Posete Aleksandra Vučića Moskvi i Sarajevu me iskreno rečeno, neodoljivo podsećaju na onu francusku naučno-fantastičnu komediju Les Visiteurs (Posetioci)… Znate onu, u kojoj hrabri vitez Godfroa (Žan Reno) sa svojim „vernim“, smutljivim slugom Smrdom Mudićem (Kristijan Klavje) uz pomoć čarobnog napitka ode daleko u budućnost.
I ne može da se snađe.
E, sad, da li zato što je uveren u svoju hrabrost, da li zato što uz njega po obrascu ide mnogo Smrda Mudića, da li zato što ne razume šta mu drugi pričaju… Ko će ga znati.
NAJPRE O ĆUŠKI OD BAĆUŠKI
Zli jezici govore da je delegacija Srbije, najavljena u Moskvi „davnim davno“ (kako je imao običaj da govori moj pokojni Učitelj pismenosti Boško Ćalović), bila više puta menjana da bi se zadovoljila svačija švalerka, svaja i šurnjaja.
Zli jezici takođe govore da je najvišu državnu delegaciju Srbije (falio je samo Master Toma Bajčetinski, pa da bude baš – baš najviša, odnosno da Beograd ostane pod pretnjom prinudne uprave Maje Gojković) na Šeremtjevu dočekala druga liga, da VIP tretmana nije bilo a da je potonji prijem bio organizovan u moskovskoj skupštini, umesto u zgradi vlade Ruske Federacije.
Naravno, ne treba da razmišljamo da li su ulice bile zatvorene: nisu. Da li je bilo organizovanih aktivista koji bi mahali zastavicama bratske zemlje? Nije. A Reformator Veliki je sve to uradio i za Baćušku Putina i Baćušku Medvedeva.
Zli jezici govore još mnogo štošta, ali jedno je sigurno: ruski novinari se baš i nisu „polomili“ da izveste o čemu su dva premijera razgovarali. Interesantno da na zvaničnom sastanku dve delegacije nije čak bilo ni onog tradicionalnog stola, nego su stolice bile razmeštene u salonu kao da je sedeljka. Raša Tudej posvetila je poseti Aleksandra Vučića Dmitriju Medvedevu ravno dva minuta i dve sekunde praznih fraza dvojice političara.
Sa sastanka sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom Raša Tudej je pustila snimak koji je 20 sekundi duži:
Međutim, ono što zbunjuje je – što taj snimak sada može da se nađe samo na YouTube kanalu ruske državne televizije. Na sajtu – ne može. Što dokazuje i pretraga:
Uostalom, ukucajte sami na google.com Vucic in Moscow. Ili Premьer-ministr Serbii v Moskve i sami ćete se uveriti da su o ovome izveštavali samo na Raša Tudej (RT), ruski kanal 1 koji je poseti posvetio prilog od jednog minuta i (verovali ili ne) na internet stranici Radija Slobodna Evropa.
Vau!
A oni hvalospevi o bratsvu dva naroda? O toplom, bratskom i srdačnom prijemu? O dogovorenim poslovima koji samo što nisu počeli? O Migovima koje dobijamo na poklon? O remontu helikoptera (kako je to odvratno saopštiti posle onoga što se desilo a za šta niko nije kriv) da ne govorim…
DEGENEK OD JARANA
Sve je počelo prilično idilično: On je sa čitavom delegacijom (manjom nego za Moskvu, bože, to je samo Sarajevo) izišao iz aviona. Dočekali su ga sa „svim državnim i vojnim počastim“. I samom Vučiću je – da se razumemo – to godilo. Još kad je sutradan ujutro prošetao crvenim ćilimom (dobro, tepihom)… Mogao je da se pohvali da je dočekan kao da je u Sarajevu Bajden ili Keri (eh, ti zapadni uzori, eh te puste želje)…
Sarajevo je zbog Vučićeve posete bilo praktično blokiran grad. Normalno. Kad znate šta se desilo u Srebrenici, kad znate šta mnoge Sarajlije misle o Vučiću, tako nešto je bilo za očekivati.
Iako je naslovna strana najtiražnijeg dnevnog lista u BiH, Dnevnog avaza (glasa, op.aut.) posvećena izjavi srpskog premijera, čitava poseta koja je prošla u naelektrisanoj atmosferi – u suštini nije donela ništa novo.
I sam sam, u komentaru za Deutche Welle rekao da u odnosima BiH i Srbije političari nemaju šta da rade, već treba da puste ljude da sarađuju, biznismene i preduzetnike da stvaraju veze.
Aleksandar Vučić je izabrao da razgovara sa predstavnicima Vijeća ministara BiH (ili kako u RS kažu Savjeta ministara), čije su nadležnosti u nekim slučajevima manje nego nadležnosti vlada dva entiteta (RS i FBiH).
Aleksandar Vučić je doživeo da ga preslišava Bakir Izetbegović u televizijskom nastupu (u sarajevskom studiju N1, kod vrsnog novinara Amira Zukića, s kojim sam imao čast svojevremeno da radim). Onako jaranski. Da mu kaže kako je „razočaran što predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić nije bio spreman da prihvati ono što piše u presudama Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji“.
Aleksandar Vučić je doživeo da mora da se „vadi“ i ubeđuje gledaoce (ili možda sebe) kako je njegova izjava „ubićemo 100 muslimana za jednog Srbina“ izvučena iz konteksta. Da je to rađeno u vreme najgore kampanje režima Slobodana Miloševića protiv Srpske radikalne stranke, čiji je on tada bio poslanik i gensek.
Ko biva, Srpska radikalna stranka je bila poznata kao mirotvoračka u to vreme.
Aleksandar Vučić je, osim jaranskog verbalnog šamara Bakira Izetbegovića doživeo i da ga njegov prijatelj Milorad Dodik prozove i kaže da je „izabrao pogrešnog partnera“.
Lično nisam ljubitelj Milorada Dodika. Baš kao ni Bakira Izetbegovića, Aleksandra Vučića i ostalih pripadnika „političke elite“ u dve zemlje. Mislim da su veoma uspešni prodavci magle.
Ali, znate, verujem da su ljudi u Srbiji malo ljuti. Zbog Srebrenice. I odmah da se razumemo: nisu ljuti na nacionalnoj osnovi. Nego sve one radnike koji jedva sastavljaju kraj s krajem u Srbiji, sve one penzionere koji ne mogu ni da plate sve račune i lekove a kamoli da normalno žive, boli što premijer Srbije svom narodu kaže „ne dam pare“. A onda u Sarajevu kaže: „Spremni smo da uložimo značajan novac, pričamo o milionima evra. To nije mali novac. Spremni smo na ta ulaganja, ali smo spremni i da dovedemo investitore“.
Dobro, bre, reformatoru, da li bi bilo ipak lepše da investiraš u Srbiju, a ne da je rasprodaješ? Pusti ti ljude koji imaju pare iz Srbije da investiraju gde hoće. Ne moraš da im pomažeš. Mogu to oni sami.
Aleksandar Bećić
Kolumnista