Brazde u kamenu…

0
50

autor:Mihailo Medenica

Pričao mi je đed što su njemu đedovi- đedova zborili, uz ognjište od prakamena.

Kraj vatre od prvih gromova što su tukli u bukve starije od najstarijih kuća.

A, kuće su u nas stare da se vekovi zabroje. Zbune.

Jer, pod kamenom je kamen, pa pod njim kamen još stariji, pa pod kamenom ikona, pod njom skamenjene kosti, pa grobovi temeljaši, i još kamena pod njima, sve do raspeća…

Sve se na tome raspeću drži.

S tog je raspeća Gospod pozvao Srbina, u one prve zore, dok je još stidljivo svitalo, kada se noć ko devojčurak sramežljivi presvlačila u jutro, negde u krošnjama da je niko ne vidi.

Upregne Srbin volove, utegne ralo, pa polako s Gospodom, nogu pred nogu.

Foto: Pixabay

Zaore moj Srbin brazdu a Gospod poseje neba, i sve tako…

Ako gde vidiš da fali komad neba- to ti je u Srbiji, brale, posejano.

Šta je s naših njiva požnjeto svoda i dato sirjacima i beznebašima da imaju, ehej…

Šta je bezdušnicima duše ovdašnje u naramke i snopove poneto, duše imali ne bi da Srbinova nije rađala onolko…

Nogu pred nogu s Gospodom: neba, duše, srca, dobroga…sve je to moj Srbin u prve brazde posejao i zapatilo se da se požnjeti ne može, a žnjeli su…

Krvavim su srpljem žnjeli, kidali, lomili, palili ko strnjiku, al zaludu- u najposnije godine duša nam je rađala ko pleva.

Najviše su nam njive poganili oni kojima smo s njiva najviše dali.

Ne mari.

Gospod i Srbin nogu pred nogu pa polako…

Posejali crkava i manastira, rađali metohi da je svaka zverinja kuća od kamena njihovog.

Nema temelja da nije zakršten, i nema krova da nije kelijski, i nema praga s kojeg su hitali da kolju i pale- a da nije klepalo.

Da Vas podsetimo:  Dani ponosa i slave

Prekreče, al džaba, ikonostasi je jave…

Nisu se vatre ogrejali a da nisu spalili srpska sela.

Malo je pritoka reka a da nisu krvave…

Malo je u njih pesama a da nije Srpkinja otužila i okukala.

Malo je u njih radosti bez srpske žalosti, al neka…

Gospod i Srbin polako, nogu pred nogu, za ralom i volovima.

Da staneš i slušaš te brazde. Da se razgovoriš s njima.

Pevaju, smeju se, plaču.

Uzmeš grumen u šaku- kamen! Namučeno i nerodno, čini se, a rađa.

Dobre ljude ponajviše. Bogatu sirotinju.

Azbukovce ljute!

Lepo ti, bre, kad te ćirilicom opsuje!

Gospod i Srbin sejali, niklo pismo o koje se svak otima da ga njime barem ožale.

Da ga kažu na ćirlici pa da zna da je živeo…

Čitav život goni ćirilicu pa je u zadnje čase žalno zove da joj se ispovedi, da ga zapiše anđelima u ćitap.

I tako, Gospod i Srbin nogu pred nogu za ralom i volivima.

Na kraju najveće i najlepše brazde reče Gospod Srbinu svom: “Evo ti, brate, ovim te darujem i zaklinjem! Nek ti se ovde kosovi gnezde i neka ti je moj metoh vazda polen…”

Prekrsti se Srbin, poljubi zemlju, umi se crnicom, zapeva i zaplaka.

Najveći je krst tu rodio!

Desetorica da ga ponesu ne mogu, al jedan može…

Na metogu Božijem, pod gnezdima kosova, na ušću mirotočja…

Najbogatija sirotinja moj Srbin.

Sva je rala od tog krsta načinio, i što ga je manje bilo to je veći bio.

Stotina da ga ponese ne može, al jedan može…

Rspregao volove i upregao jato kosova u sveto ralo, pa…

Do današnjih dana i vekova večnih ore moj Srbin, đed đedova naših, odmah uz ušće mirotočja.

Da Vas podsetimo:  Ne valja "neprijatelj", ni kad ga sam smišljaš!

Samo tu polen rađa, i iz polena deca krstonosna, ponosna, prokosna, a krotka ko jagnjad ako im u ono jato kosova za ralom i metoh sverodni- ne diraš!

Na toj se njivi Srpkinja još porađa, manastire rađa, viteška monaška bratstva i raspevana sestrinstva.

I ne diraj Srbina u taj grumen, njime se tkaju rize i kivoti da postelje kolevke.

Ne diraj u zemlju s koje se svici razroje u zvezde.

Gde se nebo sklupča da rane liže i zaceli.

Gde se o slavlja okupe ikone na selo.

Gde iz košnica vrcaš tamjan.

Gde otkosi osedlaju konje pa jurnu na kuršume.

Gde Srbin strada za Gospoda i Gospod za Srbina!

Ne diraj u te brazde, zaorane još u kamenu.

A pod kamenom- kamen, pa pod njim još stariji, pa pod starijim najstariji, a na njemu Gospod i Srbin seli da se razgovore…

Pričao mi je đed što su njemu đedovi- đedova govorili, a ja tu priču znam.

Već sam je praunucima isričao još dok nisam progovorio…

Ne zaboravi je, moj Srbine- krst koji stotinu da ponesu ne mogu, ali jedan može…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime