VAKUUM MOĆI NAD BOSNOM NEKO JE ODLUČIO DA ZAMJENI ŠARENIM JANŠINIM BALONOM (1)
- Suočen sa reakcijama, Janša se odrekaosvog non-pejpera, pa je počelo sumnjičenje ko je autor i ko stoji iza zavjese. Vrh EU!? Rusi!? Višegradski kvartet!? Slovenci!? Orban!? Vučić!? Makron!? Jedino niko ne sumnja na Milorada Dodika jer on, što se barem Bosne tiče, odavno zagovara mirno razdruživanje kao posljednje rješenje
- Niko ne spominje da je prije Dejtonskog sporazuma, koji je zakovao međunarodne granice BiH, bilo u zvaničnom opticaju rješenja koja su bosansko pitanje tretirala u regionalnom kontekstu. Uoči i krajem građanskog rata u BiH Beogradski sporazum u julu 1991. i Vašingtonski sporazumu martu 1994. povezivali su bošnjački dio Bosne u federalnu odnosno konfederalnu zajednicu sa Srbijom odnosno Hrvatskom
- Naknadna realizacija Konfederacije sa Federacijom riješila bi mnoge aktuelne bošnjačko-hrvatske sporove. Pored ostalog:Bošnjačka Bosna (4 kantona u FBiH) bi se priključenjem Hrvatskoj preko noći našla u toliko željenom NATO. Na isti način našla bi se i u EU u koju će BiH inače teško ikada biti primljena. Time bi, istovremeno, bio bi riješen hrvatski zahtjev za obnovu trećeg entiteta od koga Herceg Bosanci ne odustaju…
- Posljedično, reaktuelizacijom Konfederacije Hrvatske sa FBiH, i Republika Srpska bi dobila nezavisnost, a da li bi je iskoristila za državnu samostalnost ili priključenje „matici“, ne zavisi samo od nje
- Istorijski ili Beogradski sporazum, uz Izetbegovićev amin, bili su utanačili Adil Zulfikarpašići Muhamed Filipović sa Nikolom Koljevićem i Momčilom Krajišnikom uz podršku Miloševića i Karadžića... Milošević je bio prihvatio da u skraćenoj Jugoslaviji vojskom u BiH komanduje bošnjački general, a ponudio je i da Alija bude prvi predsjednik zajedničke države… Kad je procurilo da se njemu priprema optužnica, Alija je čak isticao da je Slobo, za razliku od neprijatnog Franje, inteligentan, duhovit i šarmantan te da bi ga poželio za komšiju...
Piše: Nenad KECMANOVIĆ
NIJE jasno zašto su svi zabezeknuti Janšinim non pejperom po kome bi se Bosna, i ne samo Bosna, mirno razdružila.
Pred burnom reakcijom Janša ga se odrekao, pa je počelo sumnjičenje ko je autor i ko stoji iza zavjese. Vrh EU!? Rusi!? Višegradski kvartet!? Slovenci!? Orban!? Vučić!? Makron!? Jedino niko ne sumnja na Milorada Dodika jer on, što se barem Bosne tiče, odavno zagovara mirno razdruživanje kao posljednje rješenje.
Sada, poslije prvog šoka, svi su se odjednom prisjetili da je takvih ideja bilo i ranije, pa citiraju izjave Merkelove i Kamerona o krahu multikulturalizma.
No niko ne spominje da je prije Dejtonskog sporazuma, koji je zakovao međunarodne granice BiH, bilo u zvaničnom opticaju rješenja koja su bosansko pitanje tretirala u regionalnom kontekstu.
To nisu bila samo idejna rješenja nego potpisani ili bar definisani sporazumi domaćih aktera, neka i uz spoljnu asistenciju.
Uoči i krajem građanskog rata u BiH Beogradski sporazum u julu 1991. i Vašingtonski sporazumu martu 1994. povezivali su bošnjački dio Bosne u federalnu odnosno konfederalnu zajednicu sa Srbijom odnosno Hrvatskom.
Koliko god će to danas ne samo u muslimanskom Sarajevu patetično nazvati komadanjem Bosne, treba imati u vidu da BiH zaparavo nikad nije postojala kao suverena država nego, ili kao okupaciona zona (osmanska, habzburška) ili kao corpus separatum unutar širih državnih okvira Jugoslavije kao monarhističke diktature i diktature proleterijata. A i danas je međunarodni protektorat.
Brojni protektori, supervizori, inplementatori, garanti, potpisnici, i specijalni izaslanici, pod dirigentskom palicom supersile, nisu četvrt vijeka uspjeli da po sistemu „više istog“ lokalne Srbe i Hrvate uguraju u Prokrustovu postelju cjelovite u jedinstvene građanske Bosne.
Naprosto, Bosanci i Hercegovci desetinama generacija unazad nikad nisu živjeli u suverenoj državi i nisu razvili patriotsku političku kulturu. Srpski patriotizam i hrvatsko domoljublje u BiH vezani su za njene dijelove RS i HB, a bošnjački patriotizam je četiri puta veći od njihovog dijela patrie i seže do imaginarne cjelovite i jedinstvene Bosne.
Iako im je država spolja priznata, evo se ispostavilo da je polovina populacije na 75 odsto teritorije ne želi. Tokom 25 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, građanski rat se nastavio političkim sredstvima i možda bi lokalni pristup trebalo zamijeniti regionalnim.
Posljednji regionalni kontekst u kojem je BiH funkcionisala bio je Druga Jugoslavija, a sljedeći je trebalo je da bude Evropska unija. Prvoga konteksta više nema. Drugi je beznadežno pomjeren u nedoglednu i neizvjesnu budućnost.
Da li bi „federacija BiH sa Srbijom“ ili „konfederacija FBiH sa Hrvatskom“, danas mogla da bude taj kontekst?
Šta bi sa Konfederacijom sa Federacijom?
Potpisivanje Vašingtonskog sporazuma
Da podsjetimo, Vašingtonskim sporazumom u režiji SAD i Njemačke prekinut je hrvatsko-muslimanski rat, sa ciljem da HVO i ABiH ostanu u savezu protiv VRS. Nijemci su bili zaduženi da za pregovarački sto privedu Tuđmana, a Amerikanci Izetbegovića.
Da bi hercegovačke Hrvate privoljeli da se odreknu Herceg-Bosne i prihvate zajednički entitet sa Muslimanima, obećano im je da će Bošnjačko-hrvatska Federacija (kasnije FBiH) istovremeno stupiti u konfederaciju sa državom Hrvatskom. Pod spoljnim pritiskom Tuđman je, kao posrednik namamio i obmanuo svoju dijasporu. Njegov ministar vanjskih poslova Mate Granić, u knjizi Vanjski poslovi – Iza kulisa politike piše:
“Prihvatio sam taj prijedlog iako sam bio svjestan da, ako se i postigne, nikada neće zaživjeti. Znao sam da Tuđman to od mene traži kako bi lakše uvjerio vodstvo Hrvata u BiH da prihvati Washingtonski sporazum”.
Izetbegović se nije protivio toj stavci sporazuma, a Herceg-Bosanci još manje.
Da li bi naknadna realizacija Konfederacije sa Federacijom riješila mnoge aktuelne bošnjačko-hrvatske sporove u većem entitetu a možda i čitav bosanski Gordijev čvor?
– Bošnjačka Bosna (4 kantona u FBiH) bi se priključenjem Hrvatskoj preko noći našla u toliko željenom NATO-u, u koji Srpska neće i koči čitavu BiH. Na isti način našla bi se i u EU u koju će BiH inače teško ikada biti primljena.
– Time bi, istovremeno, bio bi riješen hrvatski zahtjev za obnovu trećeg entiteta od koga Herceg Bosanci ne odustaju, a samim tim i pitanje revizije izbornog zakona kojim Bošnjaci već tri mandata biraju Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.
– Antagonizam između Bošnjaka i Hrvata (izborni zakon, podjela vlasti u Mostaru, javni TV servis i sl) posljednjih godina nadmašuje već hronične tenzije između Srba i Bošnjaka, i već je angžovao značajne međuarodne kapacitete na obje strane, a stari prijatelji Bajden i Merkelova bi mogli jednostavno da aktuelizuju nerealizovanu tačku Vašingtonskog sporazuma.
– Hrvatska bi konfederacijom sa FBiH najzad državno integrisala svoju „dijasporu“ u BiH, koja je, posebno svojim hercegovačkim dijelom, dala presudan doprinos državnom osamostaljenju Hrvatske.
– Bošnjaci bi bolje povezali svoju „zelenu transverzalu“ a Hrvatska dobila bošnjačke krajišnike prema Srbiji na potezu od Zelene (ili Cazinske) krajine preko Srednje Bosne prema Goraždu i Sandžaku.
– Konfederacijom bi bio prevaziđen i hrvatski „problem prelomljene kifle“ i uspostavljen kopneni kontinuitet između Dubrovnika do Stona, sa ostatkom Dalmacije, koji sada presjeca bosanska obala oko Neuma i sporni Pelješački most postao suvišan.
– Bio to i prilog posttrampovskoj obnovi evroatlantskog jedinstva, jer za razliku od Dejtonskog, koji je bio prije svega američka kreacija, Vašingtonski sporazum je bio rezultat zajedničkog diplomatskog rada SAD i Njemačke.
– Bošnjaci bi, konfedracijom sa Hrvatskom, dobili zaštitu NATO-a od „agresorske Srbije“, „genocidne Srpske“ i generalno od Srba koje su u Alijinoj halki i prije rata nazivali „hajducima i vucima“.
– Od eventualne diskriminacije i majorizacije od hrvatske većine u Konfederaciji, Bošnjake bi štitila građanska država, koju preporučuju Srbima u BiH, i, povrh toga, evropski standardi članice Unije.
– Posljedično, reaktuelizacijom Konfederacije Hrvatske sa FBiH, i Republika Srpska bi dobila nezavisnost, a da li bi je iskoristila za državnu samostalnost ili priključenje „matici“, ne zavisi samo od nje.
Zanimljivo da dugotrajni žestoki politički sukob (oko promjene izbornog zakona povodom slučaja Komšić, trećeg entiteta, podjele Mostara, drugog nacionalnog tv servisa itd.) nikoga ni među unutrašnjim ni među spoljnim akterima, nije podsjetio na Konfederaciju sa Federacijom kao moguće rješenje.
„Beogradski sporazum“ za 21. vijek?
Istorijski ili Beogradski sporazum, uz Izetbegovićev amin, bili su utanačili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović sa Nikolom Koljevićem i Momčilom Krajišnikom uz podršku Miloševića i Karadžića.
Podrazumijevao je da BiH ostane u skraćenoj Jugoslaviji sa Srbijom i Crnom Gorom u nekoj vrsti labave federacije. Sličnu inicijativu za očuvanje Jugoslavije kao cjeline poslali su Gligorov i Izetbegović sa sastanka u Skoplju: da Slovenija i Hrvatska ostanu u konfederaciji sa Srbijom, a Makedonija i BiH u bližim odnosima sa Srbijom i Crnom Gorom.
Dok je Vašingtonski sporazum, izuzev člana o Konfederaciji sa Federacijom, inkorporiran u Dejtonski, Istorijski (beogradski), dogovoren i promovisan bar godinu prije, zapamćen je kao propuštena šansa za kojom tiho žale više Bošnjaci koji su izgubili jedinstvenu BiH, nego Srbi koji su dobili RS. Čak su se i neki ugledni hrvatski probošnjački intelektualci (I. Lovrenović, M. Jergović), složili da je Alija vjerovatno pogriješio što je za saveznika izabrao Tuđmana, a ne Miloševića.
Kako svjedoči Zulfikarpašić, Milošević je prihvatio sve Izebegovićeve uslove da BiH ostane u skraćenoj Jugoslaviji, uključiv i to da vojskom u BiH komanduje bošnjački general, a ponudio mu je da bude prvi predsjednik zajedničke države.
U razgovoru za TV B92 nakon što je Milošević već bio u Hagu, a procurilo je da se njemu priprema optužnica, Alija je čak isticao da je Slobo, za razliku od neprijatnog Franje, inteligentan, duhovit i šarmantan te da bi ga poželio za komšiju.
Više nema ni Slobe ni Alije, ali su tokom rata i poslije, uz međunarodnu satanizaciju Srba kao jedinih krivaca za raspad SFRJ i BiH, odnosi sa Bošnjacima pali na najniži nivo ikada.
(slijedi nastavak)
Izvor: Sve o srpskoj
