Bruto društveni proizvod (BDP) je iluzionistička obmana ovog režima – I deo

0
1612

novac-300x225Kome treba BDP?

Zašto nam je BDP uopšte potreban? Da li su kompanijama uopšte potrebne takve informacije? Kako informacija da je “privreda porasla za jedan ili dva procenta”, može pomoći kompaniji, preduzetniku ili  da pravilno usmeri svoje investicije ili da poveća svoju produktivnost? Kako taj podatak može običnom građaninu omogućiti bolji životni standard?

Odgovor na ova pitanja je veoma jednostavan: preduzetnicima i kompanije ovakve informacije nisu potrebne, jer u nenarušenom tržištu, od ovakvih informacija nemaju nikakvu korist. A nemaju je ni građanini!

Kada se govori o problemima BDP-a, onda se obično kaže da je to stvarno tako, da BDP zaista privrednicima ne može biti od neke veće koristi, ali se onda kaže da od njega ne može biti ni štete jer je “svaka dodatna informacija od koristi”.

Nažalost, to nije tako, jer je BDP, kao i čitav “agregatni koncept”, kao i čitava ekonomska teorija koja iza njega stoji, potpuno naopaka, a samim tim i štetna. Štetna je isto kao i režim Aleksandra Vučića!

Kada su, svojevremeno, nekadašnjeg sekretara za finansije Hong Konga, Džona Kopertvejta (John Cowperthwaite), kome se pripisuje zasluga da je Hong Kong pretvorio u svetski finansijski centar, upitali na koju reformu je on posebno ponosan, odgovor je glasio: “Ukinuo sam prikupljanje statističkih podataka”.

Dakle, ovde se ne radi samo o jednom indikatoru, ma kako taj “jedan indikator” bio najgori i najštetniji, već o čitavom konceptu statističko-matematičkog načina upravljanja ekonomijom. Po rečima samog Džona Kopertvejta:

”Statistika je opasna jer je socijalni inženjeri, svih vrsta, mogu upotrebiti kao opravdanje za državni intervencionizam”. U našem slučaju, veliki Vođa je statistiku podredio svojim ”istorijskim uspesima”.

Da Vas podsetimo:  Prekid partnerskih odnosa sa EU poguban za budžetske prihode Srbije

Dakle, na BDP-a se nikako ne sme gledati kao na neki “beskorisni, ali bezazleni indikator”, već se na njega mora gledati kao na nešto što ne pripada slobodnoj tržišnoj ekonomiji. BDP ne pripada slobodnom tržištu, već državnom intervencionizmu, koji se kasnije neminovno pretvara u diktaturu i totalitarizam. Upravo je Aleksandar Vučić prvi čovek u istoriji Srbije koji je za kratko vreme uspeo da nas uvede u medijski mrak i diktaturu.

BDP u Srbiji nije samo indikator, već je, praktično, reprezent jedne promašene ekonomske politike, a samim tim on postaje i glavna prepreka za pravilno razumevanje prirode privrednih aktivnosti, koje ovaj režim ne razume.

Merenje privrednog rasta putem BDP-a, kreatore ekonomske politike upućuje na pogrešan put, tj. usmerava ih ka nekom imaginarnom ukupnom outputu, umesto ka stvarnim potrebama članova društva. Zbog toga je stopa siromaštva u Srbiji sve veća.

BDP može imati svoje mesto u kolektivističko-iluzionističkoj ekonomiji, u kojoj se socijalisti-preduzetnici igraju tržišta i ekonomije, ali u slobodnoj tržišnoj ekonomiji za njega nema mesta. U nenarušenom tržišnom sistemu ekonomska teorija svu pažnju usmerava ka stvaranju uslova za slobodno tržišno delovanje, tj. uklanjanju prepreka koje sprečavaju proizvodnju i razmenu proizvoda.

U tom pogledu, najveći neprijatelj privrednog razvoja jednog društva je intervencionizam. Bilo monetarni, bilo fiskalni, svaki intervencionizam remeti tržišne uslove, pogrešno usmerava privredne aktivnosti, i umesto do privrednog rasta – dovodi do privredne destrukcije. Intervencionistička država, svojim polugama vlasti, ograničava i sputava kreativnost i preduzetništvo, a one bedne rezultate svoga delovanja predstavlja kao neki “privredni rast”.

Ovaj režim od naroda i privrede konfiskuje novac, a onda tim konfiskovanim novcem fabrikuje neke bezvredne informacije koje nikome nisu potrebne. Uostalom, svi oni pravi statistički podaci, podaci koji privrednicima zaista mogu biti od koristi – mogu se prikupiti i bez posrednika u obliku državno-birokratskih statističkih agencija. Statističke agencije, kao i sva druga preduzeća, moraju biti okrenute privredi, tj. tržištu, a statistički proizvodi, kao i svi drugi proizvodi, moraju biti predmet tržišne razmene.

Da Vas podsetimo:  INSPIRIŠE ME LJUBAV PREMA BOGU I LJUDIMA: Dragana napisala čuvene duhovne pesme koje se pevaju širom sveta i dobila orden od Amfilohija!

Sve ovo napred navedeno su suštinski problemi naše ekonomije, problemi koje u javnosti niko velikom Vođi ne sme da kaže!

Prvi i osnovni problem BDP-a je taj što on u stvari uopšte ne meri privredni rast, već samo povećanu količinu novca, i to ne čak ni svu količinu novog novca (kao što ćemo to videti u drugom delu ovog teksta), već samo jedan mali deo.

Da bismo što bolje shvatili problem, najbolje je da to pogledamo na jednom zamišljenom primeru.

Zamislimo jedno izolovano ostrvo i privredni sistem sa konstantnom količinom novca u opticaju. Na taj način znatno pojednostavljujem formulu za proračun BDP-a, jer eliminišem problem uvoza i izvoza, problem valutnih kurseva, kao i problem obračuna inflacije.

Sada zamislimo da se desi neko čudo i da se u jednom trenutku na tom ostrvu udvostruči produktivnost svim privrednim subjektima, bez obzira da li se oni bavili proizvodnjom ili pružanjem usluga. Šta bi se tada dogodilo u tom sistemu?

Šta bi se sve tačno dogodilo, to nikako ne možemo znati, ali nema nikakve sumnje u to da bi došlo do rasta kupovne moći novca i do velikog povećanja životnog standarda naroda. Bez obzira da li bi se taj rast životnog standarda manifestovao u obliku veće potrošnje postojećih proizvoda i usluga, ili u obliku pojave novih proizvoda i usluga, ili kroz smanjenje radnih sati (više slobodnog vremena) – sasvim je jasno da bi duplo veća produktivnost morala dovesti do velikog povećanja bogatstva naroda. Međutim, iako je sasvim jasno da bi došlo do velikog privrednog rasta, rasta koji se u normalnim uslovima ne bi mogao desiti čak ni za nekoliko decenija – BDP bi porastao malo, ili nimalo.

Da Vas podsetimo:  Od štrajka glađu do Vučićevog kanabeta - prilog za političku biografiju Andrije Mandića

Naravno, možemo zamisliti i sasvim suprotnu situaciju, situaciju u kojoj bi se desila neka velika prirodna ili veštačka katastrofa koja bi razorila polovinu postojećih kapitalnih dobara. Šta bi se tada desilo u sistemu? Desilo bi se to da se kupovna moć novca prepolovi i da dođe do dramatičnog osiromašenja naroda, ali BDP, opet, ne bi pokazao skoro ništa.

Dakle, iako su ovo jako pojednostavljeni primeri, samim tim i donekle neprecizni, oni imaju svoju svrhu jer se samo na takvim primerima može potpuno jasno videti suština problema, tj. da nam BDP ne može pokazati niti privredni rast, niti privredni pad. Uostalom, praksa nam pokazuje da to baš i nisu sasvim hipotetički primeri jer smo upravo sada svedoci situacije da je ogromna većina naroda dramatično osiromašila, a da nam režim i dalje daje podatke o nekom navodnom privrednom rastu od nekih 2,5 % u 2016. godini.

Danijela Ružičić

www.danijelaruzicic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime