autor:Vladimir Umeljić
„Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske donijelo je 20. aprila 2026. godine odluku kojom se „Slava, krsnica ili krsno ime – proslava obiteljskog sveca zaštitnika neretvanskih katolika” proglašava kulturnim dobrom i upisuje na zaštićenu listu pod brojem Z-7985.
(…)
U samom opisu obreda pojavljuju se svi ključni elementi: svijeća, žito, hljeb, vino i simboličko gašenje svijeće vinom. To nisu sporedni detalji. To je srž obreda.“ (Slobodna Hercegovina, 15.05.2026.).
Pismo redakciji „Slobodne Hercegovine“:
„Mi, hrvatski katolički patrioti, zahtevamo da posle gornjeg objavljivanja i brojnih klevetničkih, krajnje nesuvislih, uvredljivih i neistinih reakcija Vaših čitalaca, objavite i naš sledstveni komentar:
Hrvati, kao i svaki drugi narod, imaju pravo da gaje i štite sopstveno istorijsko, kulturno, civilicijsko i versko nasleđe – čemu dakle uzbuđivanje? Pogotovu kada susedi, npr. Srbi ne prestaju da posežu za istim, jer nemaju svoga.
Primeri za to su, pored brojnih ostalih, najveći hrvatski izumitelj Nikola Tesla, pa Ruđer Bošković, čitava dubrovačka književnost, prastara hrvatska ćirilica, ćevapčići, sve to ti kradljivi Srbi besramno svojataju.
Oni zavide nama Hrvatima, jer kao što je poznato, Hrvatska je svojevremeno uz Franačko carstvo bila prva uređena država u Evropi, pobeđivali smo i učili pameti Franke, Vizantince, Bugare, Mađare, Mletke, vodili jedan uspešni „Stogodišnji rat“ protiv osmanlijskih Turaka i spasavali Evropu…
A Srbi Hrvatima zahvaljuju i književni jezik, mada i to falsifikuju i bestidno izvrću u suprotnost. Tako oni tvrde da je hrvatski jezički reformator Ljudevit Gaj 1835. objavio proglas o napuštanju kajkavskog dijalekta i starog pravopisa, te prihvatio srpsku štokavštinu Vuka Karadžića.
I potom tobože javno obznanio:
„Kako da se prepiremo što je kod Srbljah narodno, što li nije, kod Srbljah, u kojih od oltara do čobana ništa biti ne može što ne bi narodno bilo; kod Srbljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svjoj izvrsnosti i svojoj čistoćži učiti moramo, ako hoćemo da ilirski život obnovimo.
Kod Srba, koji su u svetinji svog srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, koji smo i mi u novije doba, radi sloge, pod prostranim imenom ilirstva novim životom uskrsnuli; kod Srbljah, koji su nama od starine sve sačuvali a kojim mi malo, ali sasvim ništa glede samoga narodnoga dati ne možemo.“
A istina je sasvim suprotna, mora se samo zameniti Gaj i Karadžić, hrvatsko i srpsko!
Čemu dakle uzbuđivanje oko odavno potrebne i legalne zakonske zaštite tradicionalnog hrvatskog praznika: „Slava, krsnica ili krsno ime – proslava obiteljskog sveca zaštitnika neretvanskih katolika”?
A imena svetaca-zaštitnika, koji se pri tome slave? Ništa lakše od toga!
Naša nauka je naime utvrdila da su tzv. Nemanjići bili zapravo hrvatski Frankopani, da je knez Lazar sa Kosova Polja poticao iz hrvatskog roda plemenitaša Zrinjskih a Miloš Obilić došao iz hrvatskog Zagorja.
Da, Srbi sve to prisvajaju, jer ko nema sopstvenu istoriju i kulturu, taj krade tuđu.
I ne samo to, oni čak tvrde da su starosedeoci i jednom šta više bili većinski narod u našoj domovini, od Slavonije do Dalmacije! Jedan takva bezočni primer je falsifikovanje svedočanstva austrijskog nadvojvode Ludviga Salvatora.
On je krajem 19. veka putovao Dalmacijom i po zaleđu Jadranskog mora i svoj etnografski interes izrazio slikajući narodne nošnje iz Imotskog, Doljana, sliva Neretve, Orebića, sa ostrva Paga, iz Karlobaga, Sinja, Knina, Vrlike, Metkovića, Splita i Kaštela, Zadra, Dubrovnika, kao i iz Crne Gore.
On je to ugradio u knjigu sa 45 litografija u boji, koja je izašla u Pragu 1870-1878.
Sve sami tradicionalni, istorijski osvedočeni hrvatski krajevi, radilo se dakle samo i isključivo o hrvatskim narodnim nošnjama! No Srbi su mu tom prilikom podlo podmetnuli svoj lažljivi komentar, koji krivotvori čitavu knjigu i pretvara je u još jedan velikosrpski propagandni pamflet:
„Nijedan narod na zemljinoj kugli ne može se ponositi posedovanjem nošnji sa tako lepim formama i farbama, kao što su to Južni Sloveni (…) Među južnoslovenskim plemenima, koja se rasprostiru u velikim oblastima, ne postoji međutim nijedno, koje pokazuje tako bogatu raznovrsnost svojih nošnji, kao što je to srpski narod, koji nastanjuje čitavu jadransku obalu, od Rijeke do severne granice Albanije.“
Nečuveno! Tamo nikad nije bilo Srba, osim ponekih najmljenih čobana!
Pa hrvatski kompozitor Josip Runjanin, koji je 1846. komponovao našu veličanstvenu, svetski jedinstvenu himnu: „Lijepa naša“ a Srbi mu ime promenili u Josif i čak oteli njegove zemne ostatke i sahranili ih na njihovom šizmatičkom, pravoslavnom groblju u Novom Sadu.
A pre toga su još falsifikovali njegovu kompoziciju: „Rado ide Hrvat u vojnike“ i umesto „Hrvat“ stavili „Srbin“ i kao takvu ju je koristio Čajkovski u svom „Slovenskom maršu“ i Johan Štraus Sin u svom „Srpskom kadrilu“.
Jer to samo može da bude „Hrvatski marš“ i „Hrvatski kadril“!
Da, sva ta neugodna iskustva govore za ispravnost aktuelne i samo primerene odluke Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske da zakonski zaštiti naš tradicionalni praznik: „Slava, krsnica ili krsno ime – proslava obiteljskog sveca zaštitnika neretvanskih katolika”.
Čemu znači uzbuđivanje?
Pogotovu jer je vrlo logična pretpostavka da će se u Hrvatskoj u doglednoj budućnosti ustaliti jedno jedino svetačko i zaštitničko ime, naime, kada blaženi Alojzije Stepinac bude konačno beatifikovan i proglašen svecem od strane našeg rimskog Svetog Oca, jedinog Kristovog zastupnika na zemlji
Blaženi Stepinac, kao što je poznato, nije spasavao samo Hrvate od genocidnih srbočetnika i srbopartizana 1941-1945, već i Jevreje, Rome i Srbe, iako su ovi poslednji tada do guše bili zaglavljeni u svojoj zločinačkoj nameri da iskorene sve Hrvate i sve hrvatsko.
Tako da očekujemo da će i srpska manjina kod nas početi da slavi njega i time iskazati svoju zahvalnost za njegovu duboku humanost, kao što je to svojevremeno naš biskup Jezerinac od njih zahtevao.“
