Poslije četiri godine dolazim kući, u posjetu, na tri mjeseca. I dalje Srbiju nazivam svojim domom i pored činjenice da nas dijeli i vremenski i Atlantski okean. Izmorena slabo prospavanim noćima pred put, emocijama koje znaju da iscrpe više nego najnaporniji rad i putovanjem tokom kojeg je to malo čedo u mom naručju sa svojih nepunih godinu dana bilo neobično dugo budno, napokon stižem na željenu destinaciju, svjetla Beograda.
Nakon 15 godina provedenih u njemu i takoreći pola moga dotadašnjeg života, postao je oaza kojoj se radujem, u kojoj su najmiliji i kojoj se vraćam sa čežnjom i osmijehom. Lika je ostala zauvijek zaključana u najtananijem dijelu moje duše, najranijim sjećanjima i ima posebno mjesto, ali tamo su me sad čekali samo grobovi, sablasno prazni zidovi i trava koja je počela da probija i kroz beton. Susret sa njom ovaj put nije mogao dijeliti isto ushićenje kao i dolazak u Beograd.
Svega sam bila željna; ljudi, neba, ukusne hrane, našeg jezika i još mnogo malih sitnih stvari koje negdje tamo daleko odjednom postaju velike, značajne i bitne.
Naravno vremenska zona je učinila svoje i trebalo je malo da se prebacim na novi ritam, ali osim toga osjećala sam se kao da ni dana nisam odlazila. Oko mene su ponovo bili oni koje volim, mnogo smijeha i ispunjena duša, koja je četiri godine bila preplavljena nostalgijom, tugom i ogromnom prazninom koja je svakim danom postajala sve veća i pretila da me proguta.
Nisam bila od onih koji su željeli po svaku cijenu otići iz zemlje, čak naprotiv. Davno putovanje u Šajcarsku na par mjeseci pokazalo mi je da trava ipak nije zelenija tamo preko i da ono što mi imamo, toplotu duše, veliko srce i oči u kojima je sjaj a ne oznaka za euro ili dolar vredi više nego sve zemlje svijeta. I danas se sjećam tog povratka poslije samo par mjeseci, došlo mi je da ljubim zemlju, prijatelji su se smijali i govorili da svi žele da odu, a ja se toliko radujem povratku. I kao što kažu, nikad ne reci nikad. Život je htio da moju srodnu dušu sretnem skoro na kraju svijeta, tamo gdje ga je iz Like odvela „Oluja“. Za Srbiju ga osim sjećanja na teške izbjegličke dane i očevog groba nije mnogo vezivalo. Iako je sve u njemu odisalo toplom srpskom dušom o povratku nije moglo biti mnogo riječi, uspomene i život ostavili su suviše gorkih tragova na njegovoj duši, a od rođenih u Srbiji nije bilo nikoga.
Listovi moje vozačke počeli su već da žute, a ja još nisam imala ni početničko iskustvo, tako da mi u Beogradu nije ostalo ništa drugo nego da koristim čuveni gradski prevoz. Sa malim djetetom, velikim kolicima i punim torbama dječijih potrepština za cijeli dan koji želimo provesti u gradu to i nije zvučalo baš primamljivo. Mislim, kako uopšte ući u autobus? A željela sam da vidim sve ulice i trgove kojima sam godinama prolazila, da ih pozdravim i ponovo prošetam njima, tako da nisam imala mnogo izbora.
I tu u stvari i počinje moja sasvim obična priča, u gradskom prevozu. I ona je toliko obična i svakodnevna, na možda razočarenje nekoga ko očekuje neki veliki i spektakularan događaj, nije se desio, ali meni nije ni bio potreban, sitnice su ispunile dušu. Za tri mjeseca bilo je bezbroj odlazaka u grad. A sa obzirom da su moji na periferiji Beograda, to je znalo prilično potrajati. Ljudi bi se sami nudili na stanici još prije nego što bi autobus i došao, ili kad bi uhvatili moje pokrete spremanja za izlazak iz autobusa.
Spontani su počinjali razgovore u kojima bi se ispostavilo da skoro svako ima nekoga dragog negdje daleko koji nedostaje. Na moje iznenađenje čula sam da neki iako žive u Evropi ne dolaze već godinama i ponovo pomislih da je daljina relativna stvar, više osjećanja nego kilometara. Doduše da ne grešim dušu, ko zna kakve su čije prilike, ali zaista u poređenju sa nama bilo koja destinacija u Evropi je tako blizu.
Dok bi se ljudi smiješili Andrei, mazili je po kosi i obraćali tepajući, vraćala bi mi se slike onih velikih udobnih autobusa na zapadu u koje bismo ulazile bez ikakvih problema i bilo čije pomoći, a zatim uglavnom susretali bezizražajna lica koja bi gledala kroz nju ili u ekran ispred sebe, od kompjutera i telefona. Dešavalo bi se povremeno da sretnemo osmijeh i zatim se ispostavi da je to neko iz naših krajeva.
Naravno daleko od toga da kanađani nisu ljubazni, pri izlasku iz autobusa skoro svaki putnik kaže vozaču hvala, što je kod nas nezamislivo, s tim što je to često izgovoreno po šablonu, jer svi to rade, tako treba, njihovo međusobno obraćanje uglavnom je ljubazno i toliko lažno da boli. U stvari zar nije dovoljno to što se na pitanje kako si, uglavnom odgovara pitanjem kako si ti? Nikoga zaista i ne interesuje odgovor.
Bilo mi je drago da ta naša često izmorena i namučena lica imaju i dalje volje i snage za iskren razgovor, predusretljivost, osmijeh i pomoć koja bi možda nekome zvučala potpuno nebitna, ali meni tada izuzetno dragocjena. Kretala sam u grad sa osmjehom i potpuno opuštena znajući da ću bez ikakvih problema dostići željenu destinaciju, čak sticajući pozitivna iskustva. Uživala sam i u malim slatkim ustupcima, kada bih se negdje zadesila sa Andreom, jer sam naravno sa malim djetetom. Nešto što se u Kanadi ne događa, jer prosto gdje god da odeš, od doktora do prodavnice ili bilo koje situacije, nemaš nikakvu prednost ukoliko si sa malim djetetom, to ih prosto ne interesuje, ni kao trudnica naravno. Ti si samo broj koji mora da čeka svoje prozivanje, ostalo nije bitno.
I zato sam pakujući kofere koje sam jedva zatvorila od knjiga i suvenira sa sobom ponijela i sjećanje na čoveka koji se sam ponudio da sačeka dok kopiram svoje podatke da bih predala formular (kojeg trenutno nije bilo) a on je imao dva i dao mi jedan i odveo me par ulica dalje da mi pokaže gdje to treba da predam. Sve one divne ljude koji su mi korištenje gradskog prevoza učinili prijatnim i opuštenim.
Sada kad otvorim novine i zapljusne me talas crne hronike i negativnosti, sa nebrojeno mnogo informacija o raznim zlodelima i zločinima, prostaklucima i svim drugim tamnim stranama čovjeka, ja te iste novine zatvorim vraćajući sjećanje na one obične ljude koje sam srela i bez obzira koliko život postajao težak i dalje sijaju svjetlost, šire ljudskost i vraćaju vjeru u običnog čovjeka.
Zatvorim ih mirna, znajući da su ti ”obični ljudi” tu oko mene i da će bez obzira na sve uvijek da postoje…
Daria
za www.koreni.rs
