Tvdnja da
– dok se ne sruši dejtonski okvir, tj. RS, ništa ne može funkcionisati – bezočna je podvala bošnjačkih elita
Bošnjačke i bosansko-građanske elite utuvile su svojim biračima i javnosti jedan kompleks, kojeg je neko njima utuvio prethodno – strah od življenja samih sa sobom, u ne daj Bože, vlastitoj nacionalnoj državi ili opet, ne daj Bože, vlastitom entitetu.
I najviši dužnosnici u Bošnjaka često su znali govoriti kako Zapad nikada ne bi dozvolio stvaranje muslimanske države u Evropi, dok je bosansko-građanska politička utopija takvu ideju u bilo kojem obliku posmatrala kao krajnju tačku podjele BiH i znala nerijetko optuživati bošnjačku elitu da se bori za neku fildžan-državu u kojoj će Bošnjaci biti u izolaciji, u rezervatu u kojem cvjeta radikalizam, ostavljeni od svih, okruženi srpskim i hrvatskim teritorijama.
Zapravo taj kompleks i strah da ne ostanu sami sa sobom najveći je tabu propalih antidejtonskih politika bošnjačkih stranaka i intelektualaca, kao i sa druge strane papagajskih ponavljača bosansko-građanske utopije.
Ni preliminirani rezultati popisa nisu osujetili medije, političare, aktiviste, u dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom da i dalje šire mimikriju o multietničkom Sarajevu ili Tuzli, Bugojnu ili Zenici.
Kada se i slučajni prolaznik sa platom od 25 hiljada eura mjesečno, inače na mjestu visokog predstavnika, ovih dana oglasio sa konstatacijom da uglavnom protestuju Bošnjaci, nemali broj uvrijeđenih dušebrižnika i multietničara na društvenim mrežama, a u stvari onih koji baš kao i njihove bošnjačke i bosansko-građanske političke i intelektualne elite, nipošto ne žele da prihvate realnost svojih sredina, podigao je svoj glas, pišući s uzvičnikom i pitajući se šta to ovaj Valentin Incko priča.
Bošnjački i bosansko-građanski mediji i portali dali su pubilicitet benignoj jednodnevnoj protestnoj šetnji u Banjaluci kao da je zaista produvao vjetar koji donosi “bosansko proljeće”, kako ga je nazvao nekadašnji šezdesetosmaš i sarajevski profesor Zdravko Grebo, još jedan pametan čovjek i intelektualac koji se pravi da ne zna gdje i u kakvoj sredini živi, sa velikim stažom u obmanjivanju javnosti.
Obmanjivači javnosti, oni koji vrijeđaju zdrav razum i činjenice jednostavno i dalje neće da kažu ono što svi vide – buna je izbila u gotovo monoetničkim bošnjačkim krajevima.
RUŠILI RS, SRUŠILI FEDERACIJU BIH Bošnjačke mase i one sklone bosansko-građanskim utopijama prosto više ne mogu da žive u beskonačnoj privremenosti kakvu im je namijenila elita SDA. Oni su čitavu dejtonsku strukturu prihvatili kao privremenu, odnoseći se, isto tako, privremeno, bahato i usputno prema, na primjer funkcionisanju institucija Federacije, kantonalnim institucijama, koje su trebale da uspješno rješavaju životne probleme građana.
U pomoć im je uvijek pristizala čitava bulumenta bosansko-građanskih utopista, aktivista NVO, raznih think-tank-ova koje plaćaju stranci, falange ponavljača mantri o “luđačkoj košulji”, o nefunkcionalnoj državi, skupoj administraciji i slično, čime se žarilo nezadovoljstvo prema Dejtonu kao razlogu svih nedaća.
Sa druge strane, bošnjačke radikalne nade u nastajanju, i to iz svih političkih orijentacija, podržavale su opet dvodecenijski javni linč Dejtonskog sporazuma pričama o genocidu, etničkom čišćenju, zločinima i nepravednom rješenju.
To nepravedno rješenje su pokušali da pretvore u univerzalno obrazloženje što ne funkcioniše ni Federacija BiH, što su kantoni skupi, što je mala plata, što ovo i što ono. Dakle, dok se ne sruši dejtonski okvir, tj. dok se ne ukine Republika Srpska – ništa ne može funkcionisati, što je bezočna podvala bošnjačkih elita i njihovih naizgled protivnika iz bosansko-građanske utopije, inače saboraca u cijepanju “luđačke košulje”.
Dok su oni tako ukidali Republiku Srpsku, propala im je Federacija. Većinski predstavnici Hrvata su jasno kazali da žele svoj komad teritorije. Neko to zove treći entitet.
U suštini, formalno postoji već Republika Srpska kao praktično srpski entitet, dok na teritorijama gdje pobjeđuje HDZ BiH u neformalnom obliku živi drugi entitet sa većinskim Hrvatima.
Pravi treći entitet su one teritorije koje nisu ni Republika Srpska ni neformalna Herceg-Bosna. Na tim teriotorijama žive Bošnjaci i bosansko-građanski sanjari, koji sanjaju ukidanje kantona i entiteta, koji sanjaju da će bosansko proljeće ujediniti sve etničke grupe u svenarodni bosanskohercegovačku bunt protiv “nacionalističkih kleptomana” ili već kako ih je moderno zvati u raznim hipstersko-aktivističkim krugovima.
Samo, taj neformalni treći entitet ima jedan problem samoporicanja, samonepriznavanja i samozgražavanja.
KOMPLEKS ELITA Javnost u tim krajevima žacne se kada neko dovede u pitanje multietničnost tih krajeva. Hvala Bogu, evo stižu polako i konačni rezultati popisa, ali je pitanje da li će ove gole činjenice otvoriti oči aktivistima i protestantima koji, eto, ne žele da priznaju da podršku za svoje zahtjeve zapravo moraju da traže iz gotovo monoetničkih bošnjačkih sredina.
Stoga valjda i ističu aktiviste koji, ako može ikako, nose imena i prezimena, što ne podsjećaju na pobošnjačene verzije orijentalnih imena. Mladi Arsenijević govori u ime Plenuma građana Tuzle, a sindikalci i aktivisti traže da premijer Tuzlanskog kantona bude Svetlana Cenić.
Ne želim da me neko pogrešno shvati. Damir Arsenijević je pametan i lijep momak, vjerujem sposoban, zna lijepo da govori engleski na Al Džaziri, a Cenićka je veliki stručnjak. Po srijedi je zapravo nešto drugo.
Bošnjačke elite su očito prenijele u narod pomenuti kompleks i strah da žive sami sa sobom, pa vole da se kriju iza multietničke oblande kako bi podržavali mimikriju multietničke BiH, za koju se bore i kojoj streme.
Usađen im je strah od spoljne stigmatizacije, kao muslimanskog faktora u Evropi jer, eto, ne žive više u multietničkim sredinama, pa se plaše da ih neko ne optuži za neke muslimanske fundamentaliste. Šta će reći Evropa? Šta će reći Amerika – mota se po glavama izbezumljenih bošnjačko-bosanskih masa.
Ako bi Bošnjaci i njihovi bosansko-građanski drugari u dvodecenijskom obmanjivanju svojih birača kojim slučajem priznali da su protesti početak bošnjačkog, a ne bosanskog proljeća, uništili bi svoj najvrijedniji kapital kojim drže ljude u kakvoj-takvoj lojalnosti. A to je bajka da sanjamo ružni dejtonski poratni san, iz kojeg, eto, samo što se nismo probudili.
Međutim, Bošnjaci se polako, ali sigurno bude iz višedecenijskog Alijinog matriksa, kojeg je veliki zeleni vođa uspješno kreirao sa svojim socijaldemokratskim ikebanama, s obzirom da je zaigrala mečka i pod prozorima njihovih korumpiranih nasljednika.
Takva nepravedna država u kojoj određeni broj povlaštenih familija ima sve, a drugi ništa, i treba da propadne.
Oni koji su se borili za takvu držvu, nisu nikakvi heroji, nego ušančeni vojnici jedne obmane koji su od svojih privilegija zaboravili desetine hiljada svojih prevarenih ratnih drugova, koji danas nemaju ništa.
Nemali broj univerzitetskih profesora, analitičara i drugih zagovarača bosansko-građanske utopije iznijeli su kvalifikacije da su se, eto, nacionalno pitanje i nacionalna tematika i pripadnost, pokazali irelevantnim na protestima sa socijalnom pozadinom, što je, usudiću se reći, neshvatljivi kardinalni promašaj svih ozbiljnih intelektualaca koji su se usudili da izreknu takvu kvalifikaciju.
DA SE NE PRAVE IDIOTI Ništa u BiH nije bez etnonacionalnog predznaka i, sljedstveno njemu, političkim konotacijama. Etnonacionalni predznak čuči i tamo gdje se najmanje nadamo, krije se i, ako ga isprovociramo i zanemarimio, mučki će nam s leđa zabiti nož u naše nadnacionalne klasne teorije.
Bošnjacima i njihovim saveznicima bosansko-građanskim utopistima bilo bi bolje da se ne prave idioti.
Bosanskim građanskim utopistima, ako nemaju šta suvislije da poruče bošnjačkim radničkim i sirotinjskim masama, osim šuplje priče o tome da nacionalno pitanje nema ništa s protestima, bilo bi bolje da se sklone i prepuste konačno Bošnjacima da odluče šta hoće i šta mogu da postignu u realnim istorijskim i političkim okolnostima, odnosno da se probude iz dvostrukog matriksa, jednog Alijinog, drugog građanskog.
Ko brani Bošnjacima da objedine pojedine kantone i smanje njihov broj, na primjer? Kada su u javnost dospjele ideje onog famoznog tima eksperata, koje je finansirala Ambasada SAD u BiH, da daju preporuke za ustavnu prekompoziciju Federacije te kada je izašao prijedlog da se Bosansko-podrinjski kanton pripoji Kantonu Sarajevo, brže-bolje je Skupština BPK donijela deklaraciju u kojoj je odbacila tu ideju, dok su čelnici BPK argumentovali svoje odbijanje time što, premda je siromašan, BPK nije u tolikim dubiozama kao KS, dodajući da je BPK jedini bošnjački odbranjeni prostor na Drini i da oni taj kanton zaslužuju.
Zašto bošnjački i bosansko-građanski političari nisu izašli nikada u susret žiteljima Olova, koji putuju 120 km u Zenicu da se liječe, a prolaze kroz Sarajevo, udaljeno pedesetak kilometara? Zašto ih nisu pripojili Kantonu Sarajevo? Zato što i Olovljani ispunjavaju neke sulude balanse u Federaciji, kao očito propalom američkom ekperimetnu zbog čega moraju da trpe i da ućute odmah, da se na primjer Hrvati ne bi dosjetili da prekrajaju granice.
Da li bi Tuzlaci prihvatili da im ukinu kanton, da se prebace neke ingerencije u Sarajevo, pa da onda svako malo moraju da putuju? Čisto sumnjam i ne vjerujem nikome ko kaže da bi to želio jer ili laže ili ne zna uopšte o čemu govori.
Ako ne mogu da se dogovore sami sa sobom, kako onda očekivati da će bošnjačke i bosansko-građanske elite uspjeti da nađu kompromis sa Srbima i Hrvatima po pitanju budućnosti BiH.
S tim u vezi nikakve mimikrije i sakrivanje bošnjačkih masa iza ‘multietničkih’ imena neće doprinijeti ničemu dobrom. Štaviše, produžiće se unedogled jedan drugin san, koji će baš kao i buđenje iz Alijinog matriksa biti burno i ko zna kako će proći.
Ensar Zgodić
