Crno sunce druge Srbije

6
3695

Svake nedelje uveče sedam pred televizor sa osećanjem gađenja i odvratnosti. Zaista strepim kakvu će nam novu vreću gluposti i izmišljotina o životu Srbije i Beograda sredinom prošlog veka izručiti igrana tv-serija Senke nad Balkanom, koju potpisuje Dragan Bjelogrlić.

Foto: printskrin „Senke nad Balkanom“

Iako ovaj poduhvat to baš i ne zaslužuje, čekam da se završi pa da mu pristupim analitički i kritički, i sa istorijske i sa filmološke tačke gledišta, sa svih mogućih relevantnih stanovišta i to sine ira et studio, zato što se to već jednom mora učiniti: dara je prevršila meru. Ovo se više ne može gledati. Slika koju o Srbiji i Beogradu želi da stvori dotična televizijska ujdurma strašna je stigma nad celom novijom istorijom srpskog naroda i njegovom vojnom, intelektualnom, privrednom, finansijskom i svakom drugom elitom. Po Bjelogrliću i njegovim scenaristima, bila je to horda ubica, razbojnika, zločinaca, secikesa, narkomana, izdajnika i pedera, utekla s koca i konopca. Ista se kao valjala u nepočinstvu i razvratu, ne prezajući ni od kakvog zločina. Bila je to strašna kućerina strave, na čijem su krovu sedeli kralj Aleksandar i njegova kajmakčalanska bratija, pervertiti, satanisti, žandarčine i demonski profesori. Hajde, ni beogradska čaršija, kao stalna meta komunista i ustaša, nije baš bila neka cvećka. Bilo je tu svačega, kao u svakoj metropoli. Ali da nije ni izdaleka izgledala tako, kakvu je ostrašćeno satiru Bjelogrlić i njegovi skribenti.

Ovako nešto nije moglo biti snimljeno ni u najcrnje doba jugokomunizma ne zbog ideoloških razloga – opisana slika bila bi tada dočekana iskrenim aplauzom – nego zbog javne sablazni i nesnosnog naboja prostačkih prizora i dijaloga. Kakva god bila, Titova nomenklatura imala je nekog ukusa i mere. Današnji ideološki sponzor i naručilac ovakvih horora nema ikakvog zazora kada je u pitanju srpska tradicija. Sve što je srpsko mora biti pljunuto i zgaženo. Srbi nemaju nikakve tradicije osim krvavih košmara koje su izazvali svojom zverskom prirodom. I zato su uvek krivi i zaslužuju ovakvu stigmu. I stoga se ovakvi projekti manje alimentiraju iz stranih fondova, njih ima i nisu beznačajni (o tome niže), a ponajviše oni koji upravljaju novcem srpskih poreskih obveznika. Hoće li iko ikada položiti račun za ove ružne slike Srbije i Beograda, snimljene srpskim novcem?

Bitka za prošlost

Šta će drugoj Srbiji ili ne-Srbiji, za koju sam siguran da stoji iza Bjelogrlićevih senki, ovaj inferno? Koga se tiču poslednji dani Kraljevine i njeni lanjski snegovi, posle kraja istorije i ostalih globalističkih mantri? Nije li baš ta otporaška pesnica posle 5. oktobra prognala svaku prošlost iz srpskog života, stavila tačku na svako nasleđe i zahtevala da „prepustimo istoriju prašini arhiva“? Zašto su sad odjednom pokrenuli noviju srpsku istoriju i to baš ovakvu, kao na nečem zasnovanu, a skrpljenu od karikatura sa imenom i prezmenom, od lažnih slika i pogrešnih kostima, neko kao „novo čitanje“ te prošlosti, kobajagi „istoriju kojoj nas nisu učili“? Otkud sad toliki interes za istoriju i to baš od onih koji su je do juče šutirali u zapećak, da se više nikada ne povrati?

Stvar je, izgleda, mnogo ozbiljnija nego što nam se čini i nije samo naša. I na drugim stranama odjednom se javljaju ambiciozni i skupi projekti malog i velikog ekrana kojima se recikliraju naročite istorijske teme. U Rusiji se sve još puši posle premijere domaćeg spektakla Matilda u kojoj se vidi nečasni, bezvoljni i amoralni ruski car Nikolaj Drugi, koji je, kako kaže sam reditelj ovog filma Aleksej Učitelj, „odveo naciju u katastrofu“ kad je 1914. odgovorio na nemački i austrijski napad i uzeo u zaštitu svog malog saveznika, Srbiju. Ceo jedan vek spinovali su boljševici i njihovi zapadni tumači narativ careve krivice, obilato ga pomažući slikom „krvavog“ i „zloćudog“ Nikolaja izgubljenog između Raspućina, carice i revolucije. A kada je, početkom 21. veka moderna ruska istoriografija počela da ispostavlja sasvim drugačiji vid, osnovan na činjenicama koje vode dijametralno suprotnim zaključima, kada je predsednik Putin ocenio da je revolucijama 1917. „pod Rusiju bila podmetnuta atomska bomba“, neopozivo su počele da blede ove i druge lagarije. I Putin i patrijarh cele Rusije Kiril nazvali su oktobarski prevrat 1917. godine „tragičnim događajem“. Tako od drugog obretenja moštiju svetog cara 2003. godine kojima je prisustvovao i sam Putin, počinje nova osveta, novo ubijanje ruskog cara na filmu, radiju i televiziji, iz „nezavisnih“ i liberalnih kuhinja po Rusiji i celom svetu.

Upravo tada odnekud vaskrsava stara boljševička, tj. zapadna saga o teškim krivicama poslednjeg Romanova i rušenju ruske države pod udarima pravde i slobode. Trebalo je ponovo oživeti sliku neminovne propasti Samodržavlja i Pravoslavlja. Počelo je odnekud interesovanje za događaje od pre sto godina, navijen je ponovo stari svetsko-istorijski prizor i pušten novim naraštajima tv klonova, koje o istorijskim činjenicama, ni o kakvoj istoriji, pojma nemaju. Godišnjica izbijanja Prvog svetskog rata donela je mnoge televizijske i druge pseudoistorijske revizije, ponovo u lovu na veštice Rusiju i Srbiju. Duboka država iznenada je povukla kraj istorije i naredila novu bitku za prošlost.

„Kad neko želi da porobi jedan narod, onda mora da eliminiše kičmu tog naroda“ veli otac Vitalij Tarasjev. „Zašto neko danas želi da luču istorije ruskog naroda oko koje je moguće duhovno objediniti ruski narod, ugasi ili umanji njen značaj? Ruski car je, setimo se, bez suda i pravnog procesa ubijen zajedno sa porodicom. Danas oni koji žele slabu Rusiju koriste jubilej obeležavanja revolucije i careubistva za akcije čiji je cilj produbljivanje raskola u ruskom društvu i skrnavljenje svega svetog što vodi duhovnom preporodu Rusije. Ovaj film“ – Tarasjev misli na Matildu, oko koje se okupio liberalni cvet današnje Rusije, uključujući i ministra kulture Medinskog – „samo je instrument u službi takve vrste borbe. Slično je sa serijom Senke nad Balkanom koja se emituje u Srbiji, a koja ima za cilj kidanje i slabljenje srpsko-ruskih veza. Sagledavam je u tom kontekstu. Sve se to u konačnom rezultatu maskira iza umetničke slobode, fikcije, ali sa druge strane takvi poduhvati se reklamiraju kao istorijski. To je laž. Ličnosti ni u slučaju Matilde, ni u slučaju Senki, nisu izmišljene, samo su stavljene u drugi vrednosni sistem – oba ostvarenja pripadaju istoj društvenoj kategoriji“.

Da Vas podsetimo:  PAVLE SE VRATIO IZ KINE, PA POKRENUO JEDINSTVENI BIZNIS: Inovator iz Čačka jedini u Evropi pravi ovo!

Ovo oštroumno zapažanje ruskog duhovnika, koji je rođen i odrastao u Beogradu, ne samo što je tačna dijagnoza rusofobije, koja prožima i jedan i drugi projekat u kontekstu novog hladnog rata, divljanja sa besmislenim sankcijama protiv Rusije i teranja iste sa Balkana, ne samo što uviđa istu ideološku kategoriju oba produkta, nego, što je još važnije, uočava da glavne premise njihovog spina potiču iz istog izvora: stvarne činjenice i ličnosti postaviti u njima potpuno neprimeren vrednosni sistem, izmišljotinu uvući u životoliki kontekst i stvoriti istoriju koja se nikada nije dogodila; drugim rečima – izmisliti je.

Matilda i Senke daju ovoj borbi za prošlost, nejednak doprinos. Dok je peterburška produkcija u suštini tipična, nešto bogatija holivudska melodrama, sa svim odlikama ovog žanra, obojena glejmorom i sentimentom litvakovskog Majerlinga sa Odri Hepbern i Melom Fererom, te priziva u sećanje spektakultani Rat i mir sa istim holivudskim zvezdama iz istog vremena, Senke su mnogo jeftiniji balkanski kebab, sa primesama svih mogućih modernih trendova, od film noara do Roja Brauna, kako ih, naravno, zamišlja Mali Đokica. Matilda je raskošna, profesionalna superprodukcija, koju nosi kostim genijalne Nadežde Vasiljeve, supruge i desne ruke pokojnog Balabanova; Senke su priredba rekvizita i kostima koji sami po sebi nisu ni tako loši, koliko su loše nošeni i režirani. Ali o tom – potom. Kad smo već kod kostima i rekvizita, pre neki dan pojavio se u ćiriličnoj Politici latinični plaćeni oglas (ne mora pismo ništa da znači!) pod naslovom DDOR osiguranje za kulturu Srbije – u Novom Sadu otvorena izložba kostima i rekvizita koji su korišćeni prilikom snimanja serijala „Senke nad Balkanom“ u kome dottore Đorđo Markeđani, predsednik poslovodstva italijanske kompanije u Srbiji, inače ponosni sponzor ove serije, između ostalog, kaže:

„Iskreno, šta je danas najpotrebnije jednoj zajednici, odnosno šta je danas najpotrebnije našoj zajednici, koja ne samo poznaje već i prepoznaje? Potrebne su upravo kosmoplitske ličnosti poput Dragana Bjelogrlića i sjajnih ljudi koje okuplja i svojim projektima koji nas svakim svojim delom podsete da umetnost, kao i život, ne poznaje granice i da je poznavanje i uvažavanje tradicije samo preduslov da osluškujemo potrebe svoje okoline i otvaramo se pred drugima“. Dobro je što nas dottor’ Markeđani podseća na ono šta je danas najpotrebnije našoj (kojoj?) zajednici i da su to baš sjajni kosmopoliti okupljeni oko Dragana Bjelogrlića u koga je uložio svoje pare; dobro je što misli da oni svakim svojim delom tvore umetnost, ali ne znam koliko je dobro da nas on upućuje kako uvažavati srpsku tradiciju i osluškivati potrebe svoje okoline. Tim pre, što u završnici svog svečanog govora on govori kao zastupnik evropskih vrednosti: „Kao deo italijanske UNIPOL GRUPE, lidera evropskog tržišta osiguranja… DDOR prati liniju podrške društvu u najboljoj tradiciji evropske istorije i kulture“ (Politika, 15. decembar 2017). Reče i ostade živ. Da li to znači da nam ovu tv seriju Dragana Bjelogrića dottore preporučuje kao miljokaz („liniju“?) u najboljoj tradiciji evropske istorije i kulture?

Ako je i od prijatelja – mnogo je. To da je nešto što skandalozno devalvira ne najbolje, nego osnovne tradicije evropske istorije i kulture, što uličarstvom svake vrste i nesnosnim količinama psovačine preko nacionalne frekvencije devastira ono malo pristojnosti i kulture što nam je ostalo, to što naglavce izvrće našu tradiciju prikazujući je kao Sodom i Gomor, brlog i jazbinu ubica, to bi se teško moglo uklopiti u najbolje tradicije Evrope, caro dottore, koliko god da želite najbolje kulturi Srbije, što je, inače, za svaku pohvalu. Biće bolje da ponovo pregledate replike Faberžovih jaja, koja ste izložili u Novom Sadu i koja su nekada pripadala blagu Romanovih, vrhunski domet evropskog umetničkog zanatstva, koje su bila naterana da igraju u jednoj balkanskoj gluposti. Nije blago Romanovih (sa sve Nikolajevom krunom) ikada bilo u Beogradu, niti je izvršena oružana pljačka istog sa ubistvom sveštenika u crkvi koju Srbija duboko poštuje i u njoj se i danas Bogu moli, niti je postojala ikakva kozačka narkomafija obučena u paradne čerkaske, sa sve šubarama, kinžalima i gardijskim akselbenderima, koja hara noćnim Beogradom. Ništa od toga nije postojalo niti se ikada desilo. Među peterburškom aristokratijom koja je posle revolucije živela u Beogradu bilo je naravno i morfinista i sektanata. Ali ne organizvanog zločinstva i otpadništva, povezanog sa carskom armijom na čelu sa baronom Vrangelom, ratnim herojem i poslednjim vojskovođom pravoslavne Rusije, koji je testamentom odredio da bude sahranjen na bratskoj, istovernoj srpskoj zemlji, gde i danas u miru počiva. Te besramne laži ne mogu se pravdati ikakvom umetničkom slobodom, niti ružnim vizijama podjednako udaljenim i od umetnosti i od slobode.

Da Vas podsetimo:  U SRBIJI POSTOJI “KAMENI BUKVAR”: Biolog Peca iz Paštrića ima najneobičniji muzej na našim prostorima!

Sve je to rusofobna izmišljotina koja baca tešku senku na prošlost ruske izbegličke zajednice, koju su Srbi, njihov Kralj i Patrijarh, bratski primili i pomogli čime su mogli, a ona im uzvratila najboljim što je imala. Bila je to zajednica vrhunskih intelektualaca i naučnih autoriteta, profesora universiteta koji su osnovali pola beogradskih katedri, podigli bolnice i u njima vršili najsloženije operacije, arhitekata i urbanista koji su bukvalno izgradili novi, kulturni, evropski Beograd… Prođite, dragi Evropljani, ulicom Nemanjinom i ulicom Kneza Miloša, prođite Beogradom od Patrijaršije do hotela na Avali i divite se delima ruskih neimara, nastavljačima Rosija i Rastrelija, u kojima možda i sami stanujete… Otiđite u beogradsko Narodno pozorište gde učenice Vaganove i Margarite Froman još igraju koreografije Petipe, direktno prenesene iz Mariinskog pozorišta: ceo beogradski balet osnovali su i nadahnuli carski Rusi! Prođite Skadarlijom kojom još odzvanjaju stari, dragi zvuci ruske romanse i beogradske legende Olge Jančevecke. Ona je oličavala predratni, kulturni, vitalni i zašto ne, jako zabavni Beograd i njegov kosmopolitski duh, a ne vaši razbojnici. Ali vi o tome pojma nemate. Što se onda pačate u svet koji ne znate, u ličnosti o kojima ste tek načuli i vama nedostupnu i nepojamnu tradiciju?

Srbija kao pijana krčma

Rusofobija je, inače, samo usputna, kolateralna šteta Senki nad Balkanom. Glavna meta Senki, koju ću možda uskoro podrobnije pregledati, jest devastiranje nečeg što je imalo srpski, a romantični karakter, nečeg što je i danas veoma prisutno u istorijskoj perspektivi starog Beograda, a to je naša prva urbana kultura, beogradski duh koji su nosili besmrtni Nušić ili profesori Vujić i Mika-Alas. Ovaj potonji, u svetu poznat kao otac kibernetike i jedne od prvih računskih mašina sto godina pre kompjutera, svirao je violinu i voleo meraklijske sedeljke. I jedan i drugi i treći i cela galerija naših kulturnih otaca napojili su duhom beogradski folklor. Taj beogradski duh, koji su stvarali i uspeli da ožive u rasponu od jednog veka, taj unikalni spoj Zapada i Istoka, sačinjen od evropskog habitata i balkanskih sazvučja, prizora i izvora jeste pre svega, jedan kulturni fenomen. Nedavna prošlost Beograda kao samostalna celina i kao istorijski korpus spada u sam vrh naše nematerjalne baštine. Taj duh mesta koji je opisivao engelski pisac Lorens Darel, i sam žitelj Beograda u jednom neveselom periodu njegove novije istorije, tvori gromadu značenja u rasponu od rimske kulture do nosilaca evropske avangarde, vrhunskog sporta, džeza bioskopa, kojih je samo na Terazijama bilo dvanaest (danas nema nijednog). „Beograd i nije varoš nego film! Beograd je život, Beograd je sinteza srca i matematike“ proklamovao je protagonist evropskog dadaizma Dragan Aleksić upravo u ono vreme i na onom mestu koje nam Bjelogrlićeve Senke prikazuju kao ružnu, prljavu i zlu balkansku rupu. Ne treba dubokoj državi Beograd kao kulturni fenomen. Ne, ona hoće baš ovo: Beograd kao pijanu krčmu, izvor vekovnog smrada. Beograd kao palanku ne filosofije nego pandurske palije, kojom vladaju srbijanski generali-pederi. (Takav Beograd, potonuo u nasilje i blato, slika je i prilika današnjeg, a ne negdašnjeg Beograda. Zato i nesretni glumci deluju kao učesnici Granda, pa gledalac ne zna gde završavaju Senke a počinje Luda noć; ionako su deo istog tima). I uopšte, šta će nam taj stari Beograd? Jedan od najšežćih lobista ovog preduzeća otvoreno kaže: „Ja za tim ne žalim. Najlepši deo detinjstva proveo sam u Subotici i na Paliću, u tim predivnim sporim danima blage provincije. Pravi grad je, s druge strane, ovo što opisuje Bjela, Malo prenaglašeno, baš kao što treba da bude u svakoj dobroj seriji“.

Taj vrsni poznavalac gradskog života i tv dramatugije traži holivudski glejmor i zato nije samo Jatagan mala paradigma serije nego su tu, kad zatreba, plutokratski saloni i Dedinje koje jedva da je ikad postojalo. I ono više liči na rezidencije današnjih tajkuna, sa patvorenim italijanskim mermerom, španskim pločicama i plastičnim lamperijama. Voze sve svi preostali predratni bugatiji i pakardi iz famoznog muzeja, nose se nercovi i šapoi madam Patu, sve dozlaboga trapavo i izveštačeno. I sve to treba da dočara sliku parazitske i degenerisane Kraljevine, koja samo nosi insignije SHS, a ostaje ono što jest: srbijanski pajzl, kaj ne? Jedini koji se od drugih može videti u dosadašnjem toku serije su elegantni Ante Pavelić u ulozi advokata i njegov klijent makedonstvujušči revolveraš, koji čami u beogradskoj buvari. U odnosu na sirove šumadijske žandarčine ova dva karaktera, ustaša i bugaraški terorista, nekako imponuju svojim držanjem.

To nas uvodi u sledeći nivo konteksta, koji se rasprostire iznad opisanog, površinskog. Drugo hoće druga Srbija: dosta sa glorifikacijom Vidovdana (Cera, Kolubare, albanske golgote, Krfa, Solunskog fronta…), dajte da vidimo kako je živela i umrla naslednica tih ratova, vidovdanska Kraljevina (namerno se ne kaže Jugoslavija, jer je drugosrbijanci duboko poštuju; sam Bjelogrlić sa triglavskih visina dovikuje: “Jugoslavija je bila velika ideja kojoj balkanski narodi nisu dorasli”). Ovakva kakva se vidi u Senkama i nije mogla da preživi. Nije li neopozivo osuđena na komunističkom kongresu u Drezdenu, u Kominterni i Vatikanu? Niko od ovih, stvarnih neprjatelja Jugoslavije ne pominje se u Senkama. Glavne opasnosti po državu crta kraljevski general otprilike ovako: „Makedonija gori, Pavelić potpiruje, a onaj Vrangel šeta vojsku kao po svojoj guberniji“. Kakva kolosalna, naivna, neistorična glupost! Niti je Makedonija gorela (nije tada ni postojala), niti je Pavelić potpirivao (nego su Mađarska i Italija potpirivale njega daleko izvan granica Jugoslavije), niti je veseli Vrangel sa ostacima ruskih izbeglica, predstavljao ikakvu opasnost po svog dobrotvora Aleksandra Karađorđevića. Džaba. Ovo su prioriteti druge Srbije i njenih Senki!

Da Vas podsetimo:  Ostavili bečki raj i došli u srpsko selo

Jedva sa se, kroz tajanstveno Crno sunce i bratstvo Thule naziru Annenerbe, Himler i na kraju Hitler, kao glavna opasnost. Ispada da je baš u Beogradu rođeno neko Crno sunce, okultni simbol Trećeg rajha i da su se, prema saznanjima Bjeloglićevih negromanata, među kojima se ističe neki Stojiljko, baš u opskurnom predratnom Beogradu splitali i rasplitali konci tajnog društva koje je vodilo ne samo Kraljevinu, nego i planetarnu okultnu zaveru. Bože sačuvaj i sakloni! Ovim šarlatanima je čitanje pomodne konspirologije i gledanje žanrovskih produkata toliko zavrtelo mozak da su celu tu demonsku skalameriju, bez ozbiljnog uporišta u zbilji, nakalemili na naša obzorja. To treba da je sad istorijska pozadina kraljevine Karađorđevića. I još tvrde kako sve to podupiru neka naučna saznanja i kako nam nude „istoriju kakvoj nas nisu učili“.

Naravno da nas toj istoriji nisu učili, jer nije ni postojala. Kao i sve drugo, u pitanju su laži. Obične izmišljotine. Ali, kako kaže Tarasjev: laži postavljene u izvestan istorijski kontekst i podmetnute istorijskim ličnostima sa imenom i prezimenom.

Infamnu manipulaciju sa jednom takvom ličnošću, princom Đorđem Karađorđevićem, od početka pratimo u fikciji Senki. Neobično složena i živopisna ličnost kraljevića Đorđa, legenda starog Beograda zajedno sa njegovim nerazdvojnim drugom Mikom Alasom (često sam viđao sam starog princa, sa beretkom, uredno zakačenim štipaljkama na nogavicama i pecaroškim štapovima, kako na biciklu hita na Dunav), u starosti blagorodne naravi i pojave, u seriji je mahniti Merlin koji otkriva strašnu tajnu kralja A. i njegovog paklenog doktora, koji stoje na čelu mračne zavere. Pojavljuje se tu i nedužni Arčibald Rajs, kome je imputirano otkriće njene okultne pozadine, tj. Longinovog koplja koje je probolo Isusa itd. i slične notorne gluposti, izmišljane za sitne pare u nekom beogradskom budžaku.

Sličan je slučaj sa ličnošću Mustafe Golubića, prvo Apisovog, a zatim Staljinovog specijalca, Hercegovca iz Stoca, koji u dijalogu treba da zanosi na hercegovački (govori, međutim, kao poslednji papak sa Baščaršije). Kako nije znao šta će s ovom izuzetno složenom i još neistraženom figurom, koju mu je neko kosmopolitski sugerisao, Bjelogrlić je povezao sa glavnom likom inspektora Tanasijevića (koga sam igra), imajući u vidu njihovo moguće poznanstvo iz Prvog svetskog rata. Tako dva ratna druga, (Staljinov likvidator i Aleksandrov policajac!) sada sklapaju savez i udružuju se protiv beogradskog Umwelt-a. Možete li zamisliti savez između NKVD-a i Glavnjače u borbi protiv bratstva Thule?!? Napominjem, ne radi se o seriji tipa Alo, alo ili Crni Gruja nego, ponavljam, o novom čitanju istorije ili još preciznije, istoriji kakvoj nas nisu učili.

I sve se ovo ozbiljno shvata i naširoko raspreda po drugosrbijanskoj štampi. Ozbiljni istoričari ćute i prave se nevešti („nisam gledao seriju“, „ne pratim televiziju“), a galame nekakvi istoričari-anonimusi, koji od nedelje do nedelje izmišljaju nove skandalozne storije i zdušno pumpaju gledanost. I ovaj marketing je sigurno dobro plaćen i radi u korist naručioca, kome, u krajnjoj liniji odgovara svaka akcija čiji je cilj produbljivanje raskola u srpskom društvu i skrnavljenje svega što vodi njegovom duhovnom preporodu. Ko mari za istorijske činjenice. Ako ih nema treba ih izmisliti. Ne postoje nikakve skupule kad je ova bitka za prošlost u pitanju.

Kad je postalo jasno da mantre o „umetničkoj slobodi“ više ne piju vodu, naročito kad se njima brane mali, netalentovani unuci komunizma, duboka država na kraju je digla ruke od istoriografije. Šta će nam istorija, važno je njeno „novo čitanje“ sa sve Crnim suncem, Hitlerom, Staljinom i japanskim prepelicama! Tako u jednom drugosrbijanskom glasilu, koje se ponajviše istaklo neukusnim lobiranjem za gledanost Senki, čitamo iz pera glavnog urednika: „Uopšte nisam shvatio šta je tema oko istorijskih činjenica u Senkama nad Balkanom… Mi smo je (seriju BZ) gurali maksimalno, što zbog Bjele, što zbog toga što je i za nas korisno. Priče o negativnom prikazivanju Rusa (?!) i izvrtanju istorijskih činjenica (?!) nisam ni pratio niti sam uopšte znao da se to dešava. Mene je bunilo kad neko uopšte pokreće tu temu“

Neviđena bahatost: zašto su istorijske činjenice uopšte tema? Ako mi rešimo da nam te činjenice ne trebaju, neće ih ni biti! Takav je sada zahtev ideološkog sponzora – zloćudog lica druge Srbije – koje kao upadljivo znamenje lebdi iznad celog ovog preduzeća.

Šta će se do kraja još ispostaviti – videćemo.

Božidar Zečević

javnipobornik.rs / FBR

6 KOMENTARA

  1. Bjelogrlic je netalentovana budala. Ja nemam dovoljno nerava da gledam bilo koju od njegovih limunada (Montevideo i slicna sranja). Tako da i ne znam sta je sve nadrljao u ovoj seriji, al sad vidim da su crne slutnje opravdane.

  2. ovo je nastavak partizanskih filmova veljka bulaića,nastavak je radio malo mlađi komunista bjelogrlić.biće i ono mirko pazi metak.u ove serije veruju jedino budale.

  3. sve u originalu su preneseni današnji događaji i vreme današnjeg beograda,što sa onim stvarnim događajima nema nikakve veze.ali je istina da iza ovih koji danas vladaju a nastavak su onih iz 1945,stoji isti aparat koji je ove udbaše obučavao da budu kao i onaj nkvd iz tadašnje moskve koju su preuzeli crveni banditi.

  4. Ima li icega za sta vam Druga Srbija nije kriva? Posto nas je Prva Srbija tako „mudro“ vodila, da se gusimo u blatu praznoglavog samoljublja u polupraznoj drzavi, po ovom coveku bi trebalo da nastavimo da Putinovski podvriskujemo o sebi samima i nasim nevoljama i zrtvama. E pa nije bas tako Zecevicu. Volimo i mi Srbiju, ali nismo slepi za svoje stranputice i nedostatke. Po nama to je mnogo korisnije nego pateticno narikanje i ponavljanje istih gresaka. A dotle Druga Srbija ce vam biti kriva za svaki problem u vasem zivotu. Od loseg standarda do visokog pritiska, kao da niste vi i vasi preletaci ovu zemlju surovo pokrali od buducnosti u civilizovanoj Evropi.Samo vam je jos ostalo da sikcete i pretite. Sram vas bilo doveka.

    • Ko voli da se hrani lazima, takav jaca svoj karakter, kakvi vitamini.
      U sustini, za mene nema cudjenja. Pa zar vi niste znali ko je bjelogrlic ?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime