Poslednjih dana se mnogo polemiše o nekanonskoj odluci Carigradskog patrijarha Nj.Sv. Vartolomeja, kojom daje samostalnost Ohridskoj arhiepiskopiji na teritoriji severne Makedonije. Prošle godine je slično učinio dajući samostalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno delu pravoslavne crkve u Ukrajini.
Koliko je meni poznato, te odluke su nekanonske i doprinose raskolu unutar pravoslavnih crkava, a to je na žalost „veći greh od jeresi“ kako je govorio počivši patrijarh Pavle, jer „jeres se može ispravljati, a raskol ostaje“.Ako se ovako nastavi, uskoro možemo očekivati sličnu odluku o priznavanju CPC (Crn. prav. crkve).
Šta se to dešava? Šta stoji iza ovih čudnih odluka carigradske patrijaršije? Kao što je svima poznato, SPC je 2019. godine posredstvom Sv. Save dobila „tomos“ – akt autokefalnosti od matične pravoslavne Carigradske patrijaršije i njenog patrijarha Manojla, kanonski i jedino ispravno: što znači, samo matična crkva može dodeliti autokefalnost crkvi, koja je do tada bila u sastavu svoje matice.
Na primeru Severno makedonske pravoslavne crkve, to može učiniti samo njena matična crkva – SPC. Niko više.
Posle završetka Drugog svetskog rata, makedonska arhiepiskopija je bila u sastavu SPC. Vremenom, pojavila se želja u Republici Makedoniji, da se njihova arhiepiskopija odvoji od SPC, uz veliki pritisak državnog rukovodstva Jugoslavije iz očekivanih političkih razloga: što više oslabiti Srbiju time što će se crkveno otcepiti jedan značajan njen deo. Opirala se SPC svom snagom, dajući 1959. godine punu autonomiju MPC čime oni nisu bili zadovoljni. Nije vredelo ni davanje dozvole za zidanje hrama Sv. Save na Vračaru počivšem patrijarhu Germanu, ako prizna MPC. Naš umni crkveni poglavar nije podlegao ucenama, ne želeći da oslabi SPC ni po koju, pa čak ni za ovu primamljivu cenu. Ostao je dosledan vekovnim kanonima pravoslavnih crkava. Mnogo kasnije, dozvola za zidanje hrama Sv Save je dobijena, ali bez ucena.
Tada su Makedonci „izvikali“ – kako se to stručno kaže, na javnim crkvenim skupovima „svoju samostalnost“, koja nije imala podrške ni kod koje pravoslavne crkve. Decenijama su pojedinačno molili sve pomesne pravoslavne crkve i uvek dobijali isti odgovor: mi za to nemamo pravo. To može učiniti samo matična SPC. To su činjenice. Slično je reagovao i Moskovski patrijarh Nj. Sv. Kiril, prilikom nedavnog događaja, protestvujući protiv odluke carigradskog patrijarha. Tako je reagovao i protiv prošlogodišnje odluke Carigradskog patrijarha, kada je ovaj dodelio samostalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi.
Kamo sreće, da ovi crkveni kanoni važe i za državne odluke o zabrani na otcepljenje delova svoje zemlje. Sada ne bi imali „izvikanu“ od strane Albanaca takozvanu državu Kosovo i Metohiju. Samo bi Srbija imala isključivo pravo na davanje samostalnosti dela svoje teritorije. Na žalost, ta prava imaju strani faktori, a ne država – matica. Kako na davanje samostalnosti dela svoje teritorije, tako i na davanje autokefalnosti pravoslavne crkve. Izgleda, da sada može da radi ko štz hoće.
E sada se pitam: kako je razmišljao Carigradski patrijarh, kada je donosio odluke o davanju samostalnosti crkava? Verovatno je imao neke osnove za te odluke. Ali, koje?
Pišući ove redove u danima, kada će se po ovom pitanju doneti odluka na redovnom zasedanju Sv.Arh. Sabora SPC i kad ipak ostanu i dalje neke nerazjašnjene pojedinosti, od kojih su neke pomenute u ovom tekstu.
Daj Bože, da se ujedinimo u krilu SPC, na način kako bude odgovaralo pravoslavnom narodu i Srbije i S. Makedonije.
autor: Mišo M. Mladenović, akad. slikar i pisac
