Crnogorski izbori i srpske pouke – umerenost u zahtevima, potiskivanje liderskih sujeta…

0
755
Đorđe Vukadinović / Foto: YouTube Screenshot

Izbori su završeni. Političko tlo se posle zemljotresa polako sleže. Konstituisanje novog parlamenta je u toku. A Crna Gora se nalazi pred smenom vlasti, što izaziva nevericu i nervozu kako kod neočekivano poraženih, tako i – ako ne još i više – kod samih pobednika.

Iako su neka objavljena istraživanja javnog mnjenja (pre svega, ono „Nove srpske političke misli“ sa početka avgusta, inače mnogo napadano u crnogorkim režimskim krugovima) najavljivala mogućnost takvog ishoda, malo ko je zaista verovao da je moguće da Đukanović izgubi izbore. „Ma, srediće opet to već nekako Milo, na ovaj ili onaj način“, odmahivali su rukom čak i dobri poznavaoci crnogorskih političkih prilika. Inercija je moćna sila. Kako u fizici, tako i u psihologiji i politici. I potrebna je veliki napor da se ta sila političke apatije, entropije i inercije savlada.

Foto: printscreen

Crnogorska opozicija, koja je godinama bila etalon za neupešnu, politički jalovu i moralno sumnjivu družinu, preko noći je postala sv(ij)etli uzor, ideal i primer koji se prekorno potura pod nos srpskim opozicionarima. I pri tome se, naravno, preteruje. Baš kao što je preterano bilo i ono njihovo ranije „hejtovanje“ zbog silnih izbornih neuspeha, kao da deluju u nekom „švedskom“ ili bar italijanskom političkom sistemu, gde je promena vlasti nešto što se podrazumeva i rutinski događa.

Ne. Vlast u Crnoj Gori je 30. avgusta prvi put u njenoj istoriji promenjena (tj. valjda će biti promenjena) demokratskim putem i na izborima. Sve do sada, menjala se samo smrću, prevratima – ili nikako. Zato je i razumljivo oduševljenje koje je prthodnih nedelja i dana, nakon objave prvih rezultata, zahvatilo crnogorske opozicione mase, uključujući i kibicere iz okruženja, a naročito iz Srbije.

Foto: Vladimir Pavićević

Uz neke zaista marginalne izuzetke (okupljene oko „Apela 88“, lista „Danas“, dela NVO i LDP-LSV ostataka), srpska javnost je gotovo plebiscitarno i euforično pozdravila najavljenu smenu vlasti u Podgorici. Razlog tome je, da se ne lažemo, prvenstveno nacionalni. Ma šta ko govorio, izbori u Crnoj Gori za građane Srbije nisu isto što i izbori u npr. Bugarskoj (pa ni Hrvatskoj). Referendumska rana još peče, Đukanovićevo priznanje kosovske nezavisnosti nije zaboravljeno, a ovaj put su i masovne crkveno-narodne litije kao reakcija na režimski pokušaj preuzimanja imovine SPC dodatno senzitivisale – i naelektrisale – srpsku javnost prema zbivanjima u Crnoj Gori. A, s druge strane, u crnogorskom političkom „čudu“ dobar deo opoziciono nastrojenih građana Srbije video je tračak nade da bi se nešto slično možda moglo desiti i u Beogradu. 

Da Vas podsetimo:  Srpski svetitelji koji su odbili da pređu u islam, pa stradali od Turaka i Albanaca

I otud, razumljivo, gotovo euforično veličanje Zdravka Krivokapića i – naročito – Dritana Abazovića i isticanje „crnogorskog primera“ kao nečeg što i srpska opozicija treba bespogovorno da sledi. A onda i kolateralna lavina kritika – delom opravdanih, a delom malicioznih – prema „matičnoj“, srpskoj opoziciji. U tom horu nalaze se oni iskreno nezadovoljni i frustrirani podređenim položajem opozicije u odnosu na režim, ali takođe i prorežimski analitičari i eksperti uvek voljni da nešto „principijelno“, „nepristrasno“ i sa visine spočitaju svakom ko se pojavi kao protivnik i kritičar Aleksandra Vučića. A tu su, konačno, i sami opozicionari, ili bar deo njih, koji iz crnogorskog primera pojedinačno izvlače ono što im odgovara i to serviraju kao univerzalni recept i pouku.

Tako je,sada, iz ovih, kako analitičkih, tako i političkih krugova lansiran zaključak, takoreći, aksiom da recept za uspeh leži u više opozicionih kolona, koje se međusobno ne napadaju, a koje zahvataju – i ciljaju – tačno određene delove biračkog tela, što bi, prema ovoj rasprostranjenoj školi mišljenja, trebalo da bude putokaz i za srpsku opoziciju.

Abazovic, Krivokapi, Becic / Foto: printscreen

Naravno da je dobro komponovanje opozicionih kolona na poslednjim crnogorskim izborima bilo korisno i važno. Tim pre što je uvek do sada barem nekoliko dragocenih procenata opozicionih (i to uglavnom pro-srpskih) glasova ostajalo ispod crte i proporcionalno se većinski prelivalo DPS-u. To se ovoga puta nije dogodilo. I bez obzira što su, realno, i SNP i Marko Milačić mogli računati na samostalan prelazak cenzusa, prevagnulo je (ispravno) uverenje da se ne sme rizikovati – a i da će zajedničko okupljanje oko Demokratskog fronta ovoj listi sem pukog mehaničkog zbira obezbediti i bar još koji procenat sinergetskog bonusa. Što se na kraju i dogodilo.

Tačno je i to da su posle mnogo pokušaja i pogrešaka tri opozicione liste bile napravljene tako da zahvate iz različitih političkih bazena. Uz nešto pojednostavljivanja, moglo bi se reći da je lista oko Fronta zahvatila gro tvrdog (i najtvrđeg) srpskog biračkog tela. Ona oko Bečićevih Demokrata išla je na nešto mekši i urbaniji srpsko-crnogorski miks (Crnogorci koji govore srpskim jezikom), dok je URA bila orijentisana na one građanski, ali i iskreno antiđukanovićevski nastrojene crnogorske birače.

Da Vas podsetimo:  Stranke sa nacionalnim predznakom su svojom samofragmentacijom učinile sebe marginalnim političkim činiocem, i to u trenutku kada su Srbiji i Srbima na KiM najpotrebnije

Ali takvo pozicioniranje samo je jedan u nizu činilaca koji su na kraju rezultirali – naizgled – tesnom, ali zapravo velikom opozicionom pobedom. A svi drugi faktori koji su se ovaj put u Crnoj Gori uspešno stekli u Srbiji trenutno ne postoje. I pitanje da li će ih uopšte biti.

Crnogorski režim je bio nesumnjivo autoritaran, sklon sistematskim izbornim manipulacijama, ogrezao u korupciju i organizovani kriminal. (I u tom pogledu sličnosti sa Srbijom ima koliko hoćete.) Ali u Crnoj Gori dva najčitanija dnevna lista podržavaju opoziciju (jedan „građansku“, drugi „pro-srpsku“), a na strani opozicije su bile i najmanje dve gledane televizije i nekoliko vrlo praćenih portala. Uz neke izuzetke, crnogorski NVO sektor (na čelu sa popularnom Vanjom Ćalović) takođe je bio na strani opozicije, tačnije, aktivno protiv Đukanovića. A isto tako – i to takođe javno – i dvojica od najozbiljnijih poslovnih ljudi (možete ih zvati i „tajkunima“) u Crnoj Gori.  I, konačno – a zapravo prvo – zbog spornog „Zakona o slobodi v(j)eroispovesti“, protiv režima na ovim izborima bila je i Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, na čelu sa mitropolitom Amilohijem i vladikom Joanikijem i njihovim vernim i dobro organizovanim sveštenstvom.

Foto: printscreen

Sve gore pobrojano u današnjoj Srbiji je misaona imenica. Odnosno, srpska opozicija trenutno nema podršku ni medija, ni poslovnih krugova, ni NVO sektora – a o crkvi i međunarodnim faktorima da i ne govorimo.   

Znači li to da crnogorski slučaj i primer ništa ne kazuje i ne može biti upotrebljen kao putokaz za opoziciju u srpskoj političkoj areni? Naprotiv. Itekako može. Samo se treba kloniti površnih recepata, pojednostavljenog šematizma i prepisivanja. A onda se iz crnogorskog primera i iz uspešno okončane borbe crnogorske opozicije itekako mogu izvući dragocene pouke.

Pre svega, odmerenost i umerenost u zahtevima i obećanjima. Potiskivanje liderskih sujeta i odustajanje od ideološkog sektaštva. Spremnost na ličnu žrtvu. Oštar „sanitarni“ otklon od lažne „opozicije“ i onih koji pokušavaju da love u mutnom. Iskrena međusobna solidarnost i traženje najmanjeg zajedničkog sadržioca, a ne tačaka razlikovanja i razdvajanja. Skladna kombinacija starih kadrova i „novih lica“ umesto jalovog istrajavanja na jednom ili drugom. Geslo “svi za jednog, jedan za sve“, umesto principa „da komšiji crkne krava“. Čvrst gard prema režimu i imunost na njegove zavodljive „danajske darove“ i „nepristojne ponude“.

Da Vas podsetimo:  ŽIV JE NIKOLA...

A kada se sve to sastavi i stekne (i ukoliko se, naravno, ikada stekne), onda će odluka o jednoj ili više kolona biti ono što i treba da bude – samo stvar taktike i procene u konkretnim okolnostima. I obrnuto, ukoliko se gore navedeni uslovi i pretpostavke ne steknu, nikakvo bajanje, slaganje i preslaganje kolona neće biti od pomoći.

Đorđe Vukadinović
Izvor: NSPM

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime