Piše: Nenad KECMANOVIĆ
BOŠNjACI SU KOD SANSKOG MOSTA PODIGLI SPOMENIK TURSKOM SULTANU KOJI JE UNIŠTIO BOSANSKU DRŽAVU
U bosanskoj kraljevini Bošnjaka nije bilo jer nisu ni postojali, ali, uprkos tome, plaho drže do tog nepostojećeg kontinuiteta državnosti i danas se na nju pozivaju. No i pored toga ne dižu pomenik Stjepanu Tomaševiću, koji ju je, kao njen suveren, branio, nego Mehmedu II Fatihu i njegovim janjičarima, koji su je uništili
Oni istorijski nastaju od dijela hrišćana koji su prihvatili vjeru okupatora – najbogatiji da bi sačuvali imetak a najsiromašniji da bi materijalno opstali. „Bogumilska etnogneza“, koju je osmislio habsburški gubernator Kalaj da bi „tri u jedan“ stvorio bosansku nadnaciju, nema nikakve naučne osnove niti je prihavćena u narodu
Bošnjaci govore: „Mehmed II obasjao je divlju zemlju Bosnu svjetlošću islama“. Elem, dok ima Bosne, nema muslimana, a kad ima muslimana, nema Bosne. Bošnjaci nemaju baš nikakvo ukorijenjenje u srednjevjekovnoj Bosni, koja je bila hrišćanska zemlja sve do osvajanja Osmanlija, a poslije korijen u njoj ne mogu imati jer, od tada, Bosne kao suverene države nema
U Bosni je na djelu Hantingtonov sukob civilizacija, koji se može razriješiti samo tako da ili Srbi pređu na islam ili da se Bošnjaci vrate pravoslavlju. Pošto je to moguće taman koliko i Bosna kao država, preostaje ili podijela na tri države ili predstoji ne samo drugo povrijeme nego i nove utakmice
MOŽETE li da zamislite da Amerikanci podignu spomenik kamikazama koje su bombardovale Perl Harbur ili Japanci pilotu koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu? Ili, recimo, da Rusi podignu spomen-obilježje nacistima izginulim pod Staljingradom, Jermeni Turcima zato što su im pobili milion sunarodnika.
E, u Bosni se i takve stvari dešavaju.
Godine 2001. u Donjem Kamengradu kraj Sanskog Mosta u FBiH podignut je spomenik Mehmedu II Fatihu (Osvajaču), turskom sultanu koji je usmrtio Stjepana Tomaševića, posljednjeg kralja srednjovjekovne Bosne, odnosno osmanskim vojnicima koji su je pokorili. U narednih pet stoljeća hrišćanska kraljevina pretvorena je u turski vilajet (provinciju) pod upravom Velike porte u Stambolu.
Zašto savremeni bošnjački bosnoljubi podižu spomenik Fatihu, koji je uništio suverenu kraljevinu i prekinuo državni kontinuitet koji ni do danas nije obnovljen jer je BiH protektorat?
Nakon pola milenijuma diskontinuiteta kod Srba i Hrvata izbledjela je svijest i patriotska emocija prema srednjovjekovnoj kraljevini Bosni i ona je postala tek tema istorijske nauke, te predmet političkih konstrukcija i manipulacija.
U toj kraljevini Bošnjaka nije bilo jer nisu ni postojali, ali, uprkos tome, plaho drže do tog nepostojećeg kontinuiteta državnosti i danas se na nju pozivaju. No i pored toga ne grade pomenik Stjepanu Tomaševiću, koji ju je, kao njen suveren, branio, nego Mehmedu II Fatihu i njegovim janjičarima, koji su je uništili.
Oni istorijski nastaju od dijela hrišćana koji su prihvatili vjeru okupatora – najbogatiji da bi sačuvali imetak a najsiromašniji da bi materijalno opstali.
„Bogumilska etnogneza“, koju je osmislio habsburški gubernator Kalaj da bi „tri u jedan“ stvorio bosansku nadnaciju, nema nikakve naučne osnove niti je prihvaćena u narodu.
Bošnjaci ne pohode Radimlju (Hercegovina) da bi se klanjali bogumilskim stećcima kao nekoj nacionalnoj ćabi, niti su podigli spomenik nekom dijaku crkve bosanske. Ali za turske vojnike poginule tokom osvajanja Bosne na mjestu spomenika u Sanskom Mostu, naravno ne piše da su poginuli kao okupatori, nego kao šehidi, što će reći borci za širenje islama protiv nevjernika u slavu Alaha.
Elem, dok ima Bosne, nema muslimana, a kad ima muslimana, nema Bosne. Bošnjaci nemaju baš nikakvo ukorijenjenje u srednjevjekovnoj Bosni, koja je bila hrišćanska zemlja sve do osvajanja Osmanlija, a poslije korijen u njoj ne mogu imati jer, od tada, Bosne kao suverene države nema.
Jedino bi korijenje mogli pronaći pozivanjem na svoje srpskopravoslavno porijeklo, ali bi time relatilivizovali svoj poseban identitet, koji i grade na nesrpstvu i antisrpstvu.
U potonjim vremenima BiH je ili okupaciona zona ili korpus separatum unutar širih državnih okvira ili, evo, inostrani protektorat, koji se lažno predstavlja kao međunarodni. Bošnjaci vole da se pozivaju na činjenicu da BiH ima istorijski najstabilnije granice na Balkanu, što je tačno, ali u geografskom, a ne u državno-političkom smislu.
Bosna je naprosto toponim, a kao država „međunarodno priznata fikcija“ i nostalgija jednog od tri naroda za pustim turskim i čežnja za novim okupatorom, koji će Srbe i Hrvate utjerati u jedinstvenu neokolonijalnu Bosnu.
Islam je ubjedljiviji argument bošnjačkog identiteta. Iako vjera okupatora, primio se u Bosni bolje nego i u jednom od balkanskih vilajeta, i po tome je ime Musliman bilo primjerenije nego Bošnjak. Izetbegović je, za razliku od sekularnih nacionalista, poznavao teren te znao da se narodne mase poistovjećuju prije svega sa malim slovom, pa će lakše prihvatiti i veliko početo slovo, nego novo ime Bošnjaci.
Zulfikarpašić, Filipović, Isaković, Duraković, Mahmutćehajić su sa novim imenom zapravo pokušavali da zavaraju latentno islamofobnu Evropu, bez obzira na to što to nije bilo blisko prosječnom muslimanu.
Novo ime, novi jezik, nove stranke, nova mundura bez turbana i dimija, sa teget beretkom kao supstitutom za fes, po kome su se za komunističkog vakta prepozavali muslimani koji su držali do vjere.
Nije promaklo da je Izetbegović u svečanim prilikama nosio takvu kapu na kojoj je sa strane bila našivena minijaturna zastava sa krinovima. Bila je to samo tanka glazura, jer im je, kako su se znali na svoj račun našaliti, čak i gologlava ćelka „pošla za ahmedijom“.
Da je tako bilo i na razmeđu 20. i 21. vijeka ukazuje indikativan detalj iz sarajevskog „Oslobođenje“. Već od ’45. zvanični republički dnevni list, a od 92. do 95. obasut američkim nagradama zbog navodne građanske orijentacije, već je u prvim mjesecima rata objavljivao smrtovnice na kojima je uz svako muslimansko ime poginulog stajalo „umro je kao šehid“.
Za mnoge od njih sam pouzdao znao da ni lično, ni porodica koja ih je sahranjivala nisu bili vjernici. Da li je to bila politika tog lista, direktiva odozgo, ili spontano?
Tek umjesto da porodica oglasi da su život izgubili za svoj narod ili za svoju državu Bosnu, oni svi „u slavu alahovu“.
Upitan na jednoj sjednici za šta se ti mladići bore i umiru, da li za odbranu Bosne ili u slavu alaha, staloženi i vješti Alija, uhvaćen u raskoraku između onoga što je htio i onoga što nije smio da kaže, nervozno je promrmljao da su borci uglavnom muslimanska djeca.
Sljedeće pitanje bi glasilo: pošto u multi-kulti Armiji BiH, Hrvati i Srbi ne ginu kao šehidi, da li to znači da svaka od tri nacionalne komponente ima različit ratni cilj. Alija je bar bio jasan: reislamizacija muslimana i islamizacija ostalih, nema koegzistencije imeđu muslimana i nemuslimanskih institucija, kad postanu dovoljna većina, oni su dužni da formiraju šerijatsku državu. Nacija, stranka, teritorija, pa i država, sem sa sve samim muslimanima, nisu ga interesovale.
Država Muslimanija po njemu je trebalo da bude dio svjetske umme, muslimani odakle god bili jednako su mu bliski kao i ovi u Bosni. Islam je za njega bio „smisao života, najveća ljubav i sreća, mudrost i ljepota, i vjera i običaj, i kraj i početak svega …“, napisao je u svojoj ispovijesti.
Muslimani, bilo da se zovu Turci ili Poturice, muslimani ili Muslimani, Bošnjaci ili Bosanci potrčali su listom za njim, a onda su im sa njim došli i mudžahedini, Isil, Bočinja i Maoča, Pogorelica, Alija sa Bin Ladenom i Zukan sa iranskim generalima…
Optužuju Dodika da je onomad u posjeti Izraelu iznio rasističke teze, a niti su Arapi posbena rasa, niti su svi muslimani teroristi, ali u današnje vrijeme teroristi jesu mahom muslimani. I sada bi valjda trebalo da Dodik sačeka da Bećirović, Bakir, Dino i pridruženi Zlatni ljiljan Komšić nataknu bijele galabije sa crnom trakom i arapskim natpisom preko čela, te počnu da viču „Alahu ekber“ i tako započnu drugo poluvrijeme, da bi on imao osnova da u Izraelu napravi „skandaloznu analogiju između Hamasa i paradžematlija koji uvježbavaju terorističke akcije po planinama u kantonima sa bošnjačkom većinom.
Biva, skandalozno je što je predsjednik Mile to izjavio, a nije skandalozno što se to dešava!?
Zar Nijaz Duraković, posljednji predsjednik CK SKBiH, nije bio u terorističkom kampu palestinskog Fataha u Siriji, zar Abu Izat nije izvršio oproštajnu smotru mudžahedina, zar im generali Rasim i Sakib nisu na rastanku zahvalili za doprinos jačanju islama u Bosni?
Radilo se na tome i ranije i kasnije: nesvrstani, Homeini, Davutoglu, migranti. U Bosni je na djelu Hantingtonov sukob civilizacija, koji se može razriješiti samo tako da ili Srbi pređu na islam ili da se Bošnjaci vrate pravoslavlju. Pošto je to moguće taman koliko i Bosna kao država, preostaje ili podijela na tri države ili predstoji ne samo drugo povrijeme nego i nove utakmice.
Hantington Bosnu opisuje kao politički trustno područje: zemljotresi su neizbježni ali nikada ne znamo kada će do njih doći i koliko će biti razorni.
Kako piše Andrić u preambuli svog doktorata, upad Fatiha u Bosnu bio je do sada najrazorniji.
Sutradan po Izetbegovićevoj dženazi oktobra 2003. dva turska parlamentarca donijeli su grumen zemlje iz Fatihovog groba u Istanbulu i rasuli ga po Alijinoj humci.
Sanjani su ih pretekli i već dvije godine ranije, jula 2001, Fatihu podigli spomenik. Elem na drugoj strani entitetske linije u BiH sultan Mehmed II postao je naš savremenik.
Odnosi između Turske i Izraela su na ivici ratnog stanja, pa je Dodik popričao sa Netanjahuom u Jerusalemu, naredne nedjelje će i sa Putinom u Moskvi, a Željka uskoro ispred BiH sa Trampom u Vašingtonu, dok komšije, bogme, sa rahmetli Fatihom u Sanskom Mostu.
Uzgred, do rata su Srbi i Muslimani u tom gradu bili po 50%, a sad su ovi drugi 100%.
Podijelite:
