DA SE NE ZABORAVI: DEVASTIRANI VERSKI I SAKRALNI OBJEKTI TOKOM NATO AGRESIJE

0
66

Tokom trajanja rata na Kosovu i Metohiji (1998-2000), ali i tokom posleratnog perioda ekstremni Albanci – pripadnici „OVK“ porušili su i devastirali preko dve stotine verskih i sakralnih objekata ( uglavnom pravoslavnih ali i jedan manji deo katoličkih svetinja). Zločini iz mržnje imali su za cilj brisanje svakog traga o postojanju i bitisanju srpskog stanovništva na ovim prostorima a aktivnosti su obuhvatale miniranje verskih objekata, podmetanje požara, kao i kamenovanje svetinja. Mnogi od tih napada zabeleženi su kamerom a osim materijalne štete, na zidinama pravoslavnih hramova ispisivane su antisrpske i proalbanske parole i poruke. Vandali su uništavali freske i ikone, skrnavili krstove, zvona i nezakonito prisvajali verske dragocenosti. Sličnu sudbinu doživele su i katoličke svetinje u našoj južnoj pokrajini. Reč je o mestima gde žive kosovski Hrvati poput Letnice, Janjeva i Šašara, a koje su prema rečima lokalnih župnika, više puta bile izložene kamenovanju i pljački od strane lokalnih Albanaca.

Međutim, treba napomenuti da te sumorne 1999. godine naše svetinje nisu razarane samo „sa kopna“ već i iz vazduha.

Bombardovanje SR Jugoslavije započelo je 24. marta 1999. a trajalo je ukupno 78 dana sve do potpisivanja Kumanovskog sporazuma. Brutalna kampanja nasilja od strane NATO pakta bila je usmerena prvenstveno ka srpskom civilnom stanovništvu i imala je za cilj nanošenje što veće štete građanima tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Bio je to samo jedan segment terora koji su najpre započeli albanski ekstremisti u januaru 1998. a čiji je cilj bilo etničko čišćenje prostora Kosova i Metohije od srpskog stanovništva, te okupacija i konačno otcepljenje ove teritorije.

Za vreme brutalnog terora NATO pakta život je izgubilo više od dve hiljade građana SRJ svih nacionalnosti, među kojima i 126 dece. Više od deset hiljada ljudi je ranjeno u tim besomučnim napadima. Kasetnim bombama zasipana su sela od Horgoša do Rastelice, uništavana je civilna infrastruktura, bez milosti su gađane škole, te bolnice i domovi zdravlja, porodilišta, dečiji vrtići, igrališta, fabrike, stambene zgrade, porodične kuće….posebno tešku sudbinu su doživeli sakralni i verski objekti. Zlikovcima iz vazduha bilo je u tom momentu jedino bitno da što više objekata unište te su tako mete postale jednako i pravoslavne crkve i hramovi, te katoličke crkve, džamije i vakufski objekti, sinagoge, evangelističke i adventističke svetinje kojih u multikulturalnom društvu kakvo je naše zaista ima mnogo. Dakle, nijedan objekat nije bio zaštićen niti pošteđen i svakom od njih je pretila jednaka opasnost da bude urušen i sravnjen sa zemljom.

Prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, štetu od NATO-bombi pretrpelo je 25 manastira, 34 crkve, tri džamije, jedna sinagoga, 40 objekata gradske arhitekture, 25 gradskih jezgara, 13 arheoloških nalazišta i 16 memorijalnih spomenika.

 

Statistika Zavoda pokazuje nam kako je direktnim pogocima NATO avijacija razorila 24 spomenika (srećom ni jedan manastir niti arheološki lokalitet), dejstvovanjem u neposrednoj blizini oštećeno je 78, a zbog detonacija ugroženo je 57 objekata.

RAZARANJE KURŠUMLIJE OD STRANE NATO AGRESORA

Kuršumlija je opština koja je, nažalost, među prvima doživela razaranja tokom besomučne agresije NATO pakta kodnog imena „Milosrdni anđeo“. Najmanje petnaest puta su „zlikovci iz vazduha“ tog proleća 1999. godine bombardovali ovo pitomo mesto. Već prvog dana 24. marta 1999. bombama je zasuta kasarna Vojske SRJ na lokaciji „Borovnjak“. Nedugo potom 2. aprila 1999. pogođena je privatna kuća porodice Stepanović, a granate su pale i na naselje Kastrat, na preduzeće Šik „Kopaonik“, a potom i na dečiji vrtić.

Kao najtužniji datum pamti se 11. april 1999. kada je bombardovano selo Merdare. Zlikovci su ciljano sručili bombe na ovo civilno naselje gde je bilo ljudskih žrtava. Kuršumlija je tih dana vrvela od naroda, prognanika sa prostora Kosova i Metohije koje je proterala teroristička OVK i koji su svoje utočište pronašli upravo ovde.

Prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, Avijacija NATO agresora je dejstvovala po pravoslavnim hramovima Manastiru Svetog Nikole i Crkvi Svete Bogorodice. Naime, usled siline udara više detonacija na području Kuršumlije pojavile su se veće pukotine na zidovima ove dve svetinje, a reč je o zadužbinama Stefana Nemanje iz 12. veka. Kasetne bombe pale su na ovo područje 2. aprila 1999. a posebno je beskrupolozan bio napad izveden 18.04.1999. kada je pogođen manastir Presvete Bogorodice.

Da Vas podsetimo:  Vreme terora: Teška i preteška 2024. godina za Srbe na Kosovu i Metohiji

Manastir posvećen svetom Nikolaju Mirilikijskom je podignut zajedno sa manastirom Presvete Bogorodice između 1152. i 1168. godine. Biografi prepodobnog Simeona Mirotočivog, Stefan Prvovenčani, sveti Sava i Domentijan ne slažu se u pogledu redosleda podizanja Nemanjinih zadužbina u Kuršumliji. Dok Stefan Prvovenčani i Domentijan na prvo mesto stavljaju zidanje Crkve posvećene Bogorodici, sveti Sava pak tvrdi da je prvo sazidan manastir svetog Nikolaja. Ipak, bez obzira na ove razlike, svi se slažu u jednom, da je po zidanju manastira došlo do sukoba između Nemanje i njegove braće, koji su mu osporili ktitorski rad. U ovom sukobu Stefan Nemanja je izašao kao pobednik i 1168. postao veliki župan. Kako su, naime, Nemanjine zadužbine bile pokrivene olovnim krovovima koji su se presijavali na suncu, narod ih je nazvao Belim Crkvama, a otuda je i kuršumlijsko naselje dobilo ime Bele Crkve.

U manastiru svetog Nikolaja se od samog osnivanja odvijao jak duhovni život, a uživao je, po svedočanstvu Studeničkog tipika, i veliki ugled.

 

GRAČANICA – PRAVOSLAVNA SVETINJA ČAK ČETIRI PUTA BOMBARDOVANA!

Prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, među 13 oštećenih manastira i 11 crkava najveće devastacije je pretrpela Gračanica – spomenik kulture od izuzetnog značaja, najlepši spomenik vizantijskog umetničkog kruga 14. veka. Usled eksplozija više desetina projektila palo je u neposrednoj blizini ovog bisera svetske umetnosti, koji je 1318. godine dao da se podigne srpski kralj Stefan Uroš II Milutin.

Tokom napada NATO agresora, tog proleća 1999. godine oštećena je fasada crkve, a raznovrsne pukotine pojavile su se na fresko-živopisu, koje su se posle svake detonacije sve više širile. Delovi fresaka odvojeni su od zida. Prema zvaničnim hronoškim podacima Vlade Republike Srbije o NATO bombardovanju, manastir Gračanica je granatiran čak četiri puta. Poslednji put bomba je pala 5. aprila 1999. neposredno pored svetinje prilikom čega je oštećeno više spomenika, dok je kapela u potpunosti uništena.

Vidna su oštećenja i na zgradi starog, istočnog konaka manastira Gračanica, čije se freske inače nalaze u svim svetskim enciklopedijama. Manastir je 1990. godine proglašen za spomenik kulture od izuzetnog značaja, a 13. jula 2006. stavljen je na Uneskovu listu Svetske baštine pod nazivom „Srednjovekovni spomenici na Kosovu“, koji su deo spiska ugroženih mesta svetske baštine. Manastir je postao ne samo duhovno već i nacionalno i političko središte srpskog naroda ovog kraja. U njemu se svakodnevno organizuju brojni skupovi i sastanci sa međunarodnim predstavnicima sa ciljem da se obezbedi opstanak i život srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.

 

AMERIČKI PILOT PRIZNAO: „BOMBARDOVANE SU DVE CRKVE I CIVILNI CILJEVI“

Pažnju javnosti ne tako davno privukla je ispovest američkog pilota, pukovnika Majka Petruke za T-Six. Petruka je u svom svedočenju govorio o borbenoj upotrebi američkog ratnog vazduhoplovstva i drugih NATO zemalja tokom napada na našu zemlju istakavši tom prilikom da su gađanje civilnih ciljeva i dejstvo po vozu u Grdeličkoj klisuri „velika, neoprstiva greška“.
Petruka je nekoliko puta tokom svedočenja naglasio da nije bila dobro vođena kampanja te da nakon mesec dana nisu imali validne mete za gađanje do toga da ROE (Rules Of Engagement) nije bio adekvatno definisan. Iz njegove priče stiče se utisak da su eskadrile i piloti morali sami sebe da štite od kontroverznih naređenja što je on, kako tvrdi, jednom i uradio.

Petruka je istakao kako su piloti jednom prilikom dobili zadatak da dejstvuju kasetnim bombama CBU-87 po jednom selu u Srbiji istakavši kako mu je isprva bilo sumnjivo da je meta selo ali da je ceo proces planiranja misije bio nestandardan.

Petruka je ostalim posadama iz svoje eksadrile kazao da ne bi trebalo da izvrše ovaj zadatak ukoliko prilikom ciljanja video-senzorima ne budu ubeđeni da se radi o vojnim ciljevima. Procedura koju su dogovorili među sobom za tu eventualnost bila je da bombe bace u okviru zadatog pravouganika ali u šumu van civilnog naselja.

Tako je i bilo. Tokom prilaska cilju videli su da je ciljna tačka bila na dve pravoslavne crkve. Posade se slažu da kasetne bombe izbace na dogovrenu nenaseljenu lokaciju u šumi. Međutim, drugi paket sa drugim posadama iz njegove eskadrile bio je ponovo taskovan za isti cilj drugu noć. Petruka saznavši za to ostavlja pisanu poruku kao upozorenje da se radi o crkvama pilotu iz posada koji je odgovoran za planiranje sledeće misije. Pomenuti pilot ipak izvršava misiju nakon protesta kroz lanac komandovanja koji nije dao rezultat i, kako Petruka tvrdi, taj paket uništava crkve sa kasetnim bombama.

Da Vas podsetimo:  TRAVNIK: SEĆANJE NA HUMANOST BORACA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE PREMA HRVATSKIM CIVILIMA

Nastavljajući priču o uništavanju civilnih ciljeva Petruka pominje da je poznavao „Wild Weasel“ kolegu pilota koji mu je lično potvrdio da je od strane NATO starešina bilo naredbi za namerna ciljanja civilnih ciljeva na prostoru Jugoslavije i da je torađeno kako bi se „Srbima očitala lekcija“. Petruka je na priču završio uz konstataciju da mu je ovo bila najbolja misija u borbenoj karijeri – zato što je nije izvršio.

PRIZREN POD BOMBAMA

Opština Prizren više puta je bila izložena NATO bombardovanju. Projektili i kasetne bombe padale su i po srpskim i po bošnjačkim i po albanskim kućama. Život je izgubilo oko stotinu stanovnika Prizrena a kao najtužniji datum pamti se 13. maj 1999. godine. Tog dana avioni NATO pakta bombardovali su albansko selo Koriša prilikom čega je život izgubilo 87 albanskih civila, među kojima čak dvadeset i šestoro dece! Najmanje osamdesetoro ljudi je tom prilikom ranjeno.

Zanimljiv je podatak da se selo Koriša prvi put spominje još 1348. godine, u Arhanđelovskoj povelji. U selu postoje ostaci nekoliko sakralnih objekata a najznačajniji je svakako manastir Sveti Marko Koriški. Prema sačuvanom zapisu, manastirska crkva je sagrađena 1467. godine. Tokom perioda turske vladavine manastir je ostao nerazrušen, a sa zvonika manastirske crkve oglasila su se čak i prva zvona po oslobođenju prizrenskog kraja od Turaka. Ipak, manastir će kroz vekove koji će uslediti više puta biti rušen te iznova obnavljan. Tako je ova svetinja bila zapaljena i tokom Prvog ali i tokom Drugog svetskog rata, da bi i te kobne 1999. godine ovaj sakralni objekat bio po ko zna koji put opet razoren.

Još jedno prizrensko selo koje je pretrpelo veliko stradanje jeste i Jablanica, mesto koje se nalazi iza samog vrha Cvilen i koje je od varoši udaljeno 9,3 kilometara. Ovo mesto spada u red najstarijih naseobina u Sredačkoj Župi i oduvek bilo naseljeno isključivo bošnjačkim stanovništvom. NATO agresor je 1. maja 1999. zasuo projektilima Jablanicu prilikom čega je povređeno 18-oro civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima i troje dece. NATO je tom prilikom oštetio i seosku džamiju u selu. Islamska zajednica potvrdila je da je prilikom napada NATO aviona na selo teško oštećen krov džamije. Sedamdeset kuća i drugih objekata je tom prilikom uništeno a meštani, Bošnjaci civili, postali su žrtve jednog bezumnog napada.

Mediji su tog proleća 1999. odmah javili da se pod udarom NATO snaga našla i čuvena Sinan pašina džamija u Prizrenu a prema podacima Vlade Republike Srbije oštećenja je tokom rata pretrpela i Crkva Bogorodica Ljeviška. Ova nadaleko čuvena drevna svetinja je zadužbina kralja Stefana Milutina a podignuta je u periodu od 1306. do 1307. godine i to na ostacima starijeg katedralnog hrama iz 13. veka, koji je takođe zasnovan na mestu još starije, ranohrišćanske crkve. Crkva je vekovima bila saborni, odnosno katedralni hram prizrenskih episkopa i mitropolita Srpske pravoslavne crkve. Više puta je kamenovana od strane albanskih ekstremista a na nju je pucano i iz vatrenog oružja. Ova pravoslavna svetinja je nažalost zapaljena 17. marta 2004. godine od strane albanskih vandala, za vreme Martovskog pogroma. Dana 13. jula 2006. Crkva Bogorodice Ljeviške je stavljena na Uneskovu listu svetske kulturne baštine, kao deo ansambla srednjovekovnih spomenika na Kosovu i Metohiji.

Tokom zločinačkog bombardovanja Prizrena projektili NATO agresora oštetili su i čuveni Muzej prizrenske lige, važan istorijski i kulturni objekat u gradu.

ĐAKOVICA – GRAD RAZOREN PROJEKTILIMA

Tokom kampanje bombardovanja SR Jugoslavije, koja je nazvana „Milosrdni anđeo“ najveća razaranja je pretrpeo grad Đakovica. Avioni NATO pakta su doslovno razrušili središte grada a fotografije spaljenih kuća i devastiranih objekata obišle su svet. Najveći udari zabeleženi su 14. aprila 1999. kada su bombardovana albanska sela Bistažin i Meja kao i 21. aprila 1999. kada su NATO avioni pogodili izbegličko naselje gde su bili smešteni prognani Srbi iz Hrvatske.

Da Vas podsetimo:  Potresno svedočenje: Sa 14 sam odvedena u Jasenovac

Prema podacima Vlade Republike Srbije NATO bombe su pogodile i oštetile Crkvu Svetog Petra i Pavla, te katoličku crkvu Svetog Antona, zatim čuvenu Hudum džamiju u Đakovici, te istorijski bazar u Đakovici kao i dva stara mosta iz vremena Turaka: Terzijski most i Tabački most kod Đakovice.

Stara župna crkva Svetih Petra i Pavla, inače katolička svetinja, podignuta je u periodu od 1928. do 1938. godine, a renovirana je i obnovljena u dva navrata – 1959. i 1969. godine. NATO zločinci gotovo u potpunosti su razorili ovu svetinju kada su na nju sručili više kasetnih bombi. Sa crkvom su se tog proleća 1999. urušile i sve uspomene vezane za ovaj verski objekat a meštani, vernici mogli su samo nemo i sa velikom tugom da posmatraju kako njihov hram gori i nestaje u plamenu.

Crkva svetog Ante nalazi se u „Katoličkoj ulici”, nasuprot crkve Svetih Petra i Pavla u Đakovici. Prva crkva sagrađena je 1882. godine i nazvana je „Crkva Pater Milje“, ali je kasnije uništena. Godine 1931. na istom mestu izgrađena je nova crkva koja je nazvana „Svetište Svetog Antuna Padovanskog“ ili „Crkva Svetog Antuna.“ Ova crkva je obnovljena nekoliko puta, i tom prilikom su priloženi konaci, kancelarije, sanitarni objekti, sve po pravilima izvorne arhitekture. Ova katolička svetinja teško je oštećena prilikom bombradovanja civilnih ciljeva u Đakovici od strane NATO agresora. Tom prilikom, sa crkvom su u plamenu nestale i obližnje kuće srpskih porodica.

Hadum džamija u Đakovici je podignuta krajem 16. veka i predstavlja nepokretno kulturno dobro i spomenik kulture od izuzetnog značaja. Sam naziv potiče od reči koja u prevodu označava „slugu, evnuha“, a džamiju je podigao Hadum sulejman-aga Bizeban, sluga carskog harema u vreme sultana Murata III, rodom iz sela Guske kod Đakovice. Bliže datovanje u 1592/1593. (ili 1003. po hidžri) određeno je na osnovu podataka iz prizrenskih godišnjih kalendara iz 1873. i 1874. godine. Džamija pripada jednospratnom tipu sa tremom koji je natkriven trima kupolama. Prema podacima Vlade Republike Srbije, džamija je teško oštećena u proleće 1999. tokom trajanja NATO agresije.

Pripadnici OVK su tokom i nakon završetka rata spalili i porušili sve pravoslavne hramove i crkve na području opštine Đakovice.

SVETINJE KAO METE NAPADA

Blic je podsetio da je 20. aprila 1999. prilikom bombardovanja civilnih ciljeva u Kraljevu jedan od projektila pao u neposrednoj blizini manastira Žiča, dok su dan kasnije bombe pale na Bešku i u portu manastira Kovilj. U bombardovanju kragujevačke fabrike „Zastave“ oštećena je i obližnja Srpska pravoslavna prestona crkva iz doba Kneza Miloša. U porti ove crkve održavale su se značajne sednice skupštine za istoriju nove Srbije, a 1878. godine proglašena je i nezavisnost Srbije. Od posledica detonacije, svetinja je pretrpela značajna oštećenja, popucala su sva stakla a na konaku pored nje napukli su zidovi, izvaljena su vrata, popadali su crepovi…

Prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, oštećenja su tokom NATO agresije pretrpeli i Pećka patrijaršija, manastiri Sv. Trojice (16. vek) i Sretenje (obnovljen 1818. godine) na Ovčaru, te crkva Svetih arhangela Mihaila i Gavrila manastira Vojlovice kod Pančeva kao i manastir Rakovica (16. vek) gde su registrovani veliki statički poremećaji manastirske crkve, te naprsline i druga oštećenja.

Detaljna istraživanja Zavoda pokazala su da su i na prestižnim fruškogorskim manastirima iz 16. veka – Starom i Novom Hopovu i Vrdniku primetna znatna oštećenja na zidovima, krovnim konstrukcijama i fresko-dekoraciji. Tako su i zidovi manastira Sisatovac rastreseni, a konak manastira ostao je bez krova.

Iako se do sada nisu pojavila vidljiva oštećenja, iz Zavoda su istakli da su detonacije ugrozile strukturu i oslabile stabilnost zidova manastira Dečani (14. vek), zadužbinu i mauzolej srpskog kralja Stefana Dečanskog. Bombe koje su, najpre, padale na severnu granicu zaštićene celine Starog Rasa, da bi potom završavale i u neposrednoj blizini crkve Sv. apostola Petra i Pavla kod Novog Pazara i manastira Đurđevi Stupovi (12. vek), ugrozile su strukturu i oslabile stabilnost zidova.

Piše: istoričar-sociolog Igor Mitić, Beograd

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime