Bure Bejruta na Balkanu

0
869
Foto: Printscreen

Bejrut-ana u Srbiji

Nemar ili namera, pitanje je koje je uzdrmalo ceo svet od katastrofe u Bejrutu. Da li je nesrećni slučaj, ljudski faktor ili nemar, ili, pak, diverzija kao uzrok eksplozije, još neko vreme će biti sporna tema između interesnih sila, a najmanje za Libance. Jedno je sigurno, u toj zemlji uveliko traje implozija u svakom smislu. Ako je Bejrut odvajkada bio grad-sinonim za minsko polje, onda je Balkan još atraktivniji za radiesteziste sa rašljama za sve vrste loših vibracija, a pogotovo kombinacija. Ako izuzmemo region, kao nametnut pojam i namernu relativizaciju krvlju stečenih teritorija, u Srbiji nema grada koji nije potencijalni Bejrut. Gigantski rezervoari, cisterne i tankeri sa opasnim materijama svuda su oko nas. Za većinu od njih ne postoji propisna razdaljina od nastanjenih lokacija. Dok se u zemljama Zapada u ruralnim nedođijama postavljaju ograde protiv buke, u Smederevu se, na primer, svakodnevno kreće kompozicija sačinjena od vagona-cisterni sa gasom. Pruga kojom se kreće ta kompozicija smrti ide od ulaza u sam grad, pa tik pored dečije igraonice u prizemlju bloka solitera, pa uz glavno šetalište to jest jezgra grada, te uz najveći gradski vrtić pa preko železničke i autobuske stanice (naravno i Tvrđave), pa nadalje šinama ka odredištima širom Srbije. Kada je grunulo devedeset i devete na samom početku bombardovanja iz pravca naftnog tankera (ispražnjenog, ali punog preostalih gasova), a koji je udaljen na propisnoj distanci, prva eksplozija je odjeknula čak do Loznice. 1941. kada je bila eksplozija arsenala municije smeštenog ispred i u Tvrđavi, raznela je bedeme, i razorila čitav centar grada Smedereva. To nikako nije bio nemar već namerni izorkestrirani nemar kao opšta pojava u našoj istoriji. Istim će principom isti vladajući faktori pređašnji i potonji osim jednog, ali koji ništa manje ključnu ulogu nije odigrao, P. Umičevića, dopustiti da se tempira ova gasna bomba koja gmiže uz samo srce grada. Neka bude pomenut još jedan zanemarljiv propust. U dvorištu bolnice, tačno između ulaza u porodilište i urgentni centar nalazi se stovarište, s obzirom na to da se boce kiseonika nalaze tek na, nazovi, platformi, umesto u podzemnom skladištu na bezbednoj udaljenosti, posebno što se nalazi uz bolničku kotlarnicu. Međutim, dovoljno upućeni znaju da je dovoljno kresnuti upaljač ili nesmotreno baciti opušak ka bocama kojima kao i gorepomenute cisterne neretko popuštaju ventili, i stvorila bi se zavidna pečurka. Inspektor, tada nadležni, koji se protivio izgradnji gasnog postrojenja koja trasira pored grada od 100.000 stanovnika, momentalno je uklonjen i do dana današnjeg izložen torturi. To se ne može nazvati tabu tema, jer to bi bilo vređanje inteligencije narodu. Ovo je odobreno firmi Petrol LPG, a koja je ćerka firma slovenačke korporacije Petrol. Ako je to tačno (u ovim maglovitim vremenskim uslovima), onda čemu da se krije. Za Region srpskim firmama je blokiran put, ali zato naovamo svi su dobrodošli. Migrantima je već put utaban; hidroelektranice su deo svakodnevice; čeka se 6G mreža; zemlja je gotovo rasprodata, izvorišta vode takođe, pa i vazduh ode za vetro polja onako da upotpuni sliku gde celu zemlju sa tim propelerima razvukoše na sve strane. Pošto spomenik Stefanu Nemanji biće samo bleda kopija onim kolosima u Skoplju, svetskoj prestonici kiča, i zemlji lažne istorije, treba za inat na sred Terazija postaviti najveći gender spomenik ikada (a to ide u korak sa trendovima) nemarno zadignute suknje kao simbol nacionalne velikodušnosti.

Da Vas podsetimo:  Freedom House: Srbija beleži najveći pad sloboda u Evropi

Krvavi kolovoz

Ako ikad budem otišao u to prekrečeno igralište đavoljih mesara, biće to samo da bih poljubio zemlju natopljenu krvlju mučenika iz jama i da se vratim. Ne bih nogom mogao da kročim u krvavu Neretvu, u krvavo more, na krvava ostrva… Oluja nije samo vremenska nepogoda, „Oluja“ je dan kada je nebo grcalo od suza… Ovo nije čas meteorologije niti anatomije reči kolovoz, da li je na avgust ili cestu pesnik mislio. Da nije slavlja i slavljenika, Srbi, kakvi su zaboravni, trpeljivi i oprostljivi, nikad se ne bi ni osvrnuli na to paradoksalno doba. Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada. S namerom počeli, s nemarom će slavljenici sami revidirati istoriju i na sebe okrenuti fokus istrage. Umesto da uživaju u blagodetima odavno otete i legalizovane imovine, oni kao da prizivaju utvare prošlosti i svetsko mnenje. No, naše nije da označavamo taj kolovoz kao završnu nit početne ideje o etnički čistoj NDH, niti da polemišemo umesto slavljenika da li treba kriviti Tuđmana, pa i Aliju, što su žrtvovali mir i živote svojih državljana da bi ostvarili pomenuti cilj. Nego nastaviti o srpskoj velikodušnosti. Elem, Srbija je stvorila Tuđmana, Nasera Orića, Olivera Dragojevića i nepregledni niz junaka, zato njojzi treba reći hvala. Ona je uvela pokrajinu Kosovo (zbog velikodušnosti, naravno), a u Regionu prva je odustala od postavljanja isprekidanih linija i pokrajina na drugoj strani. Genocidni Srbi prinudiše na egzodus vajne Austrougare i Talijane (doduše ne na traktorima pošto istih nije bilo, a i bombardovanja civila u koloni nije moglo biti zbog manjka dvokrilaca). Taj ekspanzionizam nikad ne bi bio zaboravljen da ne beše naše već poslovične velikodušnosti. Stoga, na Trgu Bana Jelačića ne treba postaviti spomenik Titu, već, po rečima Vuka Draškovića, najvećem državniku svih vremena ovog regiona – kralju Aleksandru Ujedinitelju. On je nakon svršetka Velikog rata pomilovao sve koljače iz Vražje domobranske divizije, sve njihove unapređene korporale, feldvebele, cugsfirere itd. On ih nije samo primio u novu jugoslovensku vojsku, već je neke od najvećih monstruma i odlikovao ordenom Belog orla. Pomenuti treba Salis Sevisa, Slavka Kvaternika, Slavka Štahmera, Stjepana Sarkotića, Vlatka Mačeka… i naravno Josipa Broza. Posle proslave 25.-ogodišnjice generalnog čišćenja, može se konačno reći da je sve na svom mestu. Na najmiroljubivijem Zlatnom rtu na ostrvu Bol nemarno odjekuju hitovi Tompsona; za išarana i ulubljena kola sa srpskim registracijama ima osiguranje; od batina se raste; grafiti se prekreče; kome trebaju srpski pisci kad više niko ne čita ni Miljenka Jergovića; ćirilicom se ni Šumadinci odavno ne služe… Međutim, prava idila nalazi se u Beogradu. Jugoutopija, čini se da je sve prisutnija. Tu Miljenko Jergović dobija reklamu: Najveći pisac na našim jezicima. NIN-ova nagrada već je rezervisana; Aleja velikana će već istisnuti nekog nesmajnika. Njegov prijatelj domaćin i najuticajniji faktor biće izvesni guzonjin sin i dezerter. Ovo prvo odnosi se na to što je tatin sin tj. da mu nije bilo tate radio bi u ćevabdžinici najverovatnije. Međutim to što su izbegli iz Sarajeva pre rata sasvim je legitimno, ali mnogo više promućurno. Jer došavši na vreme, preneli su bogatstvo i veze te su se ovde i više nego udobno smestili, pokupovali lokale prve kategorije, funkcije i, naravno, stvorili klanove. Kada vam je otac dekan fakulteta za političare i novinare, budite sigurni da vam je put popločan žutim ciglama. Drugo, dezerter, možda ga je prestrogo čaršija etiketirala. Jer, zaboga, možda je imao validne papire sa šiframa da nije sposoban za vojsku, iako je bio u najboljim godinama. Srećom pa velikodušnost u Srbalja nikada nije nedostajala niti zapitkivala kada tuđa kuća gori. Naime, umesto njega na ratište (ako ne ubrajamo dobrovoljce) odvođeni su mobilisani drugopozivci. Neki iz Negotina, neki iz Zaječara, neki iz Pirota… vraćali su se samo sa psihičkim traumama, neki bez ekstremiteta, a neki i nisu. Svejedno, on danas ima sultansku službu (i još nekoliko funkcija), i od svega najbitnije je da je on nama srećan. To se vidi najbolje na slikama. Na jednoj zauzima centralnu poziciju kao sultan na divanu, a oko njega dva vezira i svita poltrona. Prvi vezire je Muharem Bazdulj, koga ne treba posebno predstavljati. Nedavno, kada je bila senzacija oko istupanja Dua Lipe, na RTS-u, od svih pismenih ljudi s ovog podneblja, njega baš izabraše da da svoju slavnu reč. Za Bazdulja koji izgledom (samo) podseća na barbarogenija (i to feminiziranog), nemarom ili već, niko da izvuče ponovo na sunce njegove radove dok je piskarao u Travniku o genocidnim Srbima. Međutim, ko te pita za prošlost, Beograd je metropolis i prima svakoga, pa tako i novinari, apsolutno svi, pozivaju ga kao najpozvanijeg za ama baš sve. Ako predsednik Vučić radi 25č, ovaj je i njega prevazišao, i ne bi začudilo kada bi ga u skorijoj budućnosti uzeli za ministra odbrane ili šefa BIA. Elem, s druge strane mu je mlad vezire Vladimire Tabaševiću, po ocu hrvatskom bojovniku Bošnjak. Inače, dobitnik NIN-ove nagrade, ništa manje je zanimljiv. Otac mu ostaje u Mostaru da se bori za hrvatsku braću, a on sa majkom emigrira u Beograd. Nadalje će gajiti samo mržnju prema Srbima, a sve zato što je doživljavao neprijatnosti u osnovnoj školi od vršnjaka sa Petlovog brda. Tu je naša velikodušnost zatajila. Umesto da ga časte čvrgama, trebalo je da mu objasne da su Srbi najmanje krivi tj. tražili rat. On nije bio posledica ekspanzionizma, već naprotiv, odbrane, priticanja u pomoć takvima kao što je on i onom gorepomenutom (koji je na vreme utekao). To nije bio slučaj devedesetih, već mnogo mnogo ranije. Prisetimo li se Draškovićeve opsesije Aleksandrom, biće nam sve jasno. Kralj Aleksandar je za ujedinjenje upitao sve sabore i skupštine osim jedne, a to je Srpska skupština. Sumnjao je, i to sa razlogom, da bi Srbi bili saglasni za ujedinjenje. Ali, kada se već sve tako bez pitanja zbilo, onda spasavaj što se spasti može. Ti drugari s Petlovca ili odakle god da su, ništa ogorčeniji nisu bili od onih u Americi za vreme Vijetnamskog rata (mada poređenje nimalo nije na mestu). Bilo kako mu drago, Srbi su Tabaševića ili Bošnjaka prihvatili, dali mu život, devojku snova, NIN-ovu nagradu, i perspektivu. Da rezimiramo, on koji je izbegao zbog Bazdulja, i sličnih, koji se pretvara da je pacifista, stoluje i alkoholiše se s njim, kao i s neizbežnim sultan-prebegom. Bojim se da ovo nije komedija; ovo je tragedija apsurda. Zbog te i takve nam MALODUŠNOSTI, do daljnjeg ćemo biti stigmatizovani, Beogradom će vršljati svi počev od pritajenih krtica do infiltriranih predatora, pa sve do lešinara koji nemaju potrebe da obleću plen, već se u oči i javno cerekaju kao hijene. Za kraj, poruka za sve, bilo da su muškarci ili žene, u crnom ili u crnini, od prošlosti se ne živi, ali se budućnost ne gradi bez sagledavanja prošlosti. Velikodušnost je od Boga data. Nemarom možemo samo obesmisliti čuvenu malajsku izreku: „Drvo sa jakim korenima smeje se olujama“. Zato s namerom negujmo njeno naravoučenije.

Da Vas podsetimo:  Jasenovcem ne smiju da se bave diletanti

Branislav Jevtić
Izvor: Vidovdan

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime