Iako pravna neznalica, sastavljač ovoga tekstića prisvojio je sebi pravo da se petlja u ustavne promene, tako što je zamolio gospodina Ivicu Dačića, predsednika Stranačke skupštine Republike Srbije, da bude prvi čitalac narednih redaka.
Dakle:
Uvaženi Gospodine Predsedniče Skupštine Srbije,
Pre desetak dana načuo sam da je započet postupak za promenu Ustava Republike Srbije “u delu koji se odnosi na sudove i javna tužilaštva i druge posledične delove najvišeg opšteg pravnog akta”, a što je sadržano u članovima 4, 99, 105, 142-165, 172… možda još nekom.
Po mome shvatanju zasnovanom na ličnom “zakonu” starom pedesetak godina da pravnici u Srbiji uvek rade protiv interesa i pojedinca i kolektiva, predložene izmene teško da mogu doneti neki boljitak srbskome društvu. Ako se već htelo učiniti nešto u srbskom nacionalnom interesu, valjalo je najpre krenuti od člana 10. koji je obećao da će “u Republici Srbiji u službenoj upotrebi (biti) srpski jezik i ćiriličko pismo”.
Obećao, ali sve u skladu s onom narodnom mudrošću da je “obećanje ludom radovanje”.
I zato, Gospodine Predsedniče Skupštine, naredne redove nudim ti kao podsticaj da se pozabaviš i onim što je srbskome narodu od životne važnosti, u skladu sa porukom Teodora Pavlovića (1804-1854), nekadašnjeg sekretara Matice srbske, da su “jezik, vera i narodnost, Srbe brate, to sveto troje… izvor česti, slave i sreće tvoje”.
Sa tako pomenutim “narednim redovima” počelo je na dan Roždestva Hristova leta Gospodnjeg 2015(7523), kada sam, prinuđen da preuzmem brigu o plaćanju telefonskih računa, na svoje veliko iznenađenje otkrio da su oni štampani na nekom stranom jeziku. Da bih znao kakve su moje novčane obaveze prema “Telekomu”, zamolio sam da mi račune ispostavljaju na srbskom jeziku, ćirilicom.
Učinio sam to svestan da se rat protiv otvorenih neprijatelja srbskog nacionalnog i duhovnog bića ne može voditi istovremeno protiv svih, frontalno, deklaracijama, konvencijama, koalicijama, izjavama za medije, okruglim stolovima, naučno-stručnim tribinama, manje ili više masovnim uličnim protestima, argumentima koje ni akademija nauka, takozvana srbska, ni Država Srbija ne slušaju, već da se mora krenuti gerilski, diverzantski, sudarom sa pojedincima koji rovare i javno deluju protiv Srbstva.
Ko zna zbog čega, pričinilo mi se da bi takav “pojedinac”, za početak, moglo biti akcionarsko društvo za telekomunikacije “Telekom Srbije”, institucija u kojoj je Država Srbija skoro dvotrećinski vlasnik (58,11 odsto) i u kojoj bi, po pretpostavci, zaštitnik ustavnih i zakonskih prava ne samo malih akcionara već i širokog korisničkog kruga, mogla biti ista ta Država.
Odmah se pokazalo da je tome “pojedincu” u liku Telekoma Srbije bilo “žao” što “trenutno ne postoji mogućnost da se računi štampaju… na ćiriličnom pismu”, iako mu nije bilo nepoznato “da su u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srbski jezik i ćirilično pismo… pri čemu Ustav posebno ne precizira šta se smatra službenom upotrebom jezika i pisma”.
Valjda u skladu s ovim poslednjim, Telekom Srbije “objasnio” je da “izdavanje računa za telekomunikacione usluge nije posao u vršenju javnih ovlašćenja”, da Telekom “prilikom upotrebe pisma… nije obavezan da upotrebi ćirilično pismo”, ali da je korisnik telekomunikacionih usluga “u skladu sa Ugovorom o korišćenju fiksne telefonije… obavezan da izmiruje mesečnu pretplatu za korišćenje telefonske linije”. Prevedena na srbski, ta “taraba” jasno stavlja na znanje da Telekom sebe smatra naddržavnom, mimoustavnom i izvanzakonskom institucijom, što znači da mu nije stalo ni do srbskih nacionalnih interesa (jer to nije Srbski Telekom ili, možda, Srbski telekom).
Kad je već tako, u potragu za zaštitom ustavnih prava srbskih građana valjalo je uključiti političku vlast u Srbiji, vlast kojoj, nažalost, još ne pada na pamet da se nazove srbskom, ona je Vlada Srbije. Pokazalo se odmah da toj vlasti nije bilo ni do mešanja u sopstvene državne obaveze. Nije bilo, naravno, tako da je uzaludno bilo podsećati je na smisao srbskog nacionalnog interesa i ukazivati joj na činjenicu da je Ustav Republike Srbije, kao najviši opšti akt u sistemu opštih pravnih akata, donesen ne samo sa ciljem da uredi neke “visoke” odnose u državi, već i da građanima garantuje i izvesne slobode i prava.
Da je zaista bilo tako, te da je istoj toj političkoj vlasti u Državi Srbiji, ali i instituciji oko čijeg se javnog delovanja vrtela cela priča, do građanskih sloboda i prava garantovanih Ustavom Republike Srbije stalo koliko do lanjskog snega, pokazalo se kad je “neko” iz Vlade Republike Srbije, posle skoro dva meseca, moju predstavku prosledio Pokrajinskom sekretarijatu za privredu, zapošljavanje i ravnopravnost polova (?!), Sektoru za privredu, Odeljenju inspekcijskog nadzora. Da ne bi stalo na tome, ovlašćeni “nadzornici” obavestili su me da su “imajući u vidu delokrug Pokrajinskog sekretarijata za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice… predstavku koja se odnosi na upotrebu latiničnog pisma od strane operatora Telekom Srbija… prosledili na dalje postupanje navedenom sekretarijatu”.
Nemoguće je razložnom umu objasniti o kakvoj se predstavci radi, pošto se ja nisam ni obraćao pokrajinskim institucijama, a još je teže razabrati po kojoj je logici Vlada Republike Srbije prebacila pokrajinskim institucijama (makar se neka od njih bavila i ravnopravnošću polova) da se bakću pokrenutim pitanjem. Od Vlade Republike Srbije, odnosno njenog Ministarstva… telekomunikacija (a ne neke pokrajinske institucije) tražena je zaštita ustavnog prava na upotrebu ćirilice i srbskog jezika jer je Telekom institucija republičkog (državnog) značaja i jer se Telekomova zloupotreba navodne jezičke ravnopravnosti izvodi iz Ustava Republike Srbije. Valjda je neko iz Ministarstva… telekomunikacija “izračunao” da se problem najlakše može razvodniti ako se podvede pod “ravnopravnost polova”: jedan pol bila bi ćirilica a drugi pol ticao bi se latinice. Jeste da su i ćirilica i latinica ženskoga pola, u čemu su, dakle, ravnopravne, ali i dalje ostaje pitanje zbog čega srbski jezik koji je muškoga roda, nije “uravnopravnjen” sa ženskom ćirilicom. Ili, možda, vlast u Zemlji Srbiji namerava da, zarad jednostrane (rodne) ravnopravnosti, ozakoni istopolne veze, bračne i vanbračne, i u jeziku i u pismu.
I tako, malo sa poverenikom, malo sa zaštitnikom, malo sa generalnim direktorom, malo sa perifernom službom, malo sa društvenim mrežama, malo sa ministrima, malo sa Maticom srbskom, malo sa (duše)brižnicima, malo sa pravopiscima, malo sa pomoćnicima, malo sa raznim drugim ravnopravcima, prošla je cela godina.
Prošla ih je još koja, a i ti i ja možemo priznati, samo ako hoćemo, da su se “i ala i vrana”, ne od juče ili od danas, zaverile i ujedinile protiv svega što je srbsko, da živimo u vremenu u kome su srbska nacionalna misao i rodoljublje, pod višedecenijskim uticajem nesrbskog (i antisrbskog) školskog sistema u Srbiji i pritisnuti kolonijalističkim parolama o neprevazilaznim vrednostima zapadne demokratije, potisnuti kao sramotni i proglašeni “poslednjim utočištem lopova”, te da je došlo dotle da je postalo sramotno govoriti srbski i koristiti ćirilicu.
Da je drukčije – ne bi skoro sva javna glasila u Srbiji bila štampana latinicom, pismom koje je međunarodna organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu pripisala hrvatskom “kulturnom” krugu, ne bi se brojne knjige “srbskih” izdavača objavljivale latiničnim pismom, ne bi mnoge privredne i druge institucije (među njima i Telekom sa svojim računima) opštile latinicom sa svojim “klijentima”, ne bi ulice srbskih sela i gradova bile pritisnute latiničnim tablama i reklamama na nekim jezicima “iz uvoza” i ne bi se dešavalo da srbski đaci prođu kroz srednju školu ne naučivši srbsku ćirilicu.
I prikriva se namera da se stavom o “dominaciji latiničnih kultura”, srbskom narodu podvali (podmetne) ideja o ništavosti srbske kulture i o nužnosti da se isti taj narod odrekne svoje prošlosti u korist nekoga neimenovanog “novijeg kulturnoistorijskog i političkog” činioca (i verskog, naravno), prema receptu primenjenom na Berlinskom kongresu 1878. godine kada je Srbiji, da bi joj bila priznata nezavisnost, zabranjeno da ima istoriju stariju od Nemanjića.
I tako, kad srbskom narodu nije koristio član 10. Ustava, i kad je ta činjenica na svim stranama prepoznata kao nesumnjiva, preostalo je samo da sednem i poštujući sve potrebne ustavno-administrativne prohteve, 20. aprila 2016(7524) godine napišem i Ustavnom sudu Republike Srbije, Bulevar kralja Aleksandra 15 u Beogradu, pošaljem jedno pisamce, ovde neznatno skraćeno:
“U skladu sa članom 168. Ustava Republike Srbije;
Podnosim inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti stava 1. člana 10. Ustava Republike Srbije (Službeni glasnik Republike Srbije broj 98/2006), koji kazuje da su ‘u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srbski jezik i ćiriličko pismo’.
Razlozi:
– U Zemlji Srbiji, niko od onih koji bi trebalo da garantuju primenjivost jedne ustavne odredbe, Vlada Republike Srbije, ili neko od njenih ministarstava, ili neki od poverenika za nešto ili zaštitnika nečijih, na primer, nije spreman da stane čvrsto uz tu odredbu i omogući njenu primenu;
– U istoj toj Zemlji Srbiji dopustivo je da organ koji je izglasao i ustavnu odredbu o upotrebi srbskog jezika i ćiriličkog donese Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama (Službeni glasnik Republike Srbije brojevi 45/91, 53/93, 67/93, 48/94, 101/05, 30/10) kojim će upotrebu srbskog jezika i ćiriličkog pisma zakukuljiti u tolikoj meri da od srbskog jezika i ćiriličkog pisma neće ostati ni slova ni glasa;
– Valjda je samo u istoj toj Zemlji Srbiji moguće da se na jednu ustavnu odredbu donesenu 2006. godine primenjuju propisi, makar se zvali i zakonski, neprilagođeni nameni i vremenski stariji i celih petnaest godina od odnosne ustavne odredbe;
– I biće da je samo u istoj toj Zemlji Srbiji moguće da se tumačenje jedne ustavne odredbe (makar to bila, u otvoreno antisrpskoj praksi, i jedna tako beznačajna ustavna odredba kao što je to upotreba srbskog jezika i ćiriličkog pisma) prepusti zlovolji (zlonamernosti, samovolji, bahatosti) i onih koji, kao ‘Telekom Srbije’, sa korisničkim telom u Zemlji Srbiji opšte na nekom stranom jeziku, latinicom, jer im stav 1. člana 10. Ustava Republike Srbije ne predstavlja, u sopstvenom pravn(ičk)om tumačenju, prepreku za takav antisrpski postupak.
U uverenju da će Ustavni sud Republike Srbije prihvatiti ovu inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti stava 1. člana 10. Ustava Republike Srbije;
Predlažem da Odluka kojom će se stav 1. člana 10. Ustava Republike Srbije proglasiti neustavnim bude zasnovana na pravnom načelu da zabluda o pravu (u ovom slučaju: o pravu na upotrebu srbskog jezika i ćiriličkog pisma) nikome ne koristi, te da sadrži sledeće stavove:
1. Odredba stava 1. člana 10. Ustava Republike Srbije, po kojoj su ‘u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo’, proglašuje se neustavnom i predlaže Vladi Republike Srbije da, u dogovoru sa Stranačkom skupštinom Republike Srbije, ukine tu besmislenu, nekorisnu, antisrbsku i anticivilizacijsku odredbu;
2. Utoliko pre što Hrvati, pošto su srbskom narodu oteli srbski jezik i imenovali ga kao ‘hrvatski’, preduzimaju opsežne radnje da prisvoje i ćiriličko pismo… Jedva čekajući da se domognu jedne od izvornih vrednosti ljudske civilizacije, 2013. godine jedan od njih ‘isklesao je u kamenu dvanaest ćiriličnih slova i namerava da iskleše još petnaest. (Eto, ne umeju ni da broje do trideset – IP)… A pre toga, krajem 2012. godine, hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizovala je ‘naučni’ skup na temu ‘Hrvatska ćirilična baština’ i tamo konstatovala kako je ‘od 11. do 18. veka na velikim delovima hrvatskog teritorija stanovništvo svoje kulturne potrebe izražavalo (i) ćirilicom’. I kada već Srbi ne žele ćirilicu i ne poštuju je, neka brigu o njoj preuzmu Hrvati. Po istoj logici kojom su isti ti Hrvati gusareći po srbskoj duhovnosti, od nezainteresovanih Srba preuzeli brojne znamenite Srbe… Među njima su i… Majk Vucelic, ‘Hrvat koji je poslao Apolo na mjesec’… najpoznatiji ‘hrvatski znanstvenik’ i jedan od ‘najznačajnijih Hrvata u povijesti’… pesnik i austrougarski general Petar Preradović… Nikola Tesla, sin srbskog pravoslavnog sveštenika… i brojni književnici, naučnici, kulturni radnici, nesumnjivo srpskog porekla, kao što su Grigor Vitez, Vladan Desnica, Valtazar Bogišić, Pero Budmani, Marko Murat, Ivo Vojnović… U međuvremenu, isti ti Hrvati i dalje gusareći po srbskoj duhovnosti, od nezainteresovanih Srba preoteli su srbski bećarac i srbske ojkače a pripremaju se vrlo ozbiljno da preotmu i srbske gusle;
3. Kako bez srbskog jezika i ćiriličkog pisma nema Srba, i neće ih biti, Hrvatima neće biti teško da preotimajući sva srbska obeležja, u krajnjoj liniji: i srbsko ime, očuvaju sve ono do čega današnjim Srbima (a naročito vlastodršcima u Srbiji, zainteresovanim jedino za sopstvenu vlast a nikako za vitalne nacionalne interese onih kojim vladaju) uopšte nije stalo;
4. A dotle, da bi i srbski narod mogao nekako govoriti i pisati i međusobno se sporazumevati, treba doneti odluku da se on, srbski narod, u Zemlji koja se još uvek zove Srbija, proglasi nacionalnom manjinom i naloži (naredi) da se sa njim govori srbskim jezikom i da se u pisanom opštenju sa njim koristi ćiriličko pismo”.
Sve to “u uverenju da će u Ustavnom sudu Republike Srbije jednodušno biti prihvaćena ova… inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti stava 1. člana 10. Ustava Republike Srbije koji se bavi navodnim pravom srbskog naroda u Zemlji Srbiji na upotrebu srbskog jezika i srbskog ćiriličkog pisma”.
Nažalost, ćorak, pošto je Ustavni sud odgovorio, sasvim ozbiljno, “da nema pravnog osnova ni mogućnosti za postupanje i odlučivanje… po predlogu postavljenom u navedenom podnesku”.
Nema, naravno, jer su i srbski jezik i ćiriličko pismo “kolateralna šteta” ne samo pravnog sistema u Zemlji Srbiji, već i opšte srbske nebrige za opstanak i Srbske Države i srbskog nacionalnog i duhovnog bića.
Eto, Predsedniče Skupštine, a ti vidi šta je preče, ovo što piše u prethodnom pasusu ili dodvoravanje pravnicima koji će i uz promenjene ustavne odredbe, kao i do sada (sa “nepromenjenim”, odnosno zastarelim ustavnim odredbama) svesrdno raditi protiv interesa i pojedinaca i kolektiva, odnosno društva, odnosno srbske Države.
A i kako bi drukčije kad se njima pišu „uputstva za upotrebu“ pre no se i donese neki zakon ili neki ustav.
Ilija Petrović
Izvor: ilijapetrovic.com
Илија, нисте објективи, крените од себе и написаног чланка на латиници.
Ilija je poslao tekst na cirilici, ali Koreni uglavavnom objavljuju na latinici, da bi sto vise mladih moglo da procita…