljeni su istovremeno sa američkim, budući da su savezništvu u cepanju Jugoslavije dodali saučesništvo u istorijskom progonu Srba, pod pretnjom novog genocida. Samo tako se mogu protumačiti izjave iz Brisela da je Evropska unija zabrinuta zbog hrvatske ofanzive i da će tražiti od Hrvatske da zaustavi agresiju, i izjave iz Vašingtona da brinu za stabilnost u jugoistočnoj Evropi. Zanimljivo je da su tako reagovali 17. avgusta 1995, u vreme kada su iz Krajine u Srbiju pristigle 151.934 izbeglice.

I zbilja, kada su ostvarili sve što su hteli i naumili, posle ispunjenja uslova izborenih najneposrednijim ucenama, kakav je bio, na primer, sporazum o regulisanju odnosa i unapređenju saradnje SR Jugoslavije i Republike Makedonije, potpisan 8. aprila 1996. godine, Klaus Kinkel je izjavio, da je otpala poslednja prepreka za priznavanje SRJ od strane država Evropske unije.

Pokazalo se da obećanja iz Brisela nisu dosledna i da se uvek mogu pojaviti neki novi uslovi. Naime, posle priznavanja Republike Makedonije institucije Evropske unije, poput Evropskog saveta i Evropske komisije, uslovile su normalizaciju odnosa SRJ i Evropske unije rezultatima izbora u Bosni. Sredinom jula 1996. Hans Van den Bruk, diplomata koji je odlikovan „Časnim znakom Republike Slovenije“ u znak priznanja i zahvalnosti za sve što je učinio za slovenačko osamostaljivanje, izjavio je da se Evropska unija zalaže za autonomiju Kosova, čime je nagovestio dalja događanja u SR Jugoslaviji pod njihovim patronatom. U tom smislu je i saopštenje Hansjerga Krečmera, visokog predstavnika Komisije Evropske unije, da su uslovi za približavanje SR Jugoslavije Evropi: 1) pridržavanje slova Dejtonskog sporazuma; 2) progres u međusobnim odnosima Hrvatske, Bosne i SR Jugoslavije; 3) kooperacija sa haškim sudom; i 4) nalaženje solucije za Kosovo. Pri tom, treba napomenuti, da su zaboravili da su soluciju za Kosovo sve vreme rata tražili po modelu za „razrešavanje slučaja Republike Srpske Krajine“.

Dakle, pošto nisu uspeli da iznude prihvatanje nadnacionalnog koncepta za Bosnu, usvajanjem antisrpskih planova, ministri Evropske zajednice predložili su da se do rešenja dođe pregovorima sukobljenih strana, uskraćivanjem pomoći sa strane i stavljanjem kritičnih tačaka pod kontrolu međunarodnih snaga. Bilo je i predloga za podelu Bosne, uz stvaranje „muslimanske države“, s mogućnostima da se hrvatski i srpski delovi kasnije, eventualno, priključe Srbiji i Hrvatskoj. Kada Srbi još jednom nisu popustili, Evropska unija je podržala odluku od 7. februara 1994. godine, o upotrebi sile. Odmah nakon eliminisanja moći Srba u Bosni, napadom NATO pakta na srpske položaje i infrastrukturu Republike Srpske, Evropska unija je priznala Republiku Srpsku prema platformi objavljenoj u Briselu.

Pokušavajući da potisnu iz Bosne američki uticaj, evropski zvaničnici predložili su da Evropa formira zajedničke snage koje će smeniti Ifor, nudeći čak i Republici Srpskoj simboličnu finansijsku pomoć.

NIJE LAKO SAVEZNICIMA

Nikada nije bilo sporno da je američko prisustvo u Evropi, a posebno na Mediteranu, vitalni interes Sjedninjenih Američkih Država. Zato je u septembru 1993. njihov sekretar za odbranu, Les Aspin, obećao (a možda i upozorio) da američke vojne snage neće napustiti Evropu (kasnije je taj stav ponovio i Voren Kristofer). Aspin je istovremeno naglasio da evropski saveznici u NATO-u moraju biti spremni da za uzvrat pomognu Vašington u njegovom vojnom angažovanju širom sveta. Tada su svakako znali da će združena Evropa odmah nakon mastrihtskog ujedinjenja osnovati svoju Armiju i da će na čelu francusko-nemačko-belgijske jedinice od 40.000 vojnika, osnovane 5. novembra 1993, biti postavljen namački general Helmut Vilman. Naravno, u Vašingtonu nisu bili srećni zbog tog poteza Evropske unije.

No, stvaranje nove zapadne vojne alijanse svakako nije jedina nepodudarna tačka američko-evropskih odnosa. Usledilo je razmimoilaženje u vezi s ublažavanjem sankcija protiv SR Jugoslavije, koje su predložile evropske diplomate, s obzirom na to da je ekonomska blokada nanela štetu mnogim zemljama Evrope. Posle odugovlačenja vašingtonske garniture u vezi sa slanjem trupa u Bosnu, ministar odbrane Francuske, Fransoa Leotar, upozorio je da „Evropa nema vremena da čeka SAD da identifikuju svoje nacionalne interese“. Lord Dejvid Oven je 18. novembra 1994, bio još radikalniji: predložio je da se Evropa suprotstavi Sjedinjenim Američkim Državama. Podržao ga je premijer Francuske Alan Žipe, potvrđujući da bi Evropljani morali da budu spremni za vojne akcije „u svom vilajetu“, bez učestvovanja Amerikanaca, koji su čak i evropski TV prostor stavili pod svoju kapu. A francuski general Žan Kot, jedan od komandanata Unprofora za bivšu Jugoslaviju, zaključio je da je jedini način da Evropska unija živi, da amerikanizovani NATO umre. Amerikancima, svakako, ne odgovara suprotstavljanje evropskih političkih garnitura pooštravanju jednostranih sankcija protiv tridesetak zemalja u svetu i protivljenje ukidanju embarga na uvoz oružja, daljem naoružavanju, obuci i rekonstruisanju muslimansko-hrvatskih snaga u Bosni, itd.

Iako je Dejtonski sporazum ublažio razlike u odnosima Vašingtona i Brisela, o iskrenosti i uzajamnom poverenju unutar odnosa Evropske unije i SAD, simbolično kazuje podatak da su, prema pisanju „Sandi tajmsa“, agenti – hakeri CIA početkom avgusta 1996, ušli u kompjuterski sistem Evropske unije.

S druge strane, ne može se reći da se partneri unutar Evropske unije sjajno slažu. Prošlo je samo nešto više od godinu dana od početka rata u Bosni kada je 14. juna 1993, Đani de Mikelis, u intervjuu za RAI, priznao da je bila greška rano priznavanje Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tvrdeći da su to morali da učine na pritisak Nemačke, a radi očuvanja jedinstva Evropske zajednice. Naravno, nije jedino bivši italijanski ministar optužio Evropsku uniju za tragediju u prethodnoj Jugoslaviji. Učinile su to grčke, turske i francuske diplomate. Ne treba zaboraviti, da je grčki premijer Andreas Papandreu bio najdosledniji. U jednom od intervjua u kojima je govorio o situaciji na Balkanu, rekao je saudijskom listu „Saudi gazet“: „Beograd je za mir. Bon je insistiranjem na priznavanju Slovenije i Hrvatske, direktno odgovoran za raspad Jugoslavije“.

Zasad je najveća prepreka integrisanju Evrope znatno drugačije viđenje londonskih diplomata. Naime, Velika Britanija još nije ukinula granicu prema Evropskoj uniji. Britanski prvi ministar Džon Mejdžor je protiv federalne države Evrope a za Evropu nacija. Britanski političari smatraju da je potrebno više Evrope, ali i više suvereniteta.

Da Vas podsetimo:  EU prepoznaje licemerje vlasti u Srbiji

Dovoljno je reći da Britanci svoj ostrvski suverenitet brane i pretnjom da će potpuno paralisati aktivnosti Evropske unije. Najnovije informacije sa Ostrva ukazuju na specifičan odnos Britanaca i prema jedinstvenoj valuti. To je razlog što se poslanicima Konzervativne partije Velike Britanije pridružio i deo pripadnika Laburističke partije zahtevajući da se Velika Britanija ogradi od učešća u evropskoj jedinstvenoj valuti, jer ne želi (nemačku) federalnu Evropu. O napregnutosti odnosa unutar Unije i odnosu prema Uniji najbolje kazuje podatak da je pet hiljada policajaca i specijalaca čuvalo učesnike Međunarodne konferencije Evropske unije u sred Torina, a još više, najnovija izjava Klausa Kinkela, da Evropska unija nema uspeha u ostvarivanju zajedničke spoljne i bezbednosne politike.

KA EVROPSKOJ MONETARNOJ UNIJI

Mnogo se toga dogodilo u procesu prilagođavanja Evrope novim svetskim trendovima. Evropska zajednica je transformisana u Evropsku uniju, KEBS je preformiran u OEBS, od evropske „dvanaestorice“ (1992), postala su evropska „petnaestorica“ (1995) i evropska „šesnaestorica“ (1996), a sada se razmišlja o „šesnaest plus jedan“. Pri tom, su Evropljani učestvovali u svim metamorfozama multinacionalnih snaga (Unprofor, Ifor, Sfor, itd) i stvorili svoju multinacionalnu jedinicu.

Od 12. oktobra 1993, kada se Ustavni sud Nemačke u Karlsrueu odlučio za sporazum iz Mastrihta, Evropa se ubrzano integriše oko osovine Bon – Pariz. Prethodni predsednik Francuske Fransoa Miteran je zdušno podržavao koncept „Evropske konfederacije“. Drugačiji je odnos i prema Rusiji. Tako je Alan Žipe na otvaranju simpozijuma „Rusija i svet“ održanom u Parizu rekao: „Ovo je kraj raskola Rusije i Evrope. Velika sedmorica ne treba da oklevaju da postanu velika osmorica. Francuska je za prijem Rusije u Savet Evrope“. I Kina je osetila novu evropsku klimu pa je 21. januara 1994, prvi put od 1949. godine, šef Svekineskog kongresa (Đijao Ši) posetio nekoliko evropskih zemalja.

Već se naziru osnovne odrednice saveza i osnove odnosa Evropske unije prema balkanskoj krizi. Francuski predsednik Žak Širak smatra da je mir u Bosni – podsticaj za novi evropski poredak i da je rešenje „jugoslovenske krize“ odlučujuće za nove napore Evropske unije „da bi se izvukla iz škripca stvorenog uništenjem bivše Jugoslavije“. U Evropskoj uniji tvrde, da je Jugoslavija za njih posebna lekcija, što nagoveštava slične buduće scenarije, ali i mogućnost da se ne prave slične greške. Rivalitet na Balkanu sa SAD verovatno će rešavati postepenim potiskivanjem Amerikanaca s evropskog tla i težnjom da se smanji američka uloga u zajedničkim institucijama (NATO i OEBS). Nove trendove ilustruje i saopštenje iz Kabineta britanskog šefa diplomatije Malkolma Rifkinda: „Holbrukova primedba da Evropa ‘spava’ dok Amerikanci rade je ‘besmislena'“.

Pošto otkloni američke savezničke smetnje, verovatno će, novostvorena Evropska monetarna unija, koja je za Evropu „biti ili ne biti“, pokušati da se proširi s NATO paktom ili bez njega, (svejedno je) ka Istoku. Žak Santer, predsednik Evropske komisije, bio je prilično jasan kada je (pro)rekao: „Širenje Evropske unije na istok prvenstveno je političko pitanje, a tek na drugom mestu je finansijski faktor“.

NOVE BALKANSKE INTEGRACIJE

Posle raspada, razbijanja ili uništenja SFR Jugoslavije (svejedno je), očigledno je da se „trilateralni balkanski sukob“ nastavlja u vanvojnim sferama: ekonomskoj, informativnoj, kulturološkoj, psihološkoj, verskoj… [5] U razmatranom sukobu nije samo Jugoslavija svestrano izgubila. Evropa je izgubila u medijskoj (informaciona), kulturološkoj, psihološkoj i vojnoj dimenziji, a preti joj opasnost da izgubi rat u verskoj i ekonomskoj dimenziji. Dejtonski sporazum, kojim je uspostavljena neka vrsta specijalnih odnosa između Jugoslavije, Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, samo je potvrda američke kontrole nad balkanskim zemljama „koje snose posebnu odgovornost za očuvanje mira i stabilnosti u Jugoistočnoj Evropi“. Ponude novih integracionih projekata iz Brisela i Vašingtona (tzv. regionalni pristup Evropske unije i američki predlog o razvoju mreže multilateralnih odnosa na Jugoistoku Evrope – SECI) u funkciji su borbe za prevlast na Balkanu. Taj sukob je neminovnost, ili bolje rečeno usud kvantitativne (zapadna) civilizacije.

Naravno, sve navedeno izgleda suviše grubo i pesimistično, ali negiranje navedenog korpusa činjenica izgledalo bi suviše salonski i sofisticirano, izvučeno iz domena želja.

Šta se tu, zapravo, može. Prvo je već učinjeno. Ponuđen je program ministarske konferencije balkanskih zemalja. U kojoj meri će se poštovati interesi pojedinih balkanskih zemalja zavisi ponajviše od odnosa moći Brisela i Vašingtona i mudrosti rukovodstava tih zemalja da se izbore u najvećoj mogućoj meri za interese sopstvenih naroda. Uvek je tako bilo, kada je s jedne strane gola moć – drugoj strani opstanak obezbeđuje isključivo mudrost. Biće dobro, ukoliko posle svega što se do sada dogodilo stanovnici balkanskih zemalja shvate da nisu nikad odlučivali o porecima niti odlučuju, da moraju da sarađuju sa svima a posebno sa susedima, da se mudrije bore za svoje državne i nacionalne interese i da ih još mudrije brane, da urede svoje države tako da obezbede i samopoštovanje i poštovanje drugih.

Naravno, Srbi uvek imaju jedan problem više. Jer, deo Srba a priori prihvata, a deo a priori odbija saradnju s Amerikancima i njihove namete. I jedni i drugi imaju o čemu da razmisle.

Svetozar Radišić

svetozarradisic.com

_________________________

NAPOMENE

[1] Rimokatolicizam i Islam.

[2] Videti: Benjamin Kallay, Ugarska na granici istoka i zapada. Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1905.

[3] Društveni model koji predlažu Sjedinjene Američke Države je, prema delu Tomasa Molnara Amerikanologija, formula svih formula – van koje, prema američkom mišljenju, nema spasenja.

[4] Slično mišljenje se sve češće čuje, ali je zanimljivo da je ono bilo preovladavajuće pre Drugog svetskog rata, a potom gotovo potisnuto (Videti: J. Sp. Popović, Dostojevski o Evropi i slovenstvu, str. 277).

[5] Opširnije u članku „O konceptu svedimenzionalne odbrane“, „Savremeni problemi ratne veštine“ br. 34–35, CVŠ VJ, Beograd, 1996, str. 157.

LITERATURA

1. Altman, Gavro, Varljivi spokoj Evrope, Dnevnik, Novi Sad, 1985.

2. Bodson, Žerar, Novi svetski poredak i Jugoslavija, Beograd, 1996.

3. Grupa autora, Tajna Balkana (geopolitički ključ za sudbinu „veriga sveta“), SKC, Beograd, 1994.

4. Danigen, F. Džejms, Kako voditi rat, VINC, Beograd, 1993.

5. Danilevski, J. Nikolaj, Rusija i Evropa, Službeni list SRJ – Dosije, Beograd, 1994.

6. Milašinović, M. Radomir, Američki pohod na svet, ZAD, Beograd, 1996.

7. Molnar, Tomas, Amerikanologija, SKC, Beograd, 1996, s.22.

8. Ocokoljić, Stanislav, Strategije supersila na pragu 21. veka, VINC, Beograd, 1991.

9. Popović, Sp. Justin, Dostojevski o Evropi i slovenstvu, Manastir Ćelije kod Valjeva, Beograd, 1995, str. 277.

10. Pouzn, R. Beri, Izvori vojne doktrine, VINC, Beograd, 1992.

11. Radica, Bogdan, Agonija Evrope, SKC, Beograd, 1994.

12. Simpkin, E. Ričard, Nadmetanje u brzini manevra (o ratu u XXI veku), VINC, Beograd, 1991.

13. Uprava za strategijske studije i politiku odbrane: Savezno ministarstvo odbrane, Novi svetski poredak i politika odbrane, Beograd, 1993.

14. Centar Vojnih škola Vojske Jugoslavije, Neoružani oblici otpora, Beograd, 1996.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime