Božić, a mene kući nema

0
1955

Najveći hrišćanski praznik – Božić, a mene kući nema ove 2016. godine, nijednog minuta. Razlog zašto je to tako većini ljudi je možda i neshvatljiv. Sa pet drugara krenuo sam u kasne sate za Badnje veče za Mojkovac, da bi tamo naredno Božićno jutro krenuo na prvi Mojkovački marš, odnosno odavanje pošte i zahvalnosti junacima crnogorske vojske, pod komandom serdara Janka Vukotića, koji su pre 100 godina napravili jedan ogroman podvig za nauk i putokaz pokolenjima i divljenja dostojna Kosovskih junaka.

km-1Kada je srpska Vrhovna komanda u jesen 1915. godine donela odluku da se povuče ispred udruženih austrougarskih i nemačkih snaga koje su bile daleko brojnije, krenuli su ka jugu, do Grčke, preko Albanije. Na tom putu sa istoka napali su ih Bugari, koji su se poneli krajnje nebratski i nehrišćanski, jer su udarili na svoju pravoslavnu braću, želeći verovatno osvetu za poraz iz 1913. godine, a i da otmu deo teritorije – Vardarsku Makedoniju. Na zapadu je udarila austrougarska vojska želeći takođe uništenje srpske vojske i osvetu za poraze na Ceru i Kolubari 1914. godine. Hteli su Hazburzi da preko Mojkovačkih vrata stignu na Metohiju i Albaniju i tu zadaju smrtni udarac vojnicima Kraljevine Srbije.

Međutim, to se nije desilo jer postoji jedan gradić – Mojkovac, postoji jedan narod – SRPSKI DIVOVI, koji nisu dozvolili da tuđin, njih oko 15.000 udari na njihovu braću. Iako je tuđin bio daleko jači (skoro 3 puta), oni su uzeli ono malo oružja što su imali i pošli na Bojnu njivu. Ostavili su iza sebe kolevke i decu, majke i očeve, đedove i bake, imanja i blago, kumove i rođake… ostavili su sve! Ostavili i pošli na front da bi zaštitili mučenike koji su se preko albanskih gudura povlačili. Nije tim divovima bilo važno to što je bio pravoslavni praznik, to što su ukućani svi bili na okupu i radovali se predstojećim praznicima. Bilo je važno sačuvati braći živote, a sebi čast i obraz. Po cičoj zimi, kada i drveće puca od hladnoće u šumi, ne više 6.500 srpskih divova koliko ih je stalo za odbranu Srpstva, preživelo ih je samo 1.500, dok je oko 5.000 poginulo za dva dana.

km2U taj boj na život ili smrt, na čast ili bruku, učestvovale su i njihove žene, jer su one bile te koje su odnosile ranjenike, previjale i donosile im pomalo hrane, samo pola kg hleba dnevno i nešto malo luka i slanine. Dok je austrougarska artiljerija nemilosrdno kosila Srbe kao žito, gazila ih je kao mrave. Bilans tog krvavog Badnjeg dana bio je užasan, hiljade je mrtvih, dok austrougari zauzimaju Bojnu njivu i Uloševinu… Razvršje je bila treća ključna tačka ostala u crnogorskim rukama. Serdar Janko Vukotić u Božićnoj noći ide na front gde se donosi jasna odluka – kontranapad! Serdar Janko govori svoje čuvene reči:

Da Vas podsetimo:  Zastani malo, gospodine Kurti!

„Mi moramo izginuti, znajte da je sinoć bilo naše zadnje Badnje Veče! Kad Mojkovac bude pao, ni nas više neće biti, neka znaju švapske trupe da nećemo odstupiti, jer je naša dužnost sveta da ih ovdje dočekamo i da vojsku srpsku od pokolja sačuvamo!“.

Te noći pod okrljem magle legendarni Uskočki bataljon napada Austrijance u selu Glinoge, a Kolašinski bataljon napada Bojnu njivu. U snegom zavejanim gorama počinje strahovita borba, borba kakvu istorija ne pamti – „prsa u prsa“, uz grmljavinu topova i zvukove bajoneta, sneg postaje crvene boje…
Oko podne, na Božić, posle nekoliko neuspelih juriša Rovačkog bataljona (mladići 18-21 godine), uključuje se i Drobnjački bataljon. Drobnjaci su uletali austrougarima u rovove i bajonetima pokazali agresoru da nije dobrodošao, da neće proći! Kote Bojna njiva i Gola kosa su vraćene u crnogorske ruke, ali nije bilo gotovo, jer austrougari su uveli svoje poslednje rezerve. Još dva silovita napada na Bojnu njivu su crnogorci izdržali u poslepodnevnim satima i tako je Mojkovačka bitka dobijena. DAVID JE POBEDIO GOLIJATA! A mi… mi danas nismo austrougarska ili nemačka provincija zbog vojevanja slavnih predaka.

km4Ovo sam morao da vam opišem, jer da bi ste shvatili zašto smo išli dole u Mojkovac, zašto smo morali da odemo. Kada njima nije bilo teško da se bore i pobede, šta je nama bilo teško da odemo dole i poljubimo onaj kameni spomenik na kome piše: „Oni su pali da bi Crna Gora i Srbija živjele!“. To je prosto bilo najmanje što smo mogli da učinimo. Razmišljajući o svemu ovome, shvatamo koliko nismo dostojni srpskih divova, tražeći uvek neke izgovore zašto nešto ne možemo, umesto da tražimo način da nešto uradimo, kao što su SRPSKI DIVOVI tražili. Znam da je ovih dana bilo snega, što je i razumljivo, jer Božić ne pada u leto već zimu. Mada ima gomila likova koja ima uvek izgovore i za Cerski marš koji pada u avgustu.

Okupljanje naša Kolubarske brigade je bilo zakazano za 23:30 kod Sava Centra, ali smo morali da to pomerimo za malo kasnije, jer je jednom članu pobegao voz. Kretalo se posle ponoći, kada smo se izljubili i čestitali jedni drugima Božić. Po mrkloj, prazničnoj noći, gde je po katkad bilo i snega, kiše i slabe magle… mi preko Ljiga, Valjeva, Čačka, Užica, Zlatibora, Nove Varoši i Prijepolja stižemo u Brodarevo na administrativnu granicu Srbije i Crne Gore. Niko nas nije ništa pitao, niti davio. Već je zora svanjavala kada smo ušli u Srpsku Spartu, na teritoriju opštine Bijelo Polje. U Mojkovac stižemo nešto pre 8 sati izjutra. Duvao je vetar, a padala je i kišica, izašli smo van auta i videli da ima dosta ljudi ispred crkve, jer je upravo odatle trabalo da krene prvi Mojkovački marš.

Da Vas podsetimo:  Srpska je odraz vitalne nacionalne snage čije vreme dolazi – zato mirni dočekajmo 2024.

Nailazimo na ljude koji su nas gledali čudno, u fazonu „Ko su ovi nepoznati?“. Rekli smo im da smo iz Beograda i da smo noćas krenuli, a jutros stigli. Iznenađenje kod Mojkovčana je bilo ogromno. U crkvi nismo mogli biti dugo, pošto je trajalo dva sata, a nama je bilo prenaporno: Bila je to prilika da vozači su malo dremnu u autu. Ispred crkve se ložio badnjak. Služili su piće, sokove, rakiju, vino… Posle svega, krenulo je formiranje kolone, koju su predvodili momci iz Mojkovačke omladine, srpske patriote, koji su nedavno oslikali i mural Patrijarha Pavla, pa su im dolazila kola plavo bele-boje. Došli su taj dan još momci iz Podgorice, Bara, Bijelog Polja, Danilovgrada… dok je iz Srbije došla samo Kolubarska brigada, odnosno mi.

km8Na čelu kolone stajao je manji transparent na kome je pisalo na ćirilici: „Kad na Božić sviće zora, Srpstvo brani Crna Gora“, stihovi iz poznate crnogorske ojkače, posvećene upravo Mojkovačkoj bici. Odmah iza toga bilo je nekoliko zastava: crveno-plavo-bela, zatim srpska zastava sa grbom i crnogorska ratna zastava sa krstom. U koloni je bilo nešto oko 200 učesnika, a bilo bi i više da se ljudi iz Mojkovca ne plaše.

Naime, kako mi je Milanče „novosađanin“ objasnio da tu ljudi prosto vole Srbiju i da se osećaju Srbima, ali se plaše da ih ne posećuju ljudi u crnim odelima. Uz zvuke patriotskih pesama, pokoja petarda, krenulo se pešaka gore na Bojnu njivu. Bilo je malo snega, više blata, ali posle 2 sata pešačenja, stigli smo gore. Već je bio čitav odbor za doček, kada su upaljene sveće za pokoj duša junaka Mojkovačke bitke. Pucale su i petarde, strobovi, pa čak i prangije, orilo se iz grla o Srbiji, Kosmetu, kralju Petru i njegovoj gardi i dr. Kasnije je već krenulo i slikanje, tako da smo i mi izvadili naše zastave.

Nakon toga, krenuli smo nazad, ali drugom maršutom, gde smo videli i rovove one autentične pre 100 godina, videli smo panoramu čitavog Mojkovca. I tu se dešava jedna meni zanimljiva stvar. A to je da iz stotine grla crnogoraca čuje se podrška srpskom Kosmetu. Prosto da čovek ne veruje u ono što čuje i vidi na TV. Politika je jedno, a narod drugo. Spustili smo se u centar grada, gde je još par slika napravljeno kod spomenika serdaru Janku Vukotiću, legendi Crne Gore i čitavog Srpstva.

Da Vas podsetimo:  Država nije ni Janko ni Marko ni Vučić...

km9U povratku na čelu kolone su bili Kolubarci, jer im se žurilo kući. Beograd je daleko, a znamo da put može biti i nezgodan. hteli smo za dana da izađemo iz Crne Gore i pređemo Zlatibor. Što nam je i uspelo. Ova trojica „prekosavaca“ su kasnila za nama, pa je bio plan da se sretnemo negde kod Sevojna, jer je ovaj naš mali Aca ima tamo „neka posla“. Tačnije trebao je svom pobratimu da ostavi neku knjigu. Mi smo natočili goriva, a njegov pobro nas je pozvao u svoj dom. Znao sam već po pravilu da to ne može biti 10 minuta, ali ajde, da učinimo Aci, pošto je i meni ono letos Stane učinio u Valjevu. Tako smo se obreli do Vojkana u kući, gde nas je njegova domaćinska porodica dočekala krajnje srdačno. Nešto što je danas u velikim gradovima skoro isčezlo. Nismo mogli dugo da divanimo, iako su oni bili spremni i do ponoći. Na izlasku kod vrata sam ja napravio jednu malu šalu, za koju je Aca promenio pet boja u licu, misleći da ću ga nešto osramotiti.

Sedamo u kola i nastavljamo preko Čačka, Valjeva, Ljiga, sve do Lazarevca. U povratku nas je Kaja zabavljao sa svojim dogodovštinama iz sudnice, planinarenja, plesa i sl. On je inače uglavnom spavao pozadi, kao „uspavana lepotica“, dok je Aca meni bio podrška da ne zaspim. U Lazarevcu počinje gusta magla sve do Ripnja. Oči mi poispadale koliko sam pažljivo morao da vozim, čak sam i cd plejer morao da isključim, ne bi li bio maksimalno koncentrisan. U Ripnju magla nestaje kao rukom odnešena.

U Beograd smo stigli nešto pre ponoći, a onda sam ostavio prvo Acu, a onda i Kaju kod njihove avlije, a ja pravo kući. Imao sam utisak da sam bio na putovanju bar 5 dana šta se sve dešavalo, ali nije mi žao, razloge imate na vrhu teksta. Mogu samo da kažem, da sam ponosan na naše momke iz Kolubarske brigade i da će nam ova godina biti zaista berićetna na marševima: Toplički, Vidovdanski, Cerski, Kolubarski…

Umesto zaključka reći ću vam ovo:
TAMO GDE DRUGI NEĆE, NE SMEJU, NE ŽELE,
TAMO IDE KOLUBARSKA BRIGADA!
chule80
———————

kolubarskimars.rs / facebookreporter.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime