Crtica o „RODŽENIM BEOGRADŽANIMA“

2
1135

serbian-city-belgrade1Mi Srbi smo narod koji boluje od mnogih prirođenih ili stečenih bolesti i loših navika. Naša istorija nije nam bila baš naklonjena, jer smo, kažu, narod koji je napravio svoju kuću na putu. A svi putnici i namernici i nenamernici smatraju put nekim svojim pravom. Tako smo mi, stalno krvavo i pogubno braneći svoju kuću od putnika nezvanika, oboleli od: rajetinskog mentaliteta, tribalizma (kažu nam bivša braća po tiiiti), montanjarstva, duha samoporicanja, srbijanstva, kompleksa starinaca i dođoša, omalovažavanja i nesolidarnosti sa Srbima prečanima i izbeglicama, jevrounijaćenja, neoliberalnog demokratizma… U Beogradu su neki oboleli od beograđanstva po rođenju i gađenja i netrpeljivosti prema došljacima.

Braćo Srbi! Nešto mislim: važnije je biti Srbin, nego Beograđanin! Jer je Beograd glavni grad Srbije, državni, kulturni i politički centar Srbstva. Ako u njemu prevlada stanje duha da je biti Beograđanin važnije od biti Srbin – onda Beograd prestaje biti srbski grad!

Nažalost, danas je Beograd postao i centar antisrbstva, jevrounijaćenja, poništavanja srbskog stanovišta i primene krvatskog kulturnog obrasca umesto srbskog! To se ne može osporiti, jer je vidljivo golim okom! Može li onda Srbin nekritički voleti takav Beograd?!

Veliki Jovan Dučić je rekao da je preklom iz mesta gde se formirao kao čovek koji samostalno rasuđuje i misli (dakle duhovno), a da je to bilo u Beogradu. Dučić je po rođenju Trebinjac i on je voleo svoje Trebinje (tamo su i preneti njegovi posmrtni ostaci). Da li je zbog toga izgubio pravo da bude Beograđanin po sopstvenom opredeljenju?! Mogu li mu to pravo osporiti tzv. “rodženi beogradžani”? I da li da pomenem i Karađorđa, kralja Petra, Jovana Cvijića, Milutina Milankovića, Nikolu Teslu i mnoge velikane srbskog duha i kulture?!…

I šta uopšte znači taj rogobatni pojam rođeni Beograđanin? Prisetimo se: komunjare su Beogradu pobile srbsku elitu i istrebile srednji građanski sloj! Tako su postali većinski stanovnici Beograda, naročito uz pomoć raseljenih i doseljenih Krajišnika sprovođenjem tiiitine doktrine čišćenja navodnih krvatskih teritorija od doseljenih Srba. Većina rođenih Beograđana, dakle, potomci su komunjara koji su pobili prave elitne Beograđane! Da li je tzv. rođeni Beograđanin koji danas primenjuje krvatski kulturni obrazac i tako je prestao biti Srbin uopšte Beograđanin, svejedno što je rođen u Beogradu?!
Prisetimo se i istorijske činjenice da su Srbi pre samo oko 100 godina došli u Beograd u šubarama, gunjevima i opancima, na seljačkim volovskim kolima i po razlokanim poljskim putevima. (“Oj, Srbijo, točkovi u blatu”, pevao je Oskar Davičo.)

Da Vas podsetimo:  „Oluja“ Sredstvo kojim je rešeno srpsko pitanje u Hrvatskoj

Beograd nekada (?)

I autor ovog teksta je u Beogradu konačno formiran kao misleći čovek i smatra Beograd svojim, ne samo zbog toga što je Beograd glavni grad njegove otadžbine Srbije, nego što ga voli. Ali ne voli i ne prihvata da mu nekakvi “rodženi beogradžani” presuđuju da li je došljak ili Beograđanin. I onaj pokojni Prelević je pevao o “mom Beogradu” i posle toga se to “moj Beograd” (bez njegove lične krivice) nakalemilo kod nekih “rodženih beogradžana” kao pravo na otimanje Beograda od drugih koji su samo došljaci, “ljakse”, primitivci i koji ga po njihovoj presudi ne vole ili ga ne vole dovoljno i ne zaslužuju Beograd. (Sledeći korak je, valjda, proterivanje iz Beograda onih koji ga navodno ne vole ili ga ne vole onoliko koliko oni misle da treba da ga vole.)

Nije sporno da svaki grad koji je kulturni centar ima svoj duh po kojem postaje omiljen, cenjen i izvorište je kulture za prostore oko sebe i celu naciju. Beograd je to bio pre komunjarskog terora, i to zahvaljujući i velikanima duha koji u većini nisu bili rođeni u Beogradu – ali su svi bili duhom pravi Srbi i rodoljubi. Danas su Beograd uglavnom u tom pogledu srozali potomci komunjara, koji su – gle čuda – po pravilu rođeni Beograđani – i Beograd je, na našu srbsku žalost, postao i antisrbski centar svega i svačega. (Naravno, Beograd je i dalje srbski duhovni, kulturni i politički centar i u njemu je cvet srbskog duha i lepote urbanog života. Uprkos rodženim beogradžanima!) Ali u njemu je takođe savetnik predsednika države donedavno bio „neko“, umesto, na primer, gospođe, naučnice i Srbkinje Smilje Avramov, koja je na neuporedivo višem duhovnom, srbskom, političkom i „savetničkom“ nivou predsednika države?!

Da Vas podsetimo:  Gle, Srbi! (u Crnoj Gori i Vojvodini)

Teorija o “beograđanstvu” po rođenju je primitivna, malograđanska, nedemokratska i antisrbska. Početkom ove godine jedno glasilo je objavilo vest da je jedan rodženi beogradžanin izbacio iz stana svoje roditelje kad je saznao da su dođoši! Sećam se jedne scene u kafani na Dorćolu iz mojih studentskih dana kada je jedan čovek srednjih godina, koji je očito bio pod uticajem alkohola, hodao kafanom i vikao da je po nacionalnosti Dorćolac! Naravno, to su ekstremni primeri.

„Njima su komunisti oduzeli ono što nikada nisu ni posedovali. Ko zna gde bi im bio kraj da nije bilo rata? Oni se razmeću kućama u kojima su stanovali kao podstanari. Njihov deda je poznavao Pašića. Oni su živeli u Krunskoj i Hartvigovoj. Njihova baka je bila dvorska dama kraljice Natalije. Njih je život smrtno uvredio i zato su odlučili da postanu ništa! Neka se proslavljaju došljaci. Njima je dovoljno njihovo poreklo.“ (Izvor „Srpski nacionalisti“)

Pravi rođeni Beograđanin voli svoj grad, učestvuje u kreiranju njegovog poznatog duha po kojem se svi veliki kulturni centri poznaju, ali je istovremeno i rodoljub i voli svoju otadžbinu i naciju. I ne misli da je po činu svog rođenja stekao neka posebna prava u Beogradu u odnosu na tzv. došljake.

Jedan predratni rođeni i pravi Beograđanin (?)

Naravno, proces urbanizacije došljaka (provincijalaca kako to rodženi beogradžani kažu kad su malo umereniji) u skladu sa kulturnim obrascem i stanjem duha jednog velikog grada i centra kao što je Beograd veoma je složen i često nosi probleme koji stvaraju navedeni jaz između socijalnih grupa na različitim socijalnim, ekonomskim i kulturnim nivoima. Ali to je uobičajena pojava za svaki veliki grad, a naročito za gradove koji imaju istorijsku harizmu gradova s posebnim duhom.

Naravno, ničim se ne može pravdati primitivno, nehigijensko i neurbano ponašanje stanovnika Beograda, bez obzira da li su Beograđani po rođenju ili su došljaci. Ipak, neosnovana je pretpostavka da je došljak po definiciji na nižem duhovnom, kulturnom i opšem ljudskom nivou od Beograđana po rođenju ili po duhu. (Ovde želim posebno da naglasim da je identifikacija nekulturnih došljaka sa došljacima sa sela, odnosno seljacima – a ova reč i pojam je u govoru rodženih beogradžana po definiciji pogrdna i uvredljiva – veoma pogrešna i nesrbska, jer je sociološki, nacionalno i sa aspekta rodoljublja veoma pogrešno pokazivati takav prezir prema seljacima, koji su izneli sve ratove za nacionalno oslobođenje Srbije na svojim seljačkim plećima, zajedno sa srbskim volovima…) No nije daleko od istine da, imajuću u vidu činjenicu da došljci čine značajnu većinu stanovnika u Beogradu, oni predstavljaju preovlađujući izvor negativne sile koja unazađuje ili poništava nekada poznati beogradski duh. Ali, da li su samo oni krivi zbog toga što su u većini bili primorani da bez stvarnog interesa i često protiv svoje volje dolaze u Beograd da bi preživeli. Koji bi normalan čovek odnosno seljak (a i seljak je čovek!) dobrovoljno pristao da bude izmećar i beskućnik u Beogradu pored svoje seoske očevine – samo da je država obezbedila motivaciju seoskog stanovništva za nastavak života na selu.

Da Vas podsetimo:  Kako su se srpski "pacifisti" potresli zbog najave obaveznog vojnog roka u Srbiji, a iskulirali američku isporuku "DŽavelina" Prištini

Beograd je glavni grad Srbije i svi građani Srbije imaju prirodno i ustavno pravo da se nastane u njemu i da budu Beograđani. Svi građani Beograda su Beograđani i imaju i pravo i obavezu da se brinu o svom gradu. Što se ljubavi tiče, ona je stvar srca i duše i samim tim ne može biti obaveza. Ljubav prema gradu po pravilu javlja se kad grad dostigne kulturni, ekonomski i socijalni i ljudski nivo koji obezbeđuje građanima život dostojan čoveka, kao i ljubav prema gradu.

Luka Ćelović, Trebinjac koji je došao u Beograd sa dva dinara u džepu, ostavio je ovom gradu velelepni hotel „Bristol“, čitavu Zagrebačku ulicu, park na Sava-mali i sav svoj imetak. Igumanovoj palati na Terazijama se i danas divimo, mada je nije napravio nijedan rođeni Beograđanin, već siroti iguman, došao odnekud s juga.

Isključivost tzv. “rodženih beogradžana” jedna je od ozbiljnijih smetnji da se svi građani identifikuju duhovno sa svojim gradom i zavole ga kao što ga je voleo Branko Radičević (koji nije bio rođeni Beograđanin), nazvavši ga emotivno i lirski u jednoj svojoj pesmi “Beograde, moj beli labude”…

Vidoje Marjanović

Intermagazin

2 KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime