Dan ustanka

3
1716

Pre dva meseca, tačnije 7. jula ove godine (patrioti bi rekli: „o Ivanjdanu“), priča se, u mojoj emisiji, vrtela oko zaboravljenog Dana ustanka, odnosno dana kada je Žikica Jovanović-Španac, u Beloj crkvi, ubio žandara i time započeo, makar formalno, ustanak NOP-a. Prekjuče mi, ne znam ni sam kako je ta tema opet došla na red, slušalac kaže kako je Žikica sa dva metka prizvao bombe na Beograd, a da je isto tako mogao ubiti i poštara, jer je i poštar deo okupacionog aparata.[1]

Naravno, bombe su na Beograd pale tri meseca pre nego što je Žikica ubio žandara, ali jedan patriota ne mora da ima znanje, već raspoloženje, tako da slušaocu nisam zamerio ovu mali istorijsku nepreciznost i obrtanje uzroka i posledice. Ovo drugo je, međutim, dobro pitanje: da li je i poštar deo okupacionog aparata? Ja mislim da nije i to zato što nije instrument sile. Deo okupacionog aparata su bili žandari i ostale naoružane formacije (poput Zbora, na primer), koje su služile okupatoru i koje su mogle da primene silu. Slušalac je pobrkao budžetskog korisnika sa slugom okupatora. I učiteljica prima platu iz budžeta, ali nije deo okupacionog aparata. Njen ministar, međutim, jeste i to zbog toga što nameće školske programe u interesu okupatora.

Isto tako, delovi okupacionog aparata su i svi oni koji koriste delegiranu silu, odnosno oni koji, u svojoj delatnosti, mogu da traže asistenciju policije, ili drugih organa prinude.
Prema tome, u uslovima okupacije, nužni delovi okupacionog aparata su Vlada, Skupština (jer donosi zakone koje nameće okupator), sudovi (jer sprovode zakone koje je nametnuo okupator, do nivoa radnog spora), policija i vojska i svi oni koji koriste njihovu asistenciju u svojoj delatnosti, poput izvršitelja, na primer. Isto tako, deo okupacionog aparata su sve institucije koje su nastale voljom okupatora (poput raznih agencija i kancelarija), ali je jasno da kafe-kuvarice, čak i u tim institucijama, nisu deo okupacionog aparata, već su to samo oni koji zauzimaju rukovodeće položaje.

Da Vas podsetimo:  Vladan Vukosavljević: U senci Gaze ili O srpskoj političkoj žabokrečini
Okupacija Beograda, april 1941.

Glumac, koji igra komedije u vreme okupacije, jeste gnjida, ali nije deo okupacionog sistema, jer nema sredstva prinude. Kada bi, recimo, policija na silu privodila publiku u pozorište, da gleda predstave, onda bi i glumac bio deo okupacionog aparata. To što izgleda da jeste je zbog toga što se glumci, po prirodi svojoj, upinju da zadovolje gospodara iznad standarda koje ovaj traži. Igraće u svakoj predstavi, ili u svakom filmu, u kome Srbi izgledaju kao direktni potomci Lucifera, samo ako u tome ima nešto para, ili popularnosti. Često je dovoljan i mršav aplauz.[2]

Ostaje ozbiljno pitanje kako definisati okupaciju, pa samim tim i pojam sluge okupatora. Okupacija se obično definiše kao vojno delovanje, tokom kog oružane snage jedne države, vojnim sredestvima, zauzimaju teritoriju druge države. Četvrta Ženevska konvencija reguliše obaveze okupatora (da nahrani stanovništvo na okupiranom području, o zaštiti civilnog stanovništva, o ponašanju prema licima lišenim slobode itd.). Tako gledano, Srbija danas nije okupirana, izuzev na teritoriji KiM.

S druge strane, teško je razlikovati moderni kolonijalizam, od klasične okupacije. U tom smislu, pojam okupacije bi mogao da se proširi i da se njome označi stanje kada jedna država (ili vojni savez) pod pretnjom sile, ili korupcijom, prinude zakonodavna, sudska i izvršna tela[3] u okupiranoj državi da služe interesima strane države (ili vojnog saveza).[4]
Isto tako, veoma je teško zamisliti suverenu zemlju koja je okupirana, tako da se odsustvo suvereniteta može smatrati drugim imenom za okupaciju. Država koja nije suverena, a nije ni okupirana, može uživati u tom stanju samo ako postoji dogovor velikih sila da se takvo stanje očuva. Suverenost se može ostvariti ili ako se poseduje nuklearna bomba[5], ili ako postoji snažna konvencionalna vojska, u uslovima nepostojanja pete kolone. [6]

Da Vas podsetimo:  U Srbiji na svakih 100.000 stanovnika nedostaje 800 medicinskih sestara

Da sažmem:

  1. Neokolonijalna uprava i okupacija se razlikuju u korist okupacije, jer neokolonijalna uprava nije dužna da se pridržava Četvrte Ženevske konvencije.
  2. Ma koliko desničari slavili kolaboraciju, ona će uvek biti okrenuta protiv sopstvenog naroda.[7]
  3. Žikica je legitimno tresnuo žandara u najmanju ruku zato što je borba protiv okupatora legitimna, sem u očima desničara.[8]

[1] Ja sam, naime, tvrdio da je žandar, koji je popio metak od Žikice, deo okupacionog aparata, pa time i legalna meta.
[2] U Starom Rimu, glumci i prostitutke nisu mogli da se sahranjuju na grobljima sa poštenim svetom, već su imali svoja groblja.
[3] U izvršna tela spadaju i institucije prinude i sile.
[4] Možda bi trebalo razmisliti i o pojmu „samookupacija“, ili „autookupacija“.
[5] Odavno već postoji termin „nuklearni suverenitet“.
[6] Biti okružen NATO paktom i nije neka sreća, ali ograničava mogućnosti za nuklearni udar po Srbiji, jer bi, ma kako mala nuklearna ekspolozija bila, ozračila i stanovništvo okolnih država, koje su u već u paktu.
[7] Ko sumnja da su sve petooktobarske vlasti do danas iz istog korpusa ideja kao i njihovi oponenti na desnici, neka pogleda njihov odnos prema kolaboraciji i kapitalizmu i videće da su u pitanju braća rođena.
[8] Ne i legalno, u tim uslovima, jer okupator ne dozvoljava da se njegove sluge legalno likvidiraju.
Naslovna fotografija – Ustanički plakat „Srbija se umirit ne može“, sken iz knjige „Otpisani“ Dragana Markovića (Prosveta, 1977.)

milanmilenkovic.com

3 KOMENTARA

  1. На данашњи дан, 7 јула 1941, у Белој Цркви, на пијаци пуној људи, један Србин је убио два Србина задужена да одржавају јавни ред.

    7 јула 1941 Србија пати. Земља је окупирана и распарчана, њена војска је заробљена и отерана у војне логоре у Немачку, из НДХ стижу страхотне вести и избеглице, лешеви плутају Савом. Немачка чизма одјекује улицама.

    7 јула није убијен ниједан немачки војник, нија спаљена ни застава 3 рајха, није чак ни пробушена гума на точку немачког камиона. То није напад на Немце.

    7 јули је напад на Србе. На Србе који још не знају да је три дана пре тога у Рибникаревој вили у Београду одлучено да се, по угледу на совјетску, изведе револуција у Србији.

    7 јула је КПЈ почела борбу за власт. Братоубилачку борбу која је изазвала грађански рат и ослабила борбу Срба за опстанак и ослобођење.

    7 јули је деценијама слављен као највећи српски празник

  2. milane,žandari su bili deo vlade milana nedića koji su održavali red i mir.to je isto kao kada bi sada neko ubio na ulici nekog policajca koji održava red i mir.za razliku od žikice španca koji je sa njegovim komunistima po zadatku iz sssr-a bio paravojna formacija,jer su bili sovjetska banditska organizacija.DOVELI SU IH SOVJETSKI TENKOVI NA VLAST,INAČE NIKADA LEGALNIM PUTEM NE BI DOŠLI NA VLAST.ta staljinova paravojna formacija je imala zadatak po instrukcijama drezdenskog komunističkog kongresa na ilegalan i teroristički način uruši kraljevinu jugoslaviju i na silu nametne komunističko-teroristički poredak,što su uz pomoć staljinovih tenkova i učinili,a do danas su na vlasti,naravno služeći se silom i prevarama uz pomoć masovnih ubistava od 1945.uzgred tog istog španca je ubio titov general bradonja,što sam lično od njega čuo.a ubio ga je jer je španac znao da je tito bio staljinov likvidator u španiji,naravno ubijao je komuniste koji su se nešto zamerili staljinu.milane,samo da znaš i ti si odgovoran kao i ostali komunisti jer ste pomogli titu da nam odvoji kosovo od srbije i pokloni šiptarima.odgovorni ste za sva zla koja ste počinili srpskom narodu,pokolenja će vas se stideti kada saznaju da ste gori od kuge.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime