Čudo Božije: Junaci oslobodili manastir, a onda se krstili

0
74

Za kim zvona zvone? Ne, ovo nije najava istoimene knjige Ernesta Hemingveja, ovo je događaj iz našeg vremena i sa našeg prostora.

1998. godine na teritoriji Kosova i Metohije odvijale su borbe sa šiptarskim teroristima, veoma često sa dosta žrtava i ranjenih. Jednom prilikom je manastir Zočište u Metohiji, u čijoj riznici se nalaze mošti svetih Vrača Kozme i Damjana, bio zauzet od strane terorista. Odlučeno je da se sprovede akcija njegovog oslobađanja. U toj akciji učestvovale su Posebne jedinice policije (PJP), a pratili su ih sa brojanicama monasi pomenutog manastira. Dobro isplaniranom akcijom koja je izvedena brzo i efikasno, manastir je oslobođen bez žrtava na strani policije. Veliko zadovoljstvo i radost obuzelo je kako pripadnike policije, tako još više monahe. Zajedno sakupljeni u porti manastira, uz radost i grljenje, proslavljali su povratak svetinje.

Tada su se sa zvonika oglasila manastirska zvona. Svojim prodornim zvukom najavili su povratak monaha, ustaljeni vekovni život i službu manastira. Reklo bi se sve je redovno, ali onda su prisutni shvatili da nije tako. U tom radosnom ushićenju i monaha i policije bilo je potrebno da protekne izvesno vreme da oslobodioci i njihovi molitveni saborci shvate da na zvoniku nije bilo nikog da pokrene zvona, a ona su se pokretala u ritmu bez prestanka. Prisutni su tada bili u čudu, pokušavali su da pronađu onog ko pokreće zvona, ali tamo definitivno nije bilo nikog. Zvona, pokretana nekom nevidljivom silom, i dalje su pozivala narod okolnih mesta na zajedničku radost. Zvuk zvona nije samo obasipao uši prisutnih, već je svojom radostotvornom silinom i okrepljujućim tonalitetom doticao njihovu dušu, stvarajući osećaj prisustva nečeg veličanstvenog i nezemaljskog.

U tom osećaju opšteg ushićenja prisutnih, prilazi jedan pripadnik PJP igumanu i, vidno uzbuđen, obraća mu se ovim rečima: “Oče, ja hoću da se krstim, ja sam nekršteni. Hoću da se krstim sada, odmah i ovde. Molim vas, učinite mi to.“ Tada je prišao i drugi pripadnik sa istim rečima i istim zahtevom, potom i treći i četvrti, peti… Ispostavilo se da svi junaci koji su učestvovali u akciji oslobođenja manastira, iako Srbi, nisu bili kršteni. Zvona pokrenuta nevidljivom rukom bila su ustvari priziv Gospoda za ove hrabre i časne policajce da Mu priđu. Usledilo je njihovo krštenje, a tada još veća radost, u manastiru ali i u Nebeskoj Srbiji.

Da Vas podsetimo:  Čiji je naš Tesla?

Ovaj događaj mi je u manastiru Crna Reka, 2008. godine, ispričao oficir Žandarmerije iz Niša, jedan od novokrštenih u pomenutoj akciji. Kasnije je sve to potvrdio i monah pomenutog manastira.

Autor: Goran Josijević

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime