Brak u Kneževini Srbiji imao je svoju Uredbu

0
3912
Srpska porodica iz Debra, Makedonija. Fotografija iz knjige „Stara Srbija i Makedonija“ Spiridona Gopčevića, krajem 19. veka

U Srbiji je brak dugo bio većinski crkvena stvar, ali je knez Miloš u 19. vijeku promijenio stvari. Iako je crkva zadržala zvaničnu jurisdikciju nad brakom, država je postavljala osnovne smjernice bračne politike.

Bračni propisi se dijele u dvije grupe: prva grupa se odnosi na tok braka, tj. njima je regulisano sklapanje braka, uslovi za stupanje u brak, eventualni kraj braka i slično. Drugom grupom propisa pokušavalo se spriječiti zloupotrebe, kao što su prodaja djevojaka, vanbračne veze, ubijanje vanbračne djece, samovoljno napuštanje braka itd. 1818. knez Miloš je izdao Uredbu o braku u 7 tačaka.

Brak je u to doba smatran ne samo privatnom stvari vjenčanih, već i kao stvar od značaja za čitavu zajednicu. Starješine su se trebale starati o brakovima članova zajednice. Ulogu starješine je preuzeo i knez Miloš. Miloševi činovnici su stupali u brakove samo uz njegov pristanak. Miloš je često poništavao crkvene odluke vezane za brak, pa je tako poništio crkvenu odluku po kojoj je nekom muškarcu zabranjeno da promijeni ženu jer je njegova prva žena bila „nesposobna“.

Miloš je takođe dopuštao ljudima da se žene i po 4. put, što je Crkva smatrala neprimjerenim. Crkva nije imala snage da se odupre knezu. Doduše, ni Crkva nije baš uvijek bila dosljedna svojim idealima, pa su tako Nikoli Lunjevici dozvolili vjenčanje sa puno mlađom ženom.

Miloš je zbog ovoga pobijesnio, ali ne zbog same razlike u godinama, nego jer se njega nije pitalo za to vjenčanje. Miloš je svoje uplitanje pravdao i time da su mnoge crkvene pozicije u Srbiji još bile u rukama Grka fanariota, koji su bili na lošem glasu.

Prvi ozbiljniji pokušaji regulacije braka dolaze u vrijeme beogradskog mitropolita Petra. Mitropolit je 1834. izdao Uputsva o uzrocima za razvod braka, o razrešenju srodstva i o 4. braku. Ovim je trebalo da se sveštenstvu olakša rješavanje bračnih sporova.

Da Vas podsetimo:  STRAŠAN ZLOČIN BEZ KAZNE: Hrvatska vojska poklala i popalila celo srpsko selo posle “Oluje”, niko nikada nije odgovarao!

Prva instanca u bračnim pitanjima je trebalo da bude eparhijalna konzistorija, koju su činili episkop, protosinđel i mjesni sveštenik. Ako bi neko bio nezadovoljan odlukom, imao je priliku da podnese žalbu arhikonzistoriji, koju su činili mitropolit i po sveštenik iz svake eparhije.

Na vrhu je bio sinod koji su činili mitropolit i episkopi. Građanskim zakonikom iz 1844. potvrđena je jurisdikcija Crkve nad brakom. Nakon donošenja Zakona o crkvenim vlastima 1836. knez Miloš je smanjio svoj uticaj na instituciju braka, a njegovi nasljednici nisu imali toliku želju da se upliću u privatni život svojih podanika, iako je bilo izuzetaka, pogotovo među kasnijim Obrenovićima.

Položaj muža i žene nije bio isti, muž je bio u boljoj poziciji. Prema zakonima, muž je ženu mogao tužiti za nevjerstvo, a ona njega samo u slučaju da on ljubavnicu dovede u kuću. Mada, i tada bi muž snosio posljedice samo ako bi i njegova ljubavnica bila vjenčana. 110. član zakonika iz 1844. jasno govori da žena mora da sluša svog muža. Interesantno je što se ponekad dešavalo da pri brakorazvodnim parnicama jedna strana prikaže svoje lične interese kao državne.

Tako je izvjesni Spasoje Petković razvod tražio i opravdavao time da, ako mu se omogući razvod, može naći drugu ženu i dobiti porod koji bi mogao biti od koristi Srbiji. 1884. donijeta je još jedna važna uredba kojom je dozvoljeno stupanje u brak trudnoj djevojci, pod uslovom da se vjenča za oca od djeteta. Stopa razvoda je u Srbiji bila prilično velika, na 1000 brakova 14,9. U Rusiji je recimo bila na 1000 brakova 1,8.

opanak.net/izzemljeisveta.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime