Cetinje – rat protiv Boga i predaka

2
176
Cetinje manastir
Cetinjski manastir, sedište Mitropolije crnogorsko-primorske (Foto: RTS)

Nekog jesenjeg popodneva s kraja osamdesetih, dok sam gluvario po krugu kasarne tadašnje JNA u beogradskom naselju Zvezdara, Volgina 3–5 kao pripadnik jedne od poslednjih generacija koje su se zaklinjale da će braniti suverenitet i teritorijalni integritet Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne žaleći da u toj borbi daju i svoj život, primetio sam kako na klupi, pod krošnjom nekog velikog drveta, sedi jedan od vojnika iz moje čete. Kada sam mu se primakao na nekoliko metara, skrenuo je pogled sa neke daleke tačke i rasejano pogledao ka meni.

– Hoćeš da sedneš?

– Hoću.

– Cigara?

– Ne pušim, hvala.

Ovo su bile prve reči koje smo razmenili za mesec dana boravka u istoj četi. Pre toga sam ga, u više navrata, slušao kako radoznalim vojnicima, uglavnom tek svršenim srednjoškolcima, prepričava dogodovštine sa svojih putovanja po svetu.

Bio je stariji od ostalih, samim tim i zreliji. Imao je punih 27 godina, za razliku od nas koji smo uglavnom imali manje od 20. Izgledao je vrlo otmeno, to se primećivalo čak i u vojničkoj uniformi koja potire mnoge razlike. Govorio je čistim i jasnim srpskim jezikom, uz malo otezanja koje me je navelo na pomisao da je negde iz Vojvodine.

– Ti si iz Novog Sada, bilo je prvo što sam ga pitao.

– Ne, iz Prištine, odgovorio je, pošto me je najpre začuđeno pogledao. Ja sam Albanac. I ako se pitaš zašto tako često odlazim na razgovore kod bezbednjaka, to je zbog toga što sam učestvovao u studentskim protestima na Kosovu.

Nisam se pitao. Nisam ni znao da odlazi na te razgovore. Ali sam se, istog trenutka, zapitao kako je moguće da neki Albanac tako dobro vlada srpskim jezikom. Govorio je lepše, čistije i tečnije od mene kome je srpski jezik maternji i kojim, uvek sam to mislio, prilično dobro vladam. To sam ga i pitao. Nasmejao se.

Da Vas podsetimo:  ZAŠTO SE NEMCI OPET PLAŠE DONALDA TRAMPA?

– Otac mi je sudija Ustavnog suda i dosta vremena sam proveo u Beogradu.

– Ali si ipak odrastao i studirao u Prištini, zar ne?

– Jesam, nasmejao se ponovo. Baš te interesuje kako to da jedan Albanac, umesto da natuca, ovako dobro govori srpski?

– Da.

– E onda slušaj.

Slušao sam. Agimov pradeda, tako se moj sagovornik zvao, bio je Srbin pravoslavne vere koji je prilično kasno, negde krajem devetnaestog veka, primio islam. Dobio je novo, muslimansko ime i zadržao svoje prezime, ako dobro pamtim, Luković. Njegov sin, Agimov deda, nije se nakon oslobođenja Kosova i Metohije vratio veri svojih predaka, već je nastavio da živi u skladu sa učenjem kojem se njegov otac priklonio, a u toku Drugog svetskog rata menja i albanizuje svoje prezime. Agimov otac, koji je rođen između dva svetska rata, u nekom trenutku, u periodu komunističke vlasti, počinje da se izjašnjava kao Albanac. Kao takav, postaje sudija Ustavnog suda SFRJ, sa svim privilegijama koje je taj status nosio. On, Agim, moj sagovornik tog sunčanog oktobarskog popodneva, ponesen albanskim nacionalnim osećanjem, početkom osamdesetih postaje deo pokreta čiji je jedini cilj bio izdvajanje Kosova i Metohije iz sastava Srbije. U Agimovoj kući se, sve vreme, govorilo čistim srpskim jezikom.

Agima, nakon odlaska iz kasarne u Volginoj 3–5 više nikada nisam sreo niti čuo išta o njemu, ali sam o čudnoj sudbini i podvojenosti njegove porodice često razmišljao. Ove su me misli naročito sustizale kada je rasrbljavanje i stvaranje novih, istorijski i kulturološki neutemeljenih nacija i izmišljanje novih jezika, crkava i identiteta počelo da uzima maha. Posebno kada je jedan deo Srba iz Crne Gore, jedinog naroda koji je na toj zemlji postojao, po njoj hodao i za njenu se slobodu borio, onih koji su sebe uvek smatrali srpskim plemstvom i višim i viđenijim Srbima od srbijanaca, kako su podrugljivo nazivali Srbe iz Srbije, po brzini i zahvatu neviđenim inžinjeringom pretvoren u etničke Crnogorce koji govore izmišljenim, crnogorskim jezikom i podržavaju izmaštanu crnogorsku crkvu. Crkvu osnovanu u sred policijske stanice, čiji bi simboli, shodno tome, trebalo da budu pendrek i lisice.

Da Vas podsetimo:  „Loših 100 čine Srbiji zlo...“ (2)

Neki od njih, oni kojima je istina najdalja a ludost najbliža, pokušaće, u ime izmišljene nacije i nepostojeće crkve, a za račun narko-bosova i šefova podzemlja presvučenih u političke lidere, da spreče ustoličenje mitropolita crnogorsko – primorskog Joanikija u njegovom domu, Cetinjskom manastiru.

Jurišaće, udruženi, na svoje đedove, isto kao što je Agim, 1981. u Prištini, jurišao na svog čukunđeda. Tući će se u bici koju još niko nije dobio, predvođeni onima kojima je od Boga važnija droga i kojima, u ime krvavog profita, nije teško da žrtvuju bilo koga. Izgubiće i ono malo časti i ljudskosti koje im je, nakon svega preostalo, u borbi u kojoj je svako izabrao stranu i u kojoj je pobednik, kao i poraženi, kako god se okonča ovaj dan, unapred znan.

autor:Dragan Dobrašinović

https://iskra.co/

2 KOMENTARA

  1. Зашто ми Срби, не обележавамо и не терамо издајице рода свога? Зашто дајемо да нам пале кућу?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime