CIA i kontrola uma

0
1126

  • CIA je decenijama ispitivala uticaj narkotika i različitih supstanci na moždane aktivnosti i ponašanje ljudi.
  • Informacije o tome kako se dolazilo do saznanja u oblasti kontrole uma su uspešno zataškavane i uništavane

PIŠE: Zoran Milošević

U decembru 2002. godine, svetska javnost je, zahvaljujući proverenim i pouzdanim informacijama objavljenim u dnevnom listu Vašington post (engl. The Washington Post), po prvi put bila upoznata sa zloupotrebama opojnih droga i drugih hemijskih supstanci u (tajnim) zatvorima CIA-e. Većini zatvorenika koja se u to vreme našla u pomenutim zatvorima je pripisana odgovornost, bilo to činjenično utemeljeno ili ne, za organizovanje i izvršenje terorističkog napada na Kule bliznakinje 11. septembra 2001.godine, što se potom iskoristilo kao opravdanje da bi se poveo „rat protiv terorizma“. Vođstvo CIA-e i Ministarstvo odbrane SAD-a je pritom dozvolilo korišćenje „surovih metoda ispitivanja uhapšenih“, koji su ranije smatrani nedopustivim. „Surovi metodi ispitivanja“ nisu uključivali samo telesno kažnjavanje, već i niz drugih načina mučenja, kao što su drogiranje, trovanje, uskraćivanje sna i hrane, veštačko izazivanje napada panike i izlaganje elektrošokovima. Uporedo sa „usavršavanjem“ metoda ispitivanja uhapšenih, administracija predsednika Džordža Buša Mlađeg i tajne službe SAD-a su nastojale da ove metode učine sastavnim delom pravnog sistema, te da ih nadograde na postojeći sistem ljudskih prava, kako bi takozvane „islednike“ koji su vršili ispitivanja, koristeći ove nehumane metode, izuzeli od odgovornosti. U ovom procesu su psiholozi kao lica odgovorna za mentalno zdravlje svakog čoveka, pa makar ovaj bio i zatvorenik, odigrali veoma važnu ulogu. Sa tim u vezi, Ministarstvo odbrane SAD-a je objavilo čitav niz memoranduma kojima je odobrena primena novih, surovih metoda isleđivanja. Suština ovih memoranduma se sastoji u tome da je njima propisivano prisustvo medicinskih radnika tokom ispitivanja uhapšenih, kako bi se potvrdilo da primenjene metode predstavljaju standard, te da njihova primena za sobom ne povlači nikakav vid odgovornosti. Međutim, kasnija istraživanja su potvrdila da „medicinski radnici“ (zapravo, više naučnici mengeleovskih pogleda na čoveka kao ljudsko biće i nauku uopšte) nisu samo prisustvovali isleđivanjima uhapšenih „terorista“, već su na njima sprovodili medicinske eksperimente i testirali nove metode kontrole moždanih aktivnosti i uma, a samim tim i ljudskog ponašanja.

Sindikati medicinskih radnika i psihijatara SAD-a su zabranili svojim članovima bilo kakvo učešće u isleđivanjima u interesu tobožnje nacionalne bezbednosti, zbog prethodnih svedočenja medicinskih radnika o primeni nedozvoljenih metoda ispitivanja zatvorenika. Istovremeno, Američka psihološka asocijacija (APA) organizovala je Radnu grupu za psihološku etiku i nacionalnu bezbednost (PENS) koja je donela odluku suprotnu odluci sindikata, odnosno, proglasila učešće psihologa u ispitivanjima zarobljenika i uhapšenih u slučajevima od interesa za nacionalnu bezbednost ispravnim sa aspekta moralnog kodeksa struke. Kasnije se ispostavilo da su čelni ljudi Američke psihološke asocijacije zapravo saradnici CIA-e, te da je veza ove dve organizacije bila skriveni motiv i razlog za donošenje pomenute odluke.

SUDBINA „TERORISTA“ U TAJNIM ZATVORIMA CIA-e

Prateći tragove o sudbinama „terorista“ u tajnim zatvorima CIA-e, novinari – istraživači su upozorili javnost na postojanje različitih programa „ispiranja mozga“, odnosno, kontrole ljudskog ponašanja. Ukazali su na pojavu „gubitka pamćenja“ i mogućnosti potpunog preobražaja ličnosti čoveka. Takođe, novinari – istraživači su obelodanili da CIA poseduje ispitivačke metode kojima se izazivaju poremećaji u pamćenju, zatim, da vrši diskreditovanje osoba njihovim vlastitim ponašanjem, da manipuliše sa (menja) seksualnom orijentacijom pojedinaca i grupa ljudi (davanjem „subjektu ili subjektima“, ako su u pitanju muškarci, ženske hormone i obratno), da primenjuje pouzdane metode saslušanja radi dobijanja potrebnih informacija, vršenjem sugestije i stvaranjem osećanja zavisnosti kod konkretne osobe. Naravno, značajan deo istraživača se u njihovim radovima poziva na svetski bestseler Džona  Marksa, to jest, knjigu „Potraga za mandžurijskim kandidatom: CIA i kontrola uma: tajna istorija nauke upravljanja ljudskim ponašanjem“. U ovoj nadasve zanimljivoj knjizi, autor otkriva kako je CIA primenjivala psihitrone preparate, hipnozu i specijalne tehnike za „programiranje uma“ i „izazivanje napada panike“, kao i ko je bio odgovoran za ove „zastrašujuće medicinske eksperimente“ putem manipulacija ponašanja ljudi i stvaranja „biorobota“ spremnih da izvrše bilo koje naređenje, pogotovo agenata koji su radili za ovu američku obaveštajnu službu. Autor je proučio 16.000 stranica tajnih dokumenata sa oznakom „NODIS“ (engl. No Distribution – srp. zabranjena distribucija). U knjizi je pokazano da su američke tajne službe primenjivale, a i danas primenjuju protivzakonite metode  delovanja na ljudsku psihu… CIA je učestvovala u proučavanju psihoaktivnih preparata radi „dešifrovanja kodova“, što je, između ostalog, imalo uticaj i na pronalazak kompjutera.

Da Vas podsetimo:  I po vas će doći, ustajte!

Upravljanje ljudskim umom koje često ima i druge nazive poput „ispiranja mozga“ (engl. brainwashing), ubeđivanja pod prisilom (engl. coercive persuasion), kontrole mišljenja (engl. thought control), preobražaja mišljenja (engl. thought reform) ili ideološkog prevaspitanja – primenom metoda manipulacije uz pokušaj promene mišljenja, ponašanja, verovanja, emocija ili procesa donošenja odluka ljudi, mimo njihove volje jeste oblast koja izuzetno zanima CIA-u.

Kako je CIA započela sa procesom ekcperimentisanja i upravljanja ljudskim umom?

Početkom Hladnog rata, dok su SAD i SSSR vodili tajni rat suprotstavljanjem njihovih vojnih i njima komplementarnih tehnologija, saradnici CIA-e su došli do informacije o tome kako Sovjeti, ne samo da razrađuju metod kontrole svesti, već i da imaju određene uspehe na tom polju. U Lengliju (sedištu CIA-e, udaljenom 13 kilometara od Vašingtona) su zaključili da ova znanja mogu biti presudna u sukobu dve svetske velesile, pa su u organizovali tajni program «MK–ULTRA». Istraživanja su trajala nekoliko decenija, a učesnici su podvrgavani nezakonitim i opasnim eksperimentima uz primenu narkotika i hemijskih otrova. Čime se CIA konkretno bavila u ovim istraživanjima saznalo se na zaista šokantan način.

Jedne novembarske noći 1953. godine pred hotelom Statler (na Sedmoj aveniji na Menhetnu) pronađeno je polunago, beživotno telo muškarca, koji je skočio sa desetog sprata pomenutog hotela. Policija je pored leša zatekla Roberta Lešbruka, višeg oficira CIA-e, koji je rekao da se poginuli zove Frenk Olsen i da je radio za vladu SAD-a kao vodeći ekspert za hemijske otrove. Iako je CIA negirala bilo kakvu odgovornost za smrt ove osobe pod krajnje sumnjivim okolnostima, naposletku je posle 22 godine ipak priznala umešanost, ali nije iznelu kompletnu istinu o ovom slučaju.

Olsen je bio jedan od prvih naučnika koji je primljen u tajnu laboratoriju CIA-e. Tokom Drugog svetskog rata u ovoj laboratoriji su stvarana biološka oružja (aerosoli) za likvidaciju većih neprijateljskih jedinica, ali i za pojedinačna ubistva. Upravo pod rukovdstvom Olsena laboratorija CIA-e je proizvela najrazličitije otrove kao i spremnike za njihovo čuvanje i korišćenje. Otrov bi se često stavljao u pene za brijanje, sprejeve za komarce, te medicinske sprejeve, i to od onih protiv astme do onih za hlađenje povređenih delova tela. CIA-ini naučnici su napravili čak i upaljač za cigarete koji bi onoga koji ga upali usmrtio otrovnim gasom, ali i razne kreme za ruke i usne koje su uzrokovale smrt posle dodira sa kožom. Eksperimenti sa svim pomenutim otrovima su izvođeni, ne samo na miševima, već i na majmunima, a vrhunac surovosti bio je njihova primjena na ljudima. Naime, u tajnim zatvorima CIA-e (naročito u Nemačkoj) naučnici su svoje otrove ispitivali i na ljudima. U pravilu, to su bili optuženici za špijunažu (kako domaći, tako i strani). Olsen je bio svedok eksperimenata nad ljudima uz primenu hipnoze, elektrošokova i narkotika, što ga je vremenom podstaklo da napusti ovaj posao.

Iako su tajni objekti CIA-e rasprostranjeni i smešteni u različitim delovima sveta, centar aktivnosti u kome su hemičari izvodili eksperimente nalazio se u samom srcu SAD-a, u vojnom kompleksu Fort Detrik, koja je udaljena nešto manje od 100 kilometara od Vašingtona. Tu se nalazila najveća i glavna biološka laboratorija u kojoj su naučnici ispitivali različite viruse i bakterije (pa čak i onih za uništavanje useva od virusa Ebole). Zanimljivo je da su u eksperimentima učestvovali i nacistički naučnici koji su znanje stekli u koncentracionim logorima tokom Drugog svetskog rata.

Da Vas podsetimo:  OPASNE NEISTINE ALEKSANDRA VUČIĆA

Novi zamajac razvoju ovog tajnog CIA-inog sektora dala su navodna dostignuća SSSR-a u oblasti kontrole ljudskog uma. Nešto kasnije će se ispostaviti da je za ove glasine kriva „kolektivna paranoja“ CIA-inih čelnika i službenika. Međutim, u to vreme su stvari posmatrane sasvim drugačije.

ALEN DALS I SIDNI GOTLIB- CRNI ČAROBLjAK

Tadašnji šef CIA-e bio je čuveni Alen Dals (na čelu CIA-e od 1953. do 1961. godine), čije su zasluge najveće za stvaranje programa aviona za špijunažu U-2 i priključenje na telefonsku mrežu Istočnog Berlina kroz tunel ispod Berlinskog zida, čime je dobio pristup razgovorima sovjetskih obaveštajaca (KGB-a). Za direktora programa kontrole uma postavio je 33-godišnjeg Jevreja Sidnija Gotliba, koji je rukovodio radom bivših nacističkih naučnika. Zbog toga je Gotlib u obaveštajnim krugovima bio poznat pod nadimkom „Crni čarobnjak“, što svakako nije bila slučajnost.

Cilj programa „MK–ULTRA“ bio je otkrivanje načina kako kontrolisati ljudski um. Na primer, narkotici su mogli da posluže u svrhu da pometu, uplaše, oslabe, uzbude, ubiju ili uspavaju čoveka, ali nisu mogli da izazovu trans ili ropsku poslušnost. Direktori CIA-e želeli su proizvedu narkotik koji bi u umu čoveka mogao da izbriše sve reči, kodove, adrese i ličnosti saradnika, kao i ciljeve operacija. Saradnici CIA-e su tvrdili da problem ne predstavlja samo moralna barijera koju stariji operativci osećaju pri izvođenju operacija (kakva su ubistva), već i griža savesti nakon počinjenog ubivstva. Izum tablete koja bi čoveka lišila sećanja, rešila bi ovaj problem. Međutim, takva tableta još uvek nije postojala, već ju je tek trebalo pronaći.

Obaveštajci su hteli da dođu do saznanja o tome kako proniknuti u strukturu ljudske ličnosti kako bi je menjali, kako bi slabili pojedince ili grupe u cilju njihovog potčinjavanja i dovođenja u stanje zavisnog odnosa od drugog čoveka. Gotlibova grupa je uz saglasnost američke vlade doslovno sprovela na stotine hiljada eksperimenata na ljudima. Mnogi ljudi nisu bili ni svesni da se ovi eksperimenti sprovode na njima, pa su brojne žrtve pronađene na psihijatrijskim klinikama, a onima koji su se dobrovoljno prijavljivali nikada u potpunosti nije bilo otkriveno šta ih čeka.

Poznato je da je Gotlib preko CIA-e za ova istraživanja angažovao 44 koledža i univerziteta, 15 laboratorija i farmaceutskih kompanija, 12 bolnica i klinika i 3 zatvora. U eksperimentima su koristili hipnozu, elektrošokove, dezorijentaciju, mučenje i psihološke pritiske, ali i različite hemikalije koje su delovale na psihu. Omiljeni preparat u eksperimentima sa ljudima bio je veštački sintetizovana, izuzetno jaka haluciogena i psihodelična droga pod nazivom LSD.

Poznato je, na primer, da je CIA u državi Kentaki zatvorila sedam Afroamerikanaca na 77 dana, te ih nasilno drogirala duplim, troduplim i čak četvoroduplim dozama LSD-a, kako bi naučnici testirali može li ova droga da u potpunosti uništi psihu čoveka. Informacije o sudbini ovih ljudi nisu dostupne javnosti. Takođe, Sidni Gotlib je u svim institucijama koje su pristale na učešće u ovim eksperimentima zagovarao upotrebu LSD u cilju „širenja percepcije“ (kako se opisivalo dejstvo ovog psihodelika), te su mnogi državni službenici, oficiri, saradnici CIA-e, kao i lekari i obični ljudi, potajno davali doze LSD ispitanicima, kako bi pratili njihovo ponašanje i rad.

Tako je CIA, prema tvrdnjama mnogih, nenamerno podstakla takozvanu „psihodeličnu revoluciju“ koja je dovela do masovnih protesta protiv rata u Vijetnamu, razvoja mirovnih pokreta, borbe protiv države i postojećih društvenih normi.

Godine 1975. list Vašington post (engl. The Washington Post) objavljuje istoriju „samoubice“ Olsena, dok porodica poginulog upućuje zvaničan zahtev za novom istragom, iskazujući nameru da tuži CIA-u. Tada se umešao poznati američki političar Dik Čejni, kasnije potpredsednik i zamenik šefa administracije predsednika, koji je ubedio predsednika Džeralda Forda da ne sme da dopusti da ovaj slučaj dobije veći publicitet, kako CIA ne bi morala da objavi tajne informacije, što ni u kom slučaju ne bi bilo dobro za interese države. Zato je predsednik SAD-a predložio Olsenovoj porodici „lični susret i nagodbu sa državom“. U ovalnom kabinetu predsednika, tokom prijema Olsenovih, našao se i tadašnji direktor CIA-e Vilijam Kolbi, koji se izvinio članovima porodice ubijenog saradnika, istovremeno im ponudivši da uzmu ček od 750.000 dolara, ali da zauzvrat potpišu dokument kojim odustaju od tužbe. Suočeni sa „ponudom koju nisu mogli da odbiju“, svi Olsenovi, bez izuzetka, potpisali su izjavu da odustaju od tužbe.

Da Vas podsetimo:  „Politički marketing“
PROJEKAT „MK–ULTRA“

Iako Olsenovi više nisu imali pravo da pokrenu sudski postupak protiv države za isti predmet, njihova aktivnost je otkrila deo programa „MK–ULTRA“ koji je objedinjavao više od 150 različitih projekata (šest posto budžeta CIA-e odvajan je za ovaj program). Godine 1972. „Crni čarobnjak“ Sidni Gotlib je dobio naređenje da uništi dokumentaciju o ovom programu, što je učinjeno naredne godine.

Danas je teško shvatiti zašto se CIA tako nečovečno ponašala prema ljudima i zašto je pokušavala da se uvuče u njihov um, ali je u ono vreme CIA takve postupke pravdala na način da ih je opisivala kao kolateralnu štetu proizašlu iz „okrutnih okolnosti Hladnog rata“ ili kao ideološku potrebu očuvanja američkog načina života.

Takođe, prema određenim informacijama rezultati projekta „MK–ULTRA“ koriste se u masovnoj kulturi i prilikom snimanja holivudskih filmova. Saznanja do koji se došlo u okviru pomenutog projekta dovela su do takozvanog „programiranja“ poznatih ličnosti i zvezda, a što se radilo pod pokroviteljstvom američke okultne elite. Kao primer takvih žrtava portal pikabu.ru pominje imena poput: Britni Spirs, Riane, Majkla Džeksona, Kristine Agilere, Niki Minaž, Andželine Džoli…

Knjiga Džona Marksa, CIA i kontrola razuma, Tajna istorija upravljanja ponašanjem čoveka (rusko izdanje)

Naravno, „MK-ULTRA“ nije bio jedini projekat CIA-e čiji je cilj bio „kontrola ljudskog uma“. Poznat je i projekat „BLUEBIRD“ (srp. Plava ptica). Cilj projekta bio je nametanje takvog stepena kontrole nad čovekom kako bi on izvršio bilo koje naređenje, čak i protiv sopstvene volje, pri čemu morao da potisne vlastiti instikt za preživljavanjem (radi ubistva ili terorističkog dela). Da bi ovo ostvarili, naučnici koji su radili za CIA-u su ispitanike lišavali hrane, sna, grejanja i konstantno ih izlagali psihičkim pritiscima. Kada bi čoveku oslabila samokontrola, davani su mu narkotici radi povećanja efekta sugestije, posle čega bi usledila primene hipnoze kojom se kodiralo ponašanje i potrebno delovanje, odnosno izazivalo gubljenje pamćenja. Drugim rečima, kada čovek dođe svesti on se ne seća nijednog detalja. Zatim bi „subjekt“ eksperimenta bio ostavljen određeno vreme na miru. Nakon perioda mirovanja, naučnici nastavili eksperiment, ponavljajući ispitaniku kodove (fraze) koje je ovaj kao naređenja čvrsto „usađena“ u njegov um bio u obavezi da izvrši. Ukoliko ne bi doveo do željenog rezultata, eksperiment bi se ponavljao.

Eksperimentima koji su sprovođeni u skladu sa ovim programom tokom Korejskog rata (na zarobljenicima), CIA je nastojala da stvori „superpoligraf“, u čemu ipak nije uspela. Međutim, izumljen je uređaj Elektroson (koji uz pomoć elektrošokova dovodi čoveka do promene samosaznanja). Posle mnogobrojnih primena novog uređaja u CIA-i su došli do zaključka da ovaj uređaj poseduje mogućnost da svede moždane funkcije čoveka na nivo životinje. Direktorima CIA-e se ovo nije dopalo, pa su zatvorili stari i pokrenuli novi program „Artišok“ (engl. Artishock) koji takođe nije doveo do saznanja kako ljude u potpunosti lišiti slobodne volje, te su usledili novi programi i projekti u tajnim zatvorima CIA-e, koji su, pored ostalih regiona u svetu, bili razmešteni i po Evropskoj uniji. O rezultatima tih istraživanja javnost će verovatno biti upoznata, ali tek naknadno i kroz par decenija…

Izvor: Balkanska geopolitika

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime