ĆEBE TUŽNE KUĆE

0
66

Staro ćebe sa sivo crnim kockama, okačeno ko zna kada na žici potkrovlja prazne kuće, a dostupno pogledima prolaznika od kojih kao da moli da ga sklone sa mesta gde je upilo niz tajni i tragedija.

Od nekada pune kuće po čijem se dvorištu i među zidovima delila radost i rad, ostalo je samo ćebe koje, više se ne sećam koliko zima i leta, leluja kao živo biće. Ni psa, ni mačaka okolo.

Svakoga dana prolazim pored velike dvospratne kuće u kojoj već dugo niko ne živi. Njeni stanari nisu živi. Poslednji najmlađi član te porodice pronađen je mrtav u svom krevetu, a kada je pronađen bio je – neprepoznatljiv.

I svakodnevno mi pogled padne na to staro ćebe.

Verujem, da u trenutku kada ga je, umorna domaćica iz te kuće ponela na potkrovlje, da se osuši na žici ili provetri, nije ni pomišljala, a i kako bi, da će i nakon njene smrti i nakon smrti svih u njenoj kući, ono ostati da visi tu.

Nije da hoću, ali nešto me uvek i uvek natera da bacim pogled na to ćebe.

Čak i kada neću da to učinim i prođem pored kuće bez ljudi, neka neopipliva snaga natera me da se okrenem, da vidim da li je još tu, ćebe. I tu je, naravno, jer nema ko da ga pokupi i stavi u orman.

I zbog toga uvek osetim neku neobjašnjivu tugu, uvek s pitanjem bez odgovara – zašto neke kuće, koje su bile topli domovi, u kojima su živeli ljudi, ostanu puste?

Tu su odvijala svakodnvenica, članovi porodice bi sedeli za stolom, ređali tanjire, jeli, smejali se ili svađali, život je bio u svakom ćošku…Sve je to danas nestalo, prošlost. Ostalo je samo ono ćebe u potkrovlju.

Da Vas podsetimo:  Beda srpske nacionalne pameti

Nema nikog ko bi se uhvatio za bravu, ko bi uključio svetlo u sobi, zagrejao prostor, stavio drva u peć..Nema nikog ko bi skuvao ručak, ni onih koji bi seli za sto.

Poznavala sam, naravno, tu porodicu. Bili su vredni, napravili su veliku kuću, obrađivali su imanje, bili dobrostojeći domaćini.

Domaćica te porodice, kao da je sada vidim pred očima, bila je retko sposobna i vredna žena.Umela je sve: Da kuva, da ima uvek čistu kuću, da spremi kolače i torte, ide na njivu, prodaje na pijaci, ali i da hekla…U nekom ormanu, verujem, već godinama čame, njeni ručni radovi, džemperi, a tek njene uštirkane posteljine i peškiri…

Često smo razgovarale, nekada usput, a ona bi uvek pričala o svojoj divnoj porodici. Srećna žena, konstatovala bih pri svakom rastanku.

Mogu samo s tugom, zaista, da zamislim, taj pusti dom iznutra. Mračne hladne sobe, ustajali vazduh, debeli slojevi prašine i konci paučine sa plafona, a svuda po nameštaju i podu, u svakom ćošku izmet od miševa, koji su našli svoj put do ovakvog, koji to već dugo nije, doma.

I ovo nije moj opis iz mašte, viđala sam, nažalost, sve to u nekim drugim kućama sa sličnom sudbinom.

Zašto, zašto neke porodice dožive tako tragičnu sudbinu, zašto se satru, nestanu, zašto im iz dimnjaka nikada više ne izađe dim?

Odgovori, su teški, nimalo jednostavni. Zapravo, nema ih.

Najtužnije je, bar meni koja znam, da su to za života bili dobri ljudi, ali eto, zadesilo ih je najstrašnije, da im kuća opusti. Da li je to prokletstvo? Greške predaka? Igra sudbine ili nešto drugo? Naravno da niko nema odgovor, ostaju samo nagađanja.

Da Vas podsetimo:  Zbogom nastavniče

Ono što je sigurno istina, je da kada napustimo ovaj, materijalni, jedini realni svet i život, ne nosimo sa sobom ništa. Ništa opipljivo. Nosimo samo svoju dušu, svoja dela, dobra ili loša.

Autor: Suzana Živković

https://jugmedia.rs/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime