„Moja Crna i sve crnja Goro, strašno li je što te više nema, a strašnije što i sad postojiš! o Drugi traže ime prema sebi, crnogorsko ime traži – ljude!“
Mogao bih, ovom prilikom, kad je Crna Gora na pragu (ne dao Gospod tragičnih) ključanja, reći bilo koji Matijin stih iz njegovih poema o Crnoj Gori i Crnogorcima, kao ilustraciju onoga što je bilo, što jeste i što će biti na ovim prostorima, vjerujem, ne bih omašio. Nenadmašan u sjajnim poetskim paradoksima, kao i u mnogo čemu drugom, ne samo što se poezije tiče, Matija će prije nekoliko decenija zapisati:
„Moja Crna i sve crnja Goro…Strašno li je što te više nema,A strašnije što i sad postojiš…“ Ima li je, nema li je, kakva li je? Zavisi s koje tačke se posmatra… Sekuline ima, Njegoševe nema, (ali, daće Bog, biće je!)
Za one koji manje znaju, Matiji je, od ovih istih montenegrinskih vlastodržaca , prije 22 godine, dobio najvišu, Njegoševu nagradu za književnost, uz hvalospjev kome se nije imalo šta dodati!
Prošle godine je, od tih istih, dobio – zabranu ulaska u C. Goru! Tim povodom , ne bez primjetne zavičajne tuge, ali u samo njemu svojstvenom paradoks maniru, reče: „A ja mislio da tamo živim kad umrem!“ Ja sam ga, ne baš inventivno, tješio: „Pa ovi bi i Njegošu, da se ne daj Bože odnekud pojavi, zabranili ulazak u njihovu Crnu Šumu!“
Matija se, naravno, ne može pomenuti „slučajno“, ali ovoga puta to činim zbog njegovog oca, Vuka Bećkovića. Kada se Vuk, kao kraljev oficir, iz Sente vratio u Rovca, stvorio je u zavičaju, nošen patriotskim osjećanjem i osvjedočenim rodoljubljem njegovih brastvenika Draškovića-Bećkovića jedinicu Jugoslovenske vojske u otadžbini , koja ga je izabrala za komandira. Zahvaljujući tom čovjeku, a i njegovim mudrim Rovčanima, u Rovcima , valjda jedinom crnogorskobrdskom plemenu, nije bilo bratoubilačkog rata! Za razliku, recimo, od moje dvije Morače, gdje nije bilo kuće bez mrtve glave i crnog barjaka!
Vuk Bećković je, poslije bratoubilačkog rata, oglašen za „izdajnika“ i „narodnog neprijatelja“ kome se ne zna ni groba, ni mramora. A dobar dio rata, držao je u svojoj kući, na tavanu, budućeg generala JNA, Veka Bulatovića! Njemu, očito, nijesu smetala nekakva ideološka ubjeđenja i predrasude da sačuva u životu svoga saplemenika. A svoje Rovčane, potomke velikog vojvode Nikše, od bratoubilačkog satiranja.
Ispričao sam ovu priču, koju sam čuo sa velikim zakašnjenjem, kao, nažalost, i druge slične, samo sa jednim razlogom: U ovim vremenima svakovrsnih teških iskušenja, ugledajte se braćo Srbi i Crnogorci, na naše Rovčane, ne dajte da nas takozvane ideološke i slične, besmislene međunacionalne i međustranačke razmirice posvađaju i uvedu u bratsko krvoproliće!
Evo, na kraju, još nekoliko Matijinih stihova, kojih bi trebalo danas da se prisjetimo:
„Crna Gora, kao Sveta Gora, Ili je to, ili nije ona. Izvan nje je dosta ostanulo, širok li je svijet, izbor velik, a Crna je Gora je samo jedna . Teško onom kome ime smeta i ko ime ne može dokazat, drugi traže ime prema sebi, crnogorsko ime traži – ljude!“
Mislio sam, najzad, da i u ovoj mafijaškoj i zarobljenoj Crnoj Gori, ima ljudi, koji makar zarad sopstvenog opstanka i interesa umiju da misle i bar malo produže svoju monstruoznu pljačkašku djelatnost prema Crnoj Gori na još nekoliko mjeseci, do izbora na jesen, jer se još dosta toga može „štrbnuti“ od CG.
Shvatio sam, međutim, da oni za takvu dugoročniju rabotu – nemaju živaca. Po njihovim policijskim akcijama sudeći, uz pripomoć provjerenih Katnićevih tužilaca i hapšenje sveštenstva i vladika, prebijanja vjernika, umjesto da zastraše ljude, oni će samo probuditi pritajeni gnjev naroda, koji će ih, i prije izbora lišiti i vlasti i funkcija!
To ne bi bilo ni neočekivano, ni neobično, bar za one koji znaju onu biblijsku istinu: ko se mača laća, od mača će i poginuti! Vlast je prije 30 godina osvojena na ulicama, pa, sledstveno tome, ne bi bilo ništa neprirodno da se „na ulicama“ i izgubi!
Jovan Lakićević
Izvor: in4s.net
