Boris Tadić: „Svi srpski generali ne vrede koliko jedan narednik NATO„

1
2520

86528_vest_tgrNakon perioda razarajućih udara na Vojsku Jugoslavije u prve dve postpetooktobarske godine, kada je brutalno očišćen generalski kao i deo pukovničkog ratnog kadra, ugašene najvažnije strategijske grupacije – armije, a sa njima i značajni mirnodopski i posebno ratni sastavi, dezangažovana brojna teška borbena tehnika, sredstva i oprema, nepovratno poljuljan moral ljudstva i u zapećak gurnute borbene tekovine iz odbrane od agresije, kada je NATO kao ideja i stvarnost legalizovan u SR Jugoslaviji i to na „partnerskim“ osnovama, usledila je, prema ranije utvrđenom subverzivnom planu, druga faza razbijanja Vojske i nastavak perfidne okupacije zemlje pomoću domaćih kvislinških struktura i mehanizama.

Na čelo redizajniranog Ministarstva odbrane u novostvorenoj, prelaznoj formi, državnoj zajednici pod nazivom „Srbija i Crna Gora“, postavljen je Boris Tadić, visoki funkcioner Demokratske stranke. Ovaj nastavnik psihologije po zanimanju, ranije je odabran a zatim upućen na tzv. bezbednosno usavršavanje u SAD. Tamo će krajem 2002. i početkom 2003.godine, pod legendom stručne pripreme za funkciju budućeg predsednika skupštinskog Odbora za odbranu i bezbednost SCG, biti izverziran za preuzimanje jedne od najvažnijih funkcija. Sa položaja ministra odbrane podići će nivo „saradnje“ i uvesti NATO u sve pore odbrambenog sistema i Vojske i time zaokružiti proces meke okupacije.

Sa položaja ministra odbrane paralelno će, medijski i na sve druge načine, furiozno graditi politički imidž i stvoriti uslove da već 2004.godine pobedi na predsedničkim izborima i tako zaokruži „komandantski“ proces, koji će neprekidno trajati narednih osam godina.

Razume se da ovom prilikom neću iznositi, tačnije, parafrazirati po sećanju, sadržaje brojnih strogo poverljivih telegrama našeg Vojnog izaslanstva u Vašingtonu, koje je po službenoj dužnosti pratilo kursiranje i pružalo diplomatsku podršku Borisu Tadiću, prilikom boravka u obaveštajno-bezbednosnoj zajednici SAD pod okriljem NSA, kao i u američkom Stejt dipartmentu, Pentagonu, Kongresu i drugim državnim i ostalim strukturama, zato što bi to predstavljalo odavanje još uvek strogo poverljive vojne tajne. Nadam se da se telegrami i dalje nalaze u arhivi Kabineta načelnika Generalštaba i u Vojno obaveštajnoj agenciji i verujem da do sada nisu uništeni. Sa sadržajem istih je u realnom vremenu bio upoznat mali broj ljudi. Navedena dokumenta, kao i još stotinak sličnih, kriju ključne odgovore i tajne u vezi sa onim što se desilo ovom narodu, državi i vojsci.

(Navedeni kurs i usavršavanje u SAD će nešto kasnije završiti još jedan mladi, perspektivni političar, zaljubljenik u evroatlantske „vrednosti“ i aktuelni promoter NATO – Dragan Šutanovac, ministar odbrane od 2007. do 2012.godine.)

Par nedelja posle imenovanja, u martu 2003.godine, govoreći na Drugoj sednici Vrhovnog saveta odbrane, Boris Tadić je potvrdio ranije zauzete državne stavove i donete odluke (VSO i Savezna vlada SRJ) da pridruživanje programu „Partnerstvo za mir“ i prelaz na standarde i procedure NATO predstavljaju „prioritet reforme sistema odbrane i vojske“. Najavio je da će se brojno stanje Vojske SCG smanjivati i da u sledećih par godina ne treba da premašuje broj od 50.000 ljudi. Tadić je takođe objavio da su zemlji dovoljna tri korpusa Kopnene vojske sa po 6.000 pripadnika (komande u Beogradu, Nišu i Podgorici) umesto tadašnjih sedam, da je potrebno korpus Ratnog vazduhoplovstva i korpus PVO ujediniti u jedan, a od korpusa Ratne mornarice stvoriti tzv. Obalsku zaštitu. A zatim, nakon nastavka „reformi“, brojnost Vojske dalje smanjivati do broja od 30.000, organizacionu strukturu podvrgnuti „daljoj optimizaciji“, te većinu garnizona dislocirati iz većih naseljenih mesta i komande i jedinice razsmestiti u posebno izgrađene centre za obuku.

Pitanje koje se nameće u vezi sa napred navedenim – da li je ovakva projekcija „reforme“ Vojske i sistema odbrane u celini, mogla biti poznata, nakon samo jednog kursiranja (makar to bilo i u SAD), jednom socijalnom psihologu, koji, osim što je nekada davno služio vojni rok, drugih dodira nije imao sa tom oblašću, ili je on, jednostavno, iznosio stavove vrha NATO-a?

Odgovor je jasan i nije potrebno posebno i dodatno objašnjenje. Uostalom, rezultati do kojih se došlo u narednih nekoliko godina i kontinuitet svih vlasti od petog oktobra do dana današnjeg na polju odbrane, sami za sebe govore. Tadić je doslovno (kao i svi nakon njega na toj funkciji) sprovodio politiku i ciljeve Alijanse, koji su projektovani i predstavljeni odabranim pojedincima iz državnog i vojnog vrha SRJ još u proleće 2001.godine (o čemu je podrobno pisano u prethodnim delovima serijala).

Po preuzimanju funkcije ministra odbrane, Tadić je sa sobom doveo, za pitanja odbrane i vojske, nekoliko potpuno nekompetentnih tzv. savetnika i to isključivo po partijskoj pripadnosti. Dodelio im je ovlašćenja kojima su, praktično, mogli da kroje politiku odbrane, finansiranje sistema, da utiču na tzv. reformu i projektovanje oružane sile, na kadrovanje, da se mešaju u dnevno komandovanje i bitno utiču na funkcionisanje organizacijskih celina Ministarstva odbrane i posebno Vojske. Toliko da su, ne skrivajući se i ne ustručavajući se, neretko pokušavali da rukovode pojedinim generalima iz vojnog vrha, ali i komandantima operativnih i taktičkih sastava po dubini, nametali stavove i ideje, prenosili odluke ministra odbrane, čineći to vrlo često nadobudno a ponekada i veoma drsko. Registrovano je i par ozbiljnijih incidenata (primer komandovanja službi operativnog dežurstva 46.zaštitne motorizovana brigade GŠ, kada je umalo došlo do težih posledica).

U početku se činilo, bio je takav utisak, da se ne snalaze, da su željni dokazivanja, da se zalažu. Međutim, ubrzo smo se uverili da je sve bila vešta gluma i deo jedinstvenog scenarija – poljuljati sistem, uneti smutnju, pokolebati prekaljeni kadar, uneti nemir, izazvati sukobe i neslaganja, probuditi sujete među pripadnicima Vojske i stvoriti ambijent za dalje projektovano razaranje. Na platformi NATO planova.

Da Vas podsetimo:  Slovak spasao 630 srpske dece od NATO bombi: 25 godina kasnije dobio nagradu za nesebični podvig

Da ih pomenemo: Goran Vesić (zadužen za finansije i javne nabavke), Živorad Anđelković (za obaveštajno-bezbednosne poslove), Bojan Dimitrijević, istoričar (za reformu i reorganizaciju), Ljubomir Podunavac (za medije i odnose sa javnošću), Vuk Jeremić (bez odsluženog vojnog roka – za evroatlanske integracije i međunarodnu vojnu saradnju).

Njihovo dovođenje bila je najoriginalnija potvrda licemerja sa najvišeg državnog nivoa i dokaz kako u praksi izgledaju rezultati dvoipogodišnje medijske harange i sveopšte halabuke o tzv. demokratskoj i civilnoj kontroli vojske, departizaciji oružane sile, neutralisanju nasleđa 90-tih, ekspertskoj reformi i nizu drugih izmišljenih i, prema NATO procedurama i standardima, ubačenih floskula i premisa, kojima je ogromna većina naroda sluđivana i planski, prevarama i lukavstvima, dezinformisana. Najblaže rečeno – od silne „demokratske kontrole“, preko noći smo dobili Vojsku potpuno potčinjenu vrhovima partija i stranaka koje su bile zagovornici i nosioci bespogovornog i bezuslovnog evroatlantizma i približavanja NATO-u. Tako je do dana današnjeg, a stanje je sada još teže.

Teško je pobrojati i precizno opisati brojne događaje i aktivnosti novog ministra odbrane, Borisa Tadića (i pratećeg personala) pogotovu u početnom periodu, koji se odvijao u uslovima zavedenog vanrednog stanja nakon ubistva predsednika Vlade Republike Srbije, Zorana Đinđića. Bio je to ambijent kakav se iz ugla NATO mentora i njihovih pozicija u vrhu novostvorenog državnog provizorijuma, samo poželeti mogao. Obezbeđeni su uslovi da se ubrzano, bez striktnog poštovanja načela iz Ustavne povelje i posebno zaobilazeći važeće zakone: o odbrani i o Vojsci (o podzakonskim aktima – Strategiji odbrane, Vojnoj doktrini, propisima i pravilima ne vredi ni pisati), pristupi ubrzanom procesu devastiranja odbrane i Vojske u zatečnom organizacijskom stanju i osnovnih postulata i stubova na kojima je stvarana skoro dva veka.

Kako je sve to izgledalo u praksi, bar iz ugla nas koji smo igrali kakvu takvu ulogu u vrhu Vojske ili po dubini u komandama operativnih i taktičkih jedinica, i bili savremenici prave, male „nuklearne bombe“, od koje se nismo oporavili više nikada?

Izgledalo je jadno, bedno, ponižavajuće. Bilo je kud i kamo teže nego u ratu koji je protiv nas vodio NATO 1999.godine, u kome se ginulo i krvarilo, ali, uzdignutog čela. U ratu neravnopravnih u kojem nismo vojnički poraženi i u kojem smo na delu pokazali čije su Strategija oružane borbe i Vojna doktrina, bolje i kvalitetnije. I ko je, u konačnom, u svemu tome bio sposobniji i maštovitiji.

Da se podsetimo onog najbitnijeg što je uradio Boris Tadić u sistemu odbrane za godinu dana, sprovodeći samo formalno odluke, stavove, zaključke, mišljenja, Vrhovnog saveta odbrane i Saveta ministara SCG, a suštinski, ustvari, nastupajući i povlačeći poteze prema ranije skovanom planu i smernicama NATO mentora.

Prepotčinjavanje Generalštaba ministru odbrane, devastiranje komandovanja i organizacijske strukture sistema odbrane i Vojske

Iako je Ustavnom poveljom SCG bilo prezicno regulisano ko i kako Vojskom SCG „komanduje“ (Vrhovni savet odbrane preko načelnika Generalštaba, član 56. i član 6. Zakona o Vojsci), a ko i kako „koordinira i rukovodi“ (ministar odbrane, član 41.), što je suštinski različito, u praksi se sve to brutalno pretvorilo u suprotnost. Tim pre što (sve do kraja 2007.godine) nisu doneti novi zakonski propisi, već su na snazi ostali: „Zakon o odbrani SRJ“ i „Zakon o Vojsci Jugoslavije“, iz 1993.godine, koji su vrlo jasno precizirali ko, šta, kako radi i sa kojim ovlašćenjima i nadležnostima raspolaže.

Tako je, na osnovu zaključaka sa jedne od sednica VSO (dakle, ne prema odredbama Ustavne povelje i važećih vojnih zakona), u praksi, izvršeno prepotčinjavanje Generalštaba (pa tako i Vojske), Ministarstvu odbrane. Tačnije, načelnik Generalštaba je preko noći inkorporiran u tzv. Kolegijum MO i „proizveden“ u jednog od pomoćnika ministra odbrane, i stavljen u istu ravan sa načelnicima tamošnjih sektora i samostalih uprava. Veće poniženje nam nije bilo potrebno, pored toga što je zvanično narušena linija subordinacije, i između predsednika SCG (odnosno VSO) i Generalštaba (kao štaba Vrhovne komande) veštački umetnut potpuno novi (ravnopravni i paralelni) nivo (stepen) u komandovanju. Bila je to teža povreda kako Ustavne povelje, tako i dva važeća zakona iz oblasti odbrane. Podrazumeva se i „Pravila službe VJ“, kao najvažnijeg podzakonskog akta, ali i ostalih brojnih pravila i propisa.

Evo šta je o tome izjavio savetnik ministra odbrane za reformu, Bojan Dimitrijević, listu „Blic“ 1 : „Najveća promena u reformi Vojske SCG biće promena načina shvatanja da je ministar prvi čovek sistema odbrane.“ I u nastavku dodao: „Promenjena je vizija neprijatelja, NATO nam je sada partner i na tome se grade sve ostale procene.“

Vrlo brzo je načelniku GŠ potpuno protivzakonito suspendovano pravo (i obaveza) unapređivanja oficira u čin pukovnika, a kadrovska problematika koja se odnosila na predlaganje unapređivanja u činove generala i vođenja u službi tog najvišeg i najvažnijeg vojnog personala (postavljenja i druga pitanja u vezi sa tim, koja su bila u striktnoj nadležnosti Generalštaba), čudnovatom alhemijom su stavljena u nadležnost ministra odbrane. Naravno, poznata floskula „civilna i demokratska kontrola Vojske“ prvo je promovisana upravo u ovom segmentu. Tada se podrazumevalo (baš kao što je i sada) da civilna zanimanja, kao što su: psiholozi, mašinski inžinjeri, pravnici, istoričari, lekari i VKV ili KV stručnjaci (sa sve partijskim pratećim kadrovima), bez ikakvog iskustva u oblasti odbrane i posebno Vojske, bolje poznaju stanje pukovničkog i generalskog kadra nego sama vojna struka. Naravno i sve ostalo što se tiče odbrambene i vojne politike – teorije i prakse.

Bilo je tu i bojazni s njihove strane, zato što su neprekidno iščekivali nekakav (imaginarni) vojni udar. Jer, koliko do juče su nas prozivali na sva zvona i bacali drvlje i kamenje za sve i svašta, a sada su, u ime i u interesu NATO, bili u prilici da sređuju stanje. I znali su odlično kakav udruženi poduhvat čine i do čega će sve to dovesti. Naš narod lepo kaže – nečista savest uvek je u strahu i to se ne leči tako lako, a najčešće, nikako.

Da Vas podsetimo:  Noć u Mojkovcu uz spomenik herojima ili Šta je smislena a šta besmislena smrt?

Boris Tadić je sa osobitim zadovoljstvom koristio sva moguća (ne)dodeljena ovlašćenja i namenjenu ulogu. Jedina srećna okolnost u toj sveopštoj nesreći (ispostaviće se kao presudna u naredne dve godine, da u svojevrsnom brodolomu nakrivljeni brod potpuno ne potone) bila je, to što je dužnost načelnika Generalštaba obavljao general-pukovnik Branko Krga. Stari, iskusni „vuk“, potkovan komandirskim i komandantskim znanjima i ogromnim iskustvom, a zatim i prekaljeni vojni diplomata i obaveštajac (više godina načelnik čuvene Druge uprave i to pre, u toku i nakon oružane agresije), a zatim i zamenik načelnika Generalštaba od 2001.godine.

General Branko Krga je retko pošten čovek, a zatim i general. Staloženost, skromnost, strpljenje, geostrateška širina, odsustvo bilo kakve sujete, odanost struci, nauci i znanju, poštovanje rada i rezultata potčinjenih kao i iskustva kojima raspolažu, zatim čovekoljublje iznad svega i briga o onima za koje je bio zadužen kroz karijeru, njegove su glavne karakteristike. Evo jednog, najoriginalnijeg primera, koji sve govori – nakon smene Nebojše Pavkovića sa dužnosti načelnika Generalštaba, ali i više puta kasnije, otvoreno je, što na sednicama kolegijuma NGŠ, što u neformalnim prilikama, isticao (parafraziram): „dužnost na koju sam postavljen, trebalo je da obavlja general Vladimir Lazarević… zauzeo sam, ne svojom voljom, njegovo mesto…“

Uspevao je vrlo vešto u veoma teškim okolnostima i u zadatim NATO kordinatama, koje su predstavljale svojevrsnu mat poziciju, da do kraja svog mandata (kraj decembra 2004.godine), ako ništa drugo, očuva (bar što se tiče brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike, kao i jedinica) ono što je nasledio nakon reorganizacije Vojske izvedene prema odluci državnog vrha iz decembra 2001.godine. Nije uspeo (jer nije bio u poziciji, niti je imao stvarnu moć), da spreči ono što je intezivno pripremano i što će biti operacionalizovano nakon njegovog penzionisanja, a to je – gašenje korpusa i prelazak na tzv. brigadnu strukturu Vojske koja je uokvirena i grupisana u tri privremene (osnovne) komandno-operativne kategorije – Kopnena vojska, Vazduhoplovstvo i PVO i Operativne snage, i jednu nikada formiranu, koja je nazvana Teritorijalne snage. Proces koji će biti zaokružen 2005/06.godine.

Više puta mi je, rezigniran događajima, govorio, u situacijama kada sam sam se nalazio u ulozi načelnika Kabineta NGŠ, da je na delu „prava hajdučija“, da se tzv. reforme odvijaju „na o’ ruk“ i da će nam Vojsku razoriti civili koji o njoj ne znaju ništa. Posebno je bio razočaran kako se tretiraju generali i kako se ne poštuju kriterijumi za postavljenje, vođenje u službi i penzionisanje, ali i ostali, stari, iskusni i provereni oficirski i podoficirski kadar po dubini.

Da u vezi sa tim navedemo samo dva upečatljiva primera, kako je ministar odbrane protivzakonito komandovao i „rešavao“ probleme u Vojsci, primenjujući metodologiju kolonijalnih nameštenika iz 19. veka:

1) Događaj iz sredine jula 2003. godine, kada je u kasarni „Topčider“ u Beogradu, naredio i organizovao okupljanje Kolegijuma načelnika GŠ u proširenom sastavu (generali iz vojnog vrha i komandanti korpusa), povodom nesrećnog slučaja pogibije vojnika u garnizonu Kraljevo. Tada je potpuno sumanuto ali i vešto glumeći histeriju, nenadležno, protivu propisa o vojnoj disciplini, ni krive ni dužne, posmenjivao: komandanta Užičkog korpusa, general-majora Milivoja Bojovića, zatim, komandanta brigade, komandanta bataljona u kojem se vanredni događaj desio, načelnika bezbednosti u brigadi i komandire osnovnih jedinica. Sa sobom je vodio preko 20 novinara, TV snimatelja i fotografa, koje je prema ranije utvrđenom scenariju, iskoristio, da nakon veštačkog prekida sastanka, odmah stavi u manipulativni propagandni pogon.

Tokom sastanka je, potpuno neprimereno se obraćajući prisutnima rečnikom nedostojnim čak i za rijaliti programe, izazvao teži incident sa načelnikom GŠ, kome je zabranio da se obrati u prvom delu, ali i sa prisutnim zamenikom ministra odbrane, Vukašinom Marašem, koji je smogao snage da smiruje situaciju i praktično se stavi u odbranu vojnog vrha.

Prisutne generale je okarakterisao, i to doslovno, kao ljude sa „piljarskom svešću“, zatim „primitivcima“ i „likovima koji su jedino sposobni da gledaju u tange“ (donji veš) njegovih sekretarica. A onda je taj deo obraćanja začinio sledećom rečenicom: „Svi vi zajedno (generali), ne vredite koliko jedan narednik NATO pakta!“, otvoreno preteći da će preduzimati rigidne mere u narednom periodu. Tako je i bilo, i još gore.

Kako ne bi bilo sumnje u napred navedeno – skupu je prisustvovalo, pored 25 generala, nas trojica pukovnika. Odsutno je bilo nekoliko generala po osnovu godišnjeg odmora, među kojima i Vladimir Lazarević, što je, mogu da tvrdim, po Tadića u tom trenutku bila srećna okolnost.

2) Događaj s jeseni 2003.godine, kada je Boris Tadić, mimo ustaljenih pravila i procedura i mimo volje i odobrenja načelnika Generalštaba, kao i komandanata korpusa, sazvao sastanak sa mlađim i odabranim starešinama Vojske iz više jedinica po dubini, ranga komandanata bataljona i komandira četa. Njih nešto preko preko pedeset do čina majora (ukoliko me sećanje dobro služi), ali tako što je zabranio da tom skupu prisustvuje bilo ko drugi po dužnosti i činu višim od njihovog, kao i nadležne starešine iz komandi jedinica i ustanova. Potpuno neuobičajena i neprimerena aktivnost, suprotna svim mogućim propisima, čime je nedvosmisleno počiniio težu zloupotrebu funkcije ministra odbrane.

Cilj sastanka – najprostije rečeno, ispiranje mozgova i početni koraci u preoblikovanju svesti mlađeg vojnog kadra na evroatlantskim „vrednostima“ i postulatima i plasiranje floskula i fraza o reformi Vojske.

Da Vas podsetimo:  Kada se krvarilo, a niotkuda pomoći – ko je pritekao?

U prostoriji u kojoj se održavao skup zatekao se, po službenoj dužnosti i po naređenju načelnika Uprave za moral GŠ, jedan potpukovnik zadužen za protokolarne aktivnosti – prihvat navedenih oficira, smeštaj, tehnička i druga pitanja. U toku aktivnosti Tadić ga je naknadno spazio, odmah iskalio bes, isterao iz prostorije, ocenio to kao pravu malu zaveru i naložio načelniku Generalštaba, nakon završetka sastanka, da se slučaj ispita, a navedeni starešina iz Uprave za moral, sankcioniše.

Pokušaji da se objasni iz vojničkog ugla zašto je do nesporazuma došlo, naravno da nisu uspeli, niti su imali bilo kakvog efekta.

*Pre nego završimo retrospektivu jednogodišnjeg ministrovanja Borisa Tadića (u sledećem, šestom nastavku-zbog obima sadržaja), ovaj, peti deo, krunisaćemo sa još dva primera, koji na najoriginalniji način odslikavaju njegove „domete“ i „rezultate“ u procesu „reformi“:

a) Penzionisao je (naravno, zajedno sa članovima VSO) ili, preciznije rečeno, uklonio poslednju pravu garnituru generala i admirala – ratnih komandanata, zatim, načelnika sektora i uprava, ukupno (do proleća 2004.godine) njih 26: 1 general-pukovnika, 2 vice admirala, 6 general-potpukovnika i 17 general-majora.

U istoriju su, na ponižavajući način, u punoj životnoj i profesionalnoj snazi, otišli legendarni ratnici, kojima su i NATO stratezi nezvanično odali priznanje:

– Vladimir Lazarević, komandant 3.Armije, ratni načelnik štaba Prištinskog korpusa Veroljub Živković, zatim Ljubiša Stojimirović, ratni načelnik štaba 3.Armije, admirali Milivoje Pavlović i Radomir Grujić, Radojko Stefanović, komandant Prištinskog korpusa (u ratu glavni operativac), Milorad Stupar, načelnik Uprave pešadije, Milivoje Bojović, komandant Užičkog korpusa, Milomir Marković, komandant Niškog korpusa, Branislav Dašić, načelnik Sektora za pozadinu Generalštaba, Radoslav Škorić, načelnik Obaveštajne uprave, Milan Karajović i Fezer Branko, rukovodioci Sektora za organizacijsko-mobilizacijske i personalne poslove, Radomir Gordić, načelnik Uprave VOJIN, Zlatoje Terzić, načelnik Sektora za školstvo i naučno-izdavačku delatnost, Vukajlo Čađenović iz Podgoričkog korpusa i drugi generali.

b) Realizujući zadatke koje je od NATO stratega prihvatio a zatim i sprovodio pre nego je SCG zvanično primljena u program „Partnerstvo za mir“, fingirajući tzv. reformske zahvate, stvorio je uslove i povukao brojne poteze, kojima je proces razbijanja Vojske i njenih borbenih i ostalih efektiva, od 2004.godine ubrzano nastavljen.

Evo izuzetnog primera koji nema veze sa tenkovima, artiljerijom, raketnim i ostalim, strogo borbenim sredstvima, a koji nedvosmisleno potvrđuje kakvi su se štetočinski i sumanuti procesi odvijali, a da toga većinska srpska javnost nije ni bila svesna, niti je do danas informisana.

Od 2004. do kraja 2007.godine dezangažovana su iz jedinica i sastava Vojske, a zatim rasprodata, uskladištena (u većini propala) ili potpuno uništena, recimo, sledeća sredstva i oprema koja je pripadala rodu Inžinjerije:

-​ kamioni za pontonske parkove – preko 270 komada,

-​ automobili za remorkere – preko 80 komada,

-​ minopolagači – oko 50 komada,

-​ teške dizalice – preko 50 komada,

-​ teški lansirni mostovi – oko 35 kompleta,

-​ amfibije (transporteri) – oko 20 komada,

-​ tenk-nosač mosta – preko 50 komada,

-​ remorkeri svih tipova – preko 180 kompleta,

-​ automobili za remorkere – oko 80 komada,

-​ gumeni čamci – više od 1.500 komada,

-​ vanbrodski motori – preko 1.000 komada,

-​ dozeri – preko 250 komada,

-​ grejderi – preko 60 komada,

-​ valjkovi – oko 20 komada,

-​ rovokopači i kopači – preko 150 komada,

-​ utovarivači – preko 200 komada,

-​ kamioni kiperi – preko 300 komada,

-​ vučni vozovi – preko 60 komada,

-​ veliki pontonski i lansirni mostovi – preko 20 komada

-​ protivpešadijske mine (nagazne i potezne) – preko 120.000 komada,

-​ protivtenkovske mine – oko 290.000 komada,

-​ eksploziv (trotil i plastični) – preko 550 tona (550 hiljada kg).

Bivša Vojska Jugoslavije je (ukoliko se saberu inžinjerijska brigada Generalštaba, armijski inžinjerijski pukovi, inžinjerijski bataljoni po korpusima i brigadama, kao i čete i ostale samostalne jedinice tog roda), raspolagala ukupno (prikazano matematički a ne strukturno) sa ekvivalentom od 102 (sto dva) bataljona inžinjerije.

Današnja Vojska Srbije, od 2006/07.godine, raspolaže sa 5 inžinjerijskih i 2 pontonirska bataljona. Ukupno 7 (sedam) bataljona.

To se zove „reforma“ Vojske – odnos uništenog prema sačuvanom: 15 (petnaest) prema 1 (jedan).

Zašto smo izašli na kraj sa NATO agresorima 1999.godine koji nam vojnički nisu mogli ama baš ništa, a pogotovu ne da napadnu kopnenim snagama? Jedan od odgovora se nalazi upravo u prethodnim pasusima. Zašto nas poslednjih 15-tak godina besomučno ponižavaju i čereče Srbiju po svim šavovima, ne birajući načine i sredstva? Odgovor je isti. Dovedeni smo u stanje da budemo vojnički preslabi i beznačajni na svetskoj mapi, i kao takvi onemogućeni da se branimo, da nam diplomatija bude nesadržajna i jalova („prazna puška“), osuđeni da bez pogovora izvršavamo sve nečasne naloge, briselske, MMF i ostale diktate, glumeći nekakvu vojnu neutralnost. Neutralnost u odnosu na laž i istinu, neofašizam i slobodu, pravdu i nepravdu…sa otetim Kosovom i velikom Albanijom u povoju i za vratom.

I u konačnom, prisetimo se teških poplava iz 2014.godine, koje su izazvale pravu kataklizmu, kada je koliko toliko postalo jasno ovome sluđenom narodu da se sa vojnom tehnikom nešto desilo, i da je nema ni približno u meri kao decenijama unazad. Nema čamaca, nema amfibija, nema grejdera, dozera, pontonskih mostova… ostala je samo volja i želja pripadnika Vojske da pomognu svom narodu.

I sećanje na jedno slavno vreme.

pukovnik Goran Jevtović,

www.fsksrb.ru

1 KOMENTAR

  1. Żalosno je koliko je sve ovo istinito. I ja sam delimicno bio svedok Tadićevig uništavanja sistema odbrane zemlje. NATO ga je iskorištio, a onda pustio niz vodu, kako to oni obično i rade. Ali on je odradio zadatak koji je od njih dobio.
    Dok sam radio, bilo me je sramota da gledam kako neke njegove savetnice postrojavaju i deru se na pukovnike, a oni ćute.
    Najgore od svega je što ne vidim način kako vratiti snagu Vojsci, koja joj je sada, zbog okruženja, neophodna.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime