Da li je autocenzura gora od cenzure?

0
811

Cenzura je u Srbiji zabranjena Ustavom a pravo na slobodu izražavanja i informisanja putem medija je zagarantovano međunarodnim i domaćim propisima. Pa ipak, jedna od glavnih zamerki, kako međunarodne, tako i domaće javnosti je da je u Srbiji sloboda medija na niskom nivou, da postoje pritisci, verbalni, pa čak i fizički napadi na novinare.

S druge strane, niko od viđenijih novinara sa opozicionim renomeom nije izašao u javnost sa konkretnim pritužbama o pretnjama ili ucenama, sa imenom i prezimenom političara koji je vršio bilo kakav pritisak. Da li to onda znači da cenzura ne postoji, da opozicija i strani posmatrači lažu, da u oblasti  medija vlada sloboda i demokratija?

Na žalost, odgovor je ne. Sigurno ne.

Prosečnom, neutralnom gledaocu je teško da gleda informativni program pojedinih TV stanica sa nacionalnom frekvencijom, pre svega „Pink“ televizije jer toliko udvorištvo je prosto neprijatno gledati i slušati. Neumereno veličanje predsednika Vučića i vladajuće stranke s jedne, i blaćenje opozicije s druge strane pristojnom čoveku izaziva gađenje. Slično je i sa većinom novina. U tome prednjače dnevni listovi “Kurir” i “Informer” koji objavljuju tekstove ispod svakog nivoa novinarske profesije. Izvrtanje činjenica, prostačko vređanje, čak i psovke su svakodnevna pojava, a naručeni tekstovi, plaćene kampanje protiv određenih ljudi iz sfere politike su više nego očigledni.

Mediji koji su koliko -toliko objektivni, kao RTS na primer, distanciraju se od politike koliko god je to moguće, a zbog toga trpe napade sa obe strane – i vlasti i opozicije.

Ne treba biti previše pametan da bi se shvatilo da je stanje medija na najnižem mogućem nivou. Pa šta je to što novinare tera da pišu na taj način: uverenje odnosno politička zaslepljenost, cenzura ili možda autocenzura?

Da Vas podsetimo:  Godišnjica zloglasnog medijskog zakona: Na isti dan 25 godina kasnije legalizuju se državni mediji

Cenzura se transformisala u opštu atmosferu straha, a autocenzura u opšte prihvaćeni model ponašanja. I to nije slučaj samo u medijima. U svim preduzećima, naročito javnim, gde su direktori i kompletno rukovodstvo postavljeni po političkoj liniji, radnici se povinuju autocenzuri i nepogrešivo znaju da bilo kakva kritička izjava može imati ozbiljne posledice. I zato, jednostavno ćute. Vlast, kojoj takva situacija apsolutno odgovara,  pravi se nevešta i pere ruke, a zapravo podstiče takvo ponašanje. Mehanizmi pritiska su, kroz godine sprovođenja, postali sofisticirani, manje očigledni. Uglavnom se svode na novac, vlasnici i urednici znaju da javna preduzeća neće davati novac na reklame u njihovim medijima ako nisu “na pravoj strani”, neće dobiti donacije od Vlade Republike Srbije, neće dobijati novac za projekte- biće skrajnuti na sve moguće načine

Autocenzura je najperfidniji oblik cenzure i moguć je samo u društvima koja su suštinski nedemokratska, siromašnim društvima gde je nezaposlenost velika, gde egzistencija većine običnih ljudi visi o koncu. Ako se objektivnost tretira kao hrabrost i opoziciono delovanje zbog koga se može izgubiti posao, da li je uopšte pošteno zahtevati od novinara objektivnost? Zašto mislimo da su novinari super heroji koji se, između ostalog i za nas, bore protiv diktature kad se mi sami ne borimo protiv nepravde, nepoštenja, javašluka, nepotizma, krađe i ko zna čega sve ne što vidimo na svakom koraku u našem svakodnevnom životu?

Goca Savković

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime