Crna Gora danas – usvajanje jednog zakona i izgledni kraj jedne autokratije

1
1038
Milo Đukanović / Foto: EPA EFE/G.L.

Prvi čovek aktualnog crnogorskog režima istrajava u svom (samo)ubilačkom nastojanju koje datira još od trenutka proglašenja crnogorske nezavisnosti 2006. – da od etnički istog načini različito

Usvajanje tzv. Zakona o slobodi veroispovesti u crnogorskoj skupštini pre nešto više od mesec dana, obeležilo je kraj prethodne i prve sedmice tekuće godine i daleko izvan njenih granica. Na početku političke krize koja je s tim u vezi ubrzo uzela maha i prelila se i na prostore Srbije, prvi čovek aktualnog crnogorskog režima je vidno suzdržano, a potom sve odlučnije i neskrivenije predočavao da je smisao tog kontroverznog pravnog akta utiranje puta Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi kao instrumentu od presudnog značaja u procesima nastajanja i konsolidacije crnogorskog nacionalnog identiteta, ni po čemu istovetnog srpskome čiji najsnažniji generator na prostorima Crne Gore je, drži on, Srpska pravoslavna crkva. U suprotnom, ostavi li se, dakle, rečeni proces nedovršenim, odnosno srpski nacionalni identitet i dalje snažno prisutnim u pravoslavnom stanovništvu Crne Gore, mnogi će se, pribojava se Đukanović, s pravom zapitati čemu uopšte dve srpske države na političkoj mapi Evrope, čime će politički opstanak manje od njih biti ozbiljno doveden u pitanje.

Izgovarajući gore navedeno, crnogorski autokrata je, a da toga verovatno nije ni bio svestan kazao i više nego što je želeo: da za novonastalu, ili na pravno i moralno krajnje sumnjiv način obnovljenu državu (u ovom kontekstu ta razlika nije od bitnog značaja) kani konstruisati dotad nepostojeći, od srpskog sasvim odelit nacionalni identitet njenog titularnog stanovništva („Crnogorci“) kao naknadno pribavljeni razlog njenog formiranja, ali i, što je mnogo značajnije, kolektivno-psihološku garanciju njenog opstanka u vremenu koje predstoji. Ono, dakle, što je, da ga je bilo, trebalo da prethodi državnom osamostaljenju Crne Gore i da obezbedi njenu perzistenciju u vremenu koje predstoji, nije, ispostavlja se, ni deceniju i po od tada nastalo kao definitivno oblikovano i pouzdano, pa taj proces, procenjuje Đukanović, treba privesti kraju svojevrsnom mešavinom pravnog nasilja i političke tehnologije „svršenog čina“ (na drugačiji način, priznaće to ovih dana i on sam, u crnogorskoj skupštini sporni zakon „nikada ne bi ni mogao biti usvojen“).

Da Vas podsetimo:  O jednom pravu Srbije

Na ovom mestu bi se moglo primetiti da samo u političkim vizijama jednog nedoučenog samodršca ono što je sediment viševekovnog, pa i milenijumskog istorijskog iskustva jednog naroda – njegova percepcija sopstvenog kolektivnog „ja“ i osećanje neupitne pripadnosti istome, može se prikazati proizvodivim, odnosno, u konkretnom slučaju radikalno promenljivim beskrupuloznim, brutalnim i „brzopoteznim“ političkim inženjeringom. A budući da, kako kaže poslovica jednog drevnog i mudrog naroda „nema tog ata na kojem se može od samog sebe pobeći“, i Đukanovićev očajnički pokušaj da obezbedi ono što mu se čini možda i najznačajnijom pretpostavkom za uspeh, u ovom slučaju kolektivnog „bega“ dela jednog naroda od samog sebe – etabliranje Crnogorske pravoslavne crkve koja bi vremenom trebalo da zauzme ne samo fizičke već i mentalne prostore u kojima je dosad obitavala jedina tamošnja kanonski priznata Srpska pravoslavna crkva – nailazi na toliko snažan građanski otpor, o kojem ovih dana svedoče impresivne slike iz gotovo svih krajeva Crne Gore.

I, umesto da, suočen sa kristalnom jasnoćom poruke koju mu više proteklih sedmica šalju neme i dostojanstvene kolone ljudi koje sa ikonama i krstovima u svojim promrzlim rukama premrežavaju crnogorske krajolike, i sam sebi postavi ono pitanje za koje tvrdi da ga sa zebnjom naslućuje na usnama drugih, prvi čovek aktualnog crnogorskog režima istrajava u svom (samo)ubilačkom nastojanju koje datira još od trenutka proglašenja crnogorske nezavisnosti 2006. godine – da od etnički istog načini različito, udaljeno, separirano, pa i mnogo više od toga, suprotstavljeno, antagonizovano, a bude li bilo potrebno za svrhe očuvanja i najmanjeg ostataka tog čudovišnog projekta, možda i zaraćeno.

Površno i oskudno obrazovan, a bez znatno drugačijih u svom najbližem okruženju koji bi ga podučili, on očigledno nije u posedu saznanja da se kroz političku istoriju sveta i ono što je bilo etnički sasvim i nesporno različito, a ponekad i više decenija ratno konfrontirano, neretko u određenom političkom trenutku dobrovoljno i ciljno ujedinjavalo u različite forme državnih integracija, kako bi u surovoj i bespoštednoj međunarodnoj areni bilo jače i otpornije, imalo više izgleda za opstanak i prosperitet. Umesto strateškog kretanja putevima takvih primera, on se na jednoj epohalnoj istorijskoj prekretnici bez ijednog valjanog razloga opredelio za sasvim suprotan pravac svog „državničkog“ delovanja i sve do danas beznadežno istrajava u pokušaju da namakne temelje tada osmišljenoj političkoj građevini koja – sada je to izvan svake sumnje – nikada nije ni trebalo da nastane.

Da Vas podsetimo:  PONUDA I DALJE ČEKA NA ODGOVOR: Hoće li vlast u Podgorici prihvatiti Sporazum o specijalnim vezama između Crne Gore i Republike Srpske?

Okrećući leđa najbliskijima, onima od kojih njega i „njegove“ ni u jednom bitnom smislu ne razlikuje gotovo ništa, ili bar ne ništa krupno i nezanemarljivo, saveznike u predstojećim iracionalnim borbama protiv njih, pa i u ovoj kojoj upravo prisustvujemo, tražio je, na sramotu svojih predaka i ne manje potomaka, u svojim dalekim evropskim i vanevropskim „prijateljima“, koji su i u bližoj i u daljoj prošlosti samo krvave tragove za sobom ostavljali i sa te i sa ove strane današnje srbijansko-crnogorske granice. Ali, avaj, ispravno uviđajući da se u ovom najnovijem poglavlju dramatičnih srbijansko-crnogorskih odnosa od 2006. godine naovamo, njihov štićenik ozbiljno „preigrao“ i sam sebe doveo do ivice političkog ponora, ako je već nije i prešao, saveznici, bar zasad, ne iskazuju nikakvu značajniju spremnost da mu priteknu u pomoć i, možda u poslednjem trenutku, dobace očekivani „obruč za spasavanje“.

I, stoga je vremešnom diktatoru više nego dobrodošlo propagandističko sasluživanje dežurnih srbijanskih autošovinista i srbofoba, onih koji se hitro nađu svugde u regionu gde se nagovesti neka na Srbe usmerena politička ujdurma, počne da se krčka neka antisrpska politička „čorba“, da joj dodaju svoj „dragoceni“ začin, svoju, lako prepoznatljivu aromu cinizma, zluradosti, bezbroj puta u proteklih četvrt veka spram srpskog naroda potvrđenih loših i opasnih namera. Stoga su za njihove „stručne“ procene, analize i komentare i ovih, kao i svih prethodnih dana i godina, širom otvorene stranice svih prorežimskih štampanih i internet medija u Crnoj Gori, konstantno pripravni mikrofoni elektronskih. Jer, njihov glas takav kakav je, prozire ispravno Đukanović, u propagandnom smislu vredi nebrojeno puta više od glasa bilo kog domicilnog, za aktualnu stvar javno zainteresovanog, a njegovoj pogubnoj politici privrženog građanina.

Tek nešto malo manje politički korisnim mu se čine na identičan način intonirani javni istupi srbofoba iz ostalih delova nekadašnje zajedničke države, čiji antisrpski sentimenti i sapripadne im namere nisu izgubili na intenzitetu ni dve i po decenije od njenog nestanka, na šta bolno upozorava (i) njihov sramni Apel 88 od kojeg su se ogradili i neki od svojevremeno neizostavnih potpisnika sličnih propagandnih „uradaka“ kojima je od devedesetih naovamo kontaminiran javni prostor regiona.

Da Vas podsetimo:  Zašto Anna Lindh ćuti o Nato bombama

Ipak, uprkos združenim naporima svih njih, čini se da su minorni izgledi da crnogorski im miljenik politički preživi buđenje i izlivanje na crnogorske ulice i trgove nepreglednih masa u proteklih petnaestak godina sistemski ponižavanih, sramoćenih i rasposedovanih građana Crne Gore kojima se usvojenim zakonom pokušava oteti i ono jedino što već nije – pravo da pod svojim nacionalnim imenom u bogomoljama u kojima su to oduvek činili ispovedaju svoju veru.

No, iako sa više od tri decenije političkog života iza sebe, pred Đukanovićem je još uvek pozamašno parče biološkog, dovoljno veliko za ozbiljnu samorefleksiju sopstvenog političkog puta, dugu zapitanost da li je na svakoj od njegovih brojnih deonici sve moralo biti baš onako kako je bilo. I, razume se – za kajanje.

Mirjana Radojičić
Izvor: stanjestvari.com

1 KOMENTAR

  1. I treba da istraje u svom mafijaskom porivu, neka se (samo)ubije i jednom ode sa vlasti. Yako ce doneti slobodu Srbima koje je pretvorio u nacionalnu manjinu, ali i onim Crnogorcima koji odavno ne zele da zive pod njegovom diktaturom. Zalice za njim jedino siptari kojima je priznao laznu drzavu Kosovo.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime