Crkva i politika

Carstvo zemaljsko

0
1218

Bošnjački reis Mustafa Cerić, pokojni albanski biskup Mark Sopi i srpski patrijarh Pavle

Piše: Đuro Bilbija

06-papa-benedikt-m
Politika protiv Srba:
po nalozima iz Vatikana

Katolička Biskupska konferencija BiH – nema sumnje, po nalogu iz Vatikana – zatražila je da se „stavi križ“ na dejtonsku Bosnu i Hercegovinu i da se ona izdeli na četiri multietničke regije. Razumljivo, uz istovremenu likvidaciju i Republike Srpske i muslimansko-hrvatske Federacije BiH, ali je i 17-godišnjacima između Drine i Une jasno da bi to bila istorijska operacija uperena protiv Srba i njihovog entiteta.

Zamislite: šta bi se dogodilo da je pravoslavna Dabro-bosanska mitropolija predložila toliko radikalan svoj koncept ustavnog „tumbanja“ Bosne? Kakvu bi lavinu pokrenula čak i da je, naprotiv, tek saopštila: da će anatemisati svakoga ko dirne u Dejton ili pokuša da dovede u pitanje entitetski status i nadležnosti RS?

Kakve salve uništavajućih optuži bi se – i iz Sarajeva, i iz Mostara, i iz sveta – istog trena sručile na SPC! Kako bi gruvalo: ne samo da je ona nepopravljivo klerikalno-konzervativna i da se na krajnje opasan i nedopustiv način umešala u politiku, nego i da smišljeno podriva celu jednu susednu državu! Kako bi oživelo ono dobro znano: o Srbima kao večitom „remetilačkom faktoru“, o novoj srpskoj agresiji i neizlečivoj genocidnosti! S kakvom jednodušnošću i s kakvom nasladom bi se, pogotovo basovima iz Vatikana, Berilna, Beča, Zagreba i Ljubljane, tvrdilo da je svaka prekompozicija BiH bez ukidanja Republike Srpske, makar iza ustavnih promena stajali i Amerikanci, obična „dorada Miloševićevog sistema i projekta koji treba da ode za njim u Hag“!

A nadbiskupu Vinku Puljiću i njegovim „asistentima“ katoličkim velikodostojnicima – niko ništa! Pogotovo iz velikog sveta. Ni Havijer Solana, ni Oli Ren i ostali zaduženi za „evropske integracije“! Ni OEBS, ni „južno krilo“ NATO, zajedno sa prestonicama koje se proglasiše glavnima i za bezbednost Balkana! Ni Njujork, ni Strazbur! Ni Pedi Ešdaun, ni Doris Pak…

Zapad na isti način – ćutanjem i nedistanciranjem – faktički stade i iza identičnog napada na Republiku Srpsku bošnjačkog verskog lidera Reisa Islamske verske zajednice u BiH dr Mustafe Cerića koji se pre neki dan, otvoreno pretendujući da bude i vođa svog naroda, ekspremijeru Silajdžiću obrati rečima: „Harise, imaš našu podršku da BiH bude bez entiteta. Napiši takav ustav i sećaćemo se tebe kao što se sećamo Mehmeda Fatiha, Gazi Husrevbega i Alije Izetbegovića“.

Ni Solana, ni Ren, ni Ešdaun, ni Pak, ne videše ništa problematično u tome što bi Republiku Srpsku da ukine političar sa turbanom kome je Mehmed Osvajač, eto, najrođeniji. Ne zasmeta im ni to što Cerić istovremeno traži „pojačani rad na šerijatizaciji“ svojih vernika i tvrdi kako je on za to da Bosna ne bude „podeljena po verama i nacijama“.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Nedavno upokojeni kosovski biskup
Sopi: rođenje nezavisnog Kosova
kao rođenje Hrista

Gospodari sveta ništa ne zameriše ni preminulom (infarkt) albanskom biskupu Marku Sopiju koji uoči katoličkog Božića u Prištini (slušao ga je u crkvi i nemali broj muslimana!) reče da se „rođenje Hrista može uporediti sa rođenjem nove realnosti na Kosovu“! Jedino se nadbiskup Euđenio Sbarbaro mlako ogradio, jedva ovoliko: „To je isključivo Sopijevo lično mišljenje, a ne stav Svete Stolice i Katoličke crkve“.

Da se nije radilo o napomeni za svaki slučaj, Sbarbaro i Vatikan bi se oglasili nakon što je srpski patrijarh Pavle ocenio da su Sopijeve reči „pravo pravcato bogohulstvo“. A morali su. Ili da saopšte kako u Sopijevim rečima nema ničeg svetogrdnog i nekanonskog. Ili da priznaju: da bogohulstvo ne može biti ni „lično mišljenje“ jednog biskupa.

Uprkos tome što je bogohulno „lično mišljenje“ ostalo na snazi, patrijarh Pavle je beogradskom nadbiskupu Stanislavu Hočevaru, povodom Sopijeve iznenadne smrti, uputio telegram saučešća. I svepraštajuće hrišćanski zaključio ga rečima: „Uznosimo molitve Gospodu da njegovu dušu upokoji u carstvu nebeskom“.

Sa Biskupskom konferencijom BiH i njene četiri multietničke regije u „carstvu zemaljskom“ – sve je jasno. Jer, dugo pripremana papska enciklika (Centesimo Anno) iz maja 1991. okadila je rafinirano nasilje sračunato na rastakanje starih neromanskih i negermanskih suverenih nacija i stvaranje EU sa mnoštvom „evropskih regija“. Ne bi li, uz ostalo, makar i na taj način uskrsnula država Habsburga.

Ni u držanju Doris Pak nema prevelike tajne. Jer, na „Evropi regija“ najviše rade Nemci, pošto računaju – kako procenjuje istoričar Milorad Ekmečić – da bi Berlin, preko mogućeg formiranja 283 evroregiona, realno kontrolisao teritoriju sa 190 miliona stanovnika, čije bi granice na istoku i severoistoku bile sanjane „idealne istorijske granice Rajha“.

U ovakvim tkanjima Vatikana i Berlina svoj interes imaju Amerikanci, a papa Benedikt XVI i Angela Merkel (i kao Nemci) svoj račun u njihovim računicama. U istim, bez izuzetka antisrpskim kalkulacijama, svoju zlatnu ribicu poslovično traže i Bošnjaci i Šiptari. Zato enigma zaista nisu ni Cerić, ni pokojni Sopi. Zato nije nikakvo iznenađenje ni to što niko od uticaja u svetu ne zamera ama baš ništa ni Puljićevoj Biskupskoj konferenciji, ni Islamskoj verskoj zajednici BiH, ni biskupskom upoređivanju „rođenja Hrista“ sa rađanjem „nove realnosti na Kosovu“.

Uprkos svemu, teško da u ovome ima išta istorijski novo. Išta što bi političare u Beogradu od neznanja šireg konteksta i njegove istorijske uslovljenosti. Ne samo u smislu čuvene maksime Larošfuka: dato vam je da pogledate u budućnost samo onoliko daleko koliko ste daleko u stanju da gledate u prošlost.

Jer, otkud pravo na iznenađenja, ako se na Balkanu i danas, po proceni istoričara Milorada Ekmečića, „radi sve ono što su velike sile u našem delu sveta oduvek radile. Stvaraju se nove nacije i daju im se prava suverenih država, daje se podrška svim pokretima i etničkim zajednicama koje su se nekada u istoriji, posredno ili neposredno, hrvale sa Rusima i Srbima“?

Zaista otkud, ako je Vatikan od 1844. godine – od saznanja za Garašaninovo „Načertanije“ – činio sve da ostale zapadne države ne smetaju Beču da kompenzaciju za teritorijalne gubitke u Italiji i Nemačkoj potraži na Balkanu? Na račun srpskog etničkog prostora…

Uistinu, čemu se čuditi, ako je još Napoleon, daleke 1806. godine, bio spreman da sultanu Selimu Trećem izruči Karađorđevu Srbiju, a povodom opstanka Turske rezonovao ovako: „I kad bi mi ponudili tri četvrtine tog velikog carstva – ja ne bih ništa uzeo. Njega treba reformisati i iskoristiti protiv Rusije“. Sa ambicijom da i Austriju, po Taljeranovom savetu, iskoristi kao „ključni faktor u politici protiv Rusije“?
Naše stvari stoje tako da bi samo tri-četiri zemlje – Grčka, Rusija i Italija, možda i Francuska – u svemu ovome nešto promenile, ali i one, radi svojih trenutnih dobitaka pred SAD i Nemačkom, povodom Srbije pristaju i na ono sa čime se ne slažu i u tome žrtvuju i međunarodno pravo.

Ništa bitno zasad ne menja to što je Erik Peterson imao razloga da napiše: „Osnovna razlika između Amerike i Italije ima svoje ime: Srbija“. I što je mirno mogao dodati da Srbija deli i Rim i Berlin, pošto Italija smatra da stabilnost na Balkanu nije moguća ako su Srbi i Srbija ostrakizovani.

Krajnje je nejasno: hoće li išta izmeniti i to što je jedan visoki rimski diplomata već odradio zadatak da upozori Berlin, Brisel i Vašington: „Italija mora spasiti Srbiju kao bastion protiv nemačke hegemonije na Balkanu“.

Srbiju, međutim, sopstvena istorija uči: da nikad više ne ratuje sama protiv koalicija vodećih zapadnih zemalja. I da nikad više ne bude ničiji bastion protiv Nemačke. A Rim, Pariz i Moskva – ni radi svih najkrupnijih i dugoročnih interesa – još ne čine dovoljno ni za multipolarni, ni za svet bez ostrakizovanih naroda i država.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime