„Dara iz Jasenovca“ – istina kao jabuka razdora

1
758

Strahote Jasenovačkog logora, koje su uglavnom namerno i planski prikrivane, minimizirane i na razne načine relativizovane u zemlji „bratstva i jedinstva“, nakon više od 70 godina, dobile su svoju ekranizaciju u srpskom filmu „DARA IZ JASENOVCA“, po scenariju Nataše Drakulić i u režiji Predraga Antonijevića. To je prvi srpski igrani film koji govori o najstrašnijem koncentracionom logoru u istoriji na balkanskim prostorima, snimljen nakon 75 godina od zatvaranja toga logora smrti u kome su stradali muškarci, žene i deca. Film se nalazi u trci za 93. Oskara i nagradu Američke akademije za najbolji međunarodni film. Radnja filma je zasnovana na istorijskim činjenicama i autentičnim svedočanstvima preživelih logoraša. Jasenovački logor smrti je jedini logor u svetu ikada u kome su bila zatočena deca.

Snimanje filma se sa pažnjom pratilo u Hrvatskoj. To nije slučajno. Pisana istorija i knjige o Jasenovcu koje uglavnom skupljaju prašinu na raznim policama, nisu tako upečatljivo svedočanstvo o tom logoru smrti, i ljudi danas, inače malo čitaju, posebno „debele knjige“, u eri SMS poruka, instant informacija i sl. Ali veliki broj ljudi će pogledati film, koji u kompoziciji slika mnogo bolje i za kraće vreme dočarava istorijske događaje i sve strahote koje su se zbivale u Jasenovačkom logoru smrti, a ne u „radnom logoru“, kao je bio njegov zvanični naziv. Pošto se zna da će film imati, ili je već imao ne samo domaću premijeru i prikazivanje, nego i međunarodnu distribuciju, posebno kao kandidat za 93. Oskara, kao nagradu za najbolji međunarodni film, rasprave o filma postaju još važnije.

U vreme SFRJ, u doba „socijalističkog procvata i nametnutog bratstva i jedinstva među narodima i narodnostima Jugoslavije“ surova istina o genocidu i o istrebljenju srpskog naroda u državi NDH (Nezavisna država Hrvatska, kao fašističkoj tvorevini zasnovanoj na rasnim zakonima i  čistoti hrvatske nacije), se ćutalo ili vrlo malo govorilo, uglavnom na bazi ravnoteže zločina koje su tokom rata međusobno činili Srbi i Hrvati. Nove komunističke vlasti su znale da će biti teško izgraditi „bratstvo i jedinstvo“, kao ideologiju bratimljenja naroda u novoj državi, ukoliko u javnosti budu u istinitoj i celovitoj slici i reči prisutne diskusije i rasprave o stradanju srpskog naroda, Jevreja, Roma i antifašista u Jasenovačkom logoru smrti. Bilo je potrebno  sačuvati idiličnu sliku o nepokolebljivoj i sveopštoj antifašističkoj orjentasciji svih naroda i narodnosti Jugoslavije, a „kolaboracioniste sa okupatorom“ po „izboru vlasti primereno kazniti“. „Srpska hegemonija“ je i ovaj put došla glave samim Srbima. Kraljevina Jugoslavija je smatrana „tamnicom naroda“, i to onih koji su svoje oslobođenje od Austrougarske potlačenosti, našli u oslobodilačkim pobedama srpske vojske u Prvom svetskom ratu, nakon koga je srpski narod žrtvovao vlastitu državu i utopio je u jugoslovensku državnu zajednicu južnih Slovena.

Cilj borbe hrvatskog naroda za vlastitu državu, državu isključivo hrvatskog naroda, državu bez Srba, ostvaren je pod ustaškim vođstvom (vrhovništvom) stvarnjem NDH, koja je bila u službi nacističke Nemačke, a protiv svega što je bilo srpsko. Nakon Drugog svetskog rata i poraza fašizma i nacizma, poražena je i uništena i NDH. Da bi NDH izbegla posledice poražene strane u ratu, komunisti su zahvaljujući partizanskom pokretu na tlu NDH, koji su uglavnom činili Srbi, obezbedili antifašistički status novonastaloj Hrvatskoj, kao budućoj federalnoj jedinici u Jugoslaviji.

Da Vas podsetimo:  Srbija treća po stopi organizovanog kriminala u Evropi: Kako smo došli do ove tačke?

Kao što Hrvatska, još kao banovina u Kraljevini Jugoslaviji, tako i kao Socijalistička republika Hrvatska (SRH) u SFRJ, nije bila zadovoljna svojim političkim i državnim statusom, i dalje potencirajući srpsku hegemoniju i vlastitu ugroženost od “srbočetničke dominacije u Jugoslaviji”, tražila je osamostaljenje i stvaranje samostalne i nezavisne države. Još u predvečerje raspada SFRJ i nastojanja da se Hrvatska otcepi od Jugoslavije, glavni ideolog hrvatskog nacionalizma i budući predsednik Hrvatske Franjo Tuđman, na osnivačkom saboru HDZ, koji je održan 24. i 25.februara 1990. u Zagrebu između ostalog je rekao: „…. NDH nije bila  samo puka kvinsliška tvorba i fašistički zločin već i izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom…“. (Govor Franje Tuđmana na I Općem saboru HDZ-a 24.veljače 1990. u Zagrebu, hr.m.wikisource.org).

Nova hrvatska država, kao Republika Hrvatska (RH), suočila se sa istim problemom kao i NDH 1941. sa problemom zvani „Srbi“. U SRH Srbi su bili konstitutivan narod, narod koji je učestvovao u stvaranju SRH. Međutim u novoj RH, za njih nije bilo mesta. Prvo mesta nije bilo u ustavu RH, a onda i na teritoriji RH. Trebalo je iznaći metode rešenja toga problema sličnim metodama, kojima ga je rešavala NDH. Istine radi, nova RH je očišćena od Srba, doduše ne da 1/3 bude pobijena, 1/3 protertan i 1/3 pokatoličena, nego je najveći deo Srba proteran (u operaciji „Oluja“, proterano je oko 250 000 Srba).

Pritajena istina o Jasenovačkom logoru, kao sredstvu, putem koga je rešavano srpsko pitanje u Hrvatskoj, tokom postojanja SFRJ, u novoj RH doživela je potpunu negaciju. Jasenovački logor smrti, ponovo je dobio status „radnog logora“, u kome su navodno najviše stradali Hrvati – antifašisti, dok je neznatan broj Srba stradao u tom logoru. Ukupan broj žrtava je minimiziran do apsurda. Osamostaljenje, odnosno otcepljenje Hrvatske od SFRJ vođeno je pod motom oslobođenja od srpske hegemonije, unitarističkog velikosrpkog projekta, koji su „zdušno pomagali Srbi u Hrvatskoj“, kao „unutrašnji remetilački faktor“, koji mora biti neutralisan. Da bi se ostvario projekat nezavisne Hrvatske, kao države hrvatskog naroda i da bi se još jednom rešilo srpsko pitanje u Hrvatskoj, morao se preformulisati i istorijski narativ o Jasenovačkom logoru smrti i stvoriti novi diskurs, koji će ići u prilog „domovinskom ratu“ i nametnuti ponovnu krivicu Srbima za rat i raspad SFRJ. Tokom rata u Hrvatskoj „reustašizacija“ društva i države je bila znatno prisutna. To se s vremena na vreme javlja i posle rata.

Sada kada se pojavio film „DARA IZ JASENOVCA“, uzburkali su se duhovi i u Hrvatskoj, BiH, ali i u nekim zapadnim zemljama, koje su već poodavno pomogle snimanje ratnih filmova čija su glavna sadržina bila ratna dešavanja devedesetih godina prošlog veka na prostoru RH i BiH, gde su Srbi dobili ulogu dželata, agresora, monstruma itd.

Većina hrvatskih medija navodi da je film „Dara iz Jasenovca“ „srpski državni projekat, da je sporan i da predstavlja srpske laži i izmišljotine“. Posve je jasno da se događaji iz Drugog svetskog rata i  događaji iz rata devedesetih moraju posmatrati u međosubnoj povezanosti, pa čak i ratni događaji iz Prvog svestkog rata, kada su zloglasne hrvatske postrojbe „Vražije divizije“ divljale i masakrirale srpski narod u Mačvi. Ministarka kulture RH, Obuljen Koržinek, izjavila je: “S obzirom na učestale  manipulacije u srpskoj javnosti vezano uz Jasenovac, manipuliranje brojem žrtava, ali i negiranje zločina počinjenih  prema Hrvatima u Domovinskom ratu i stalnog pokušaja povezivanja demokratske Hrvatske sa NDH, izrazila sam Posebnom izaslaniku SAD za Holokaust sumnju vezano uz ovaj filmski projekat. Prateći protekle nedelje medijske odjeke u Srbiji, ali i u delu hrvatskih medija, jasno je da se  pokušava zlouopotrebiti tema Jasenovca, što uvek treba osuditi“. (Josipović Ivana, Ministrica Obuljen Koržinek o filmu „Dara iz Jasenovca“, narod hr, 10.11.2019.).

Da Vas podsetimo:  Flaša pića, parfem, koverta: Zašto lekarima nosimo poklone, kada ih plaćamo preko osiguranja?

Još teže diskvalifikacije su doživeli istorija o Jasenovcu i sam predmetni film u recenziji američkog filmskog kritičara Džeja Vajsberga u časopisu Varajeti, pod naslovom „Film o holokaustu s problematičnim namerama“. Vajsberg je film nazavao „srpskom nacionalističkom propagandom“. Dalje je naveo: „Film predstavlja neskriveni antihrvatski i antikatolički diskurs koji služi  kao zapaljivi fitilj za trenutne sukobe Srbije i suseda“. Inače uspust, da kažemo da je Vajsberg uvek iznosio pozitivne kritike o hrvatskim i bošnjačkim filmovima na slične teme. Evo vidimo šta se dešava sa istinom i istorijom kada se prikaže da su Srbi žrtve. Kritika koju je napisao Vajsberg, kao da je objavljena u autorstvu nekog komuniste iz SFRJ u vreme „izgradnje i jačanja bratstva i jedinstva među jugoslovenskim narodima“. 

Istina o stradanju Srba ne sme biti saopštena iz više razloga. Jedan je taj što je ta istina vrlo surova, što se remeti ustaljena šema odgovornosti za ratove na tlu Jugoslavije i što se Srbi mogu prikazati samo kao agresori i dželati, a ne nikako kao žrtve. Istina o Jasenovcu je bolna posebno za Srbe, ali je bolna i za Hrvate. Nije prijatno nijednom narodu kada se zna da je neki državni režim pod kome je taj narod živeo, počinio strašne zločine protiv čovečnosti i zločin genicida, uz vrlo široko učešće samoga naroda. Istina je bolna, ali bi trebala biti otrežnjujuća. Međutim istina nas danas mnogo više razdvaja i sukobljava, nego što nas miri i približava.

Odnos prema filmu „Dara iz Jasenovca“ je prilika da vidimo kako kultura ima geopolitički značaj. Istorijski kontinuitet karakterizacije srpskog naroda, koji dolazi od nekih zapadnih zemalja još sa početka 20.veka, kao „naroda opasnih namera po svoje susede, hegemonističkog naroda na Balkanu, necivilizovanog, plemski organizovanog, ratničkog društva itd“, uvek je započinjao propagandnim delovanjem na širem međunarodnom planu, psihološkim operacijama usmerenim prema samom srpskom narodu, kako bi bile opravdane sve političke i vojne  odluke koje su kasnije donošene na štetu srpskog naroda. (Na primer sadašnjeg predsednika SAD Džo Bajdena, koji je devedesetih za  Srbe govorio između ostalog i ovo: “Rekli su mi i naši ljudi (Amerikanci), ali i Francuzi, Bog ih blagoslovio i Britanci, da su ovi ljudi (Srbi) svi isti. Svi su loši momci. Svi su takvi“; „Srbi su nepismeni degenerici, ubice beba, kasapini i silovatelji“; „Sve Srbe treba staviti u koncentracione logore poput nacističkih“. Mondo.rs 3.11.2020.). Posle ovakvih izjava Jasenovački logor smrti predstavljao je „budućnost prošlosti“ i „proročko“ ispunjenje Bajdenovih želja.

Da Vas podsetimo:  Prevare sa izbornim listama: Kako možete da proverite da li je neko zloupotrebio vaš potpis?

Opravdanje „plemenitih odluka“ zapadnih moćnih država, kojima bi se Srbi neutralisali kao takvi, i pokazala navodna „fokusiranost demokratskog zapada na osnovne ljudske vrednosti i humanizam“, dolazilo je i u sferi kuture i filmske industrije, pre svega. Na temu rata u Hrvatskoj, snimljeno je više filmova u kojima se veliča „Domovinski rat“, a u najcrnjem svetlu prikazuje „srpski agresor“. U tim filmovima je mnoštvo falsifikovanja istorijskih činjenica, pisanja nove istorije itd.

Mnoge zapadne produkcijske kuće, uz podršku svojih vlada, snimile su više igranih filmova na temu rata u BiH, u kojima su Srbi takođe prikazani kao agresori, necivilizovani, teroristi, glavni vinovnici za sva zlodela na Balkanu. Pomenućemo samo neke filmove: Film „Grbavica“ (Snimljen u koprodukciji BiH, Austrije, Nemačke i Hrvatske uz pomoć ZDF i TV kanala ARTE.  U filmu se Srbi karakterišu kao silovatelji); Američki film „Iza neprijateljskih linija“, u kome razulareni Srbi jure oborenog američkog pilota); Američki film  „Lov u Bosni“, (Glavnog junaka glumi poznati holivudski glumac Ričard Gir. Opet su u pitanju Srbi kao loši momci, koje treba kazniti, uključujući i najviše političke vođe.) Film „Snijeg“, (Bošnjački film iz 2008. Bio kandidat za najbolji strani film, ali nije ušao u užu konkurenciju. U filmu se govori o Srbima koji proteruju Bošnjake i pale njihova sela), Američki film „U zemlji krvi i meda“ (Film režirala poznata holivudska glumica Andželina Džoli. Film sa elementima melodrame, antisrpskom pristrasnošću i svirepošću junaka filma kao Srbina.) Američki film „Mirotvorac“ (u kome glavne uloge igraju holivudske zvezde  Džordž Kluni i Nikol Kidman, u kome su Srbi prikazani kao teroristi, jer Srbin želi da u zgradu UN podmetne atomsku bombu). itd.

U potrazi za istinom, obično se spotaknemo na ideološkim stranputicama, istorijskom revizionizmu, nacionalnoj mržnji i šovinizmu. Istina izčezne i u nametnutim psihološko-propagandnim floskulama, „političkoj korektnosti“, nacionalnoj uskogrudosti i interesima velikih i moćnih, kao i na geopolitičkim razmiricama.

Istina se teško prihvata. Ako prihvatimo istinu onda je kraj nadmetanjima u raspravama o nekim događajima. Onda se moraju snositi posledice, preduzimati mere. Laž i propagandu prihvatimo jer tako lakše pravdamo vlastite postupke, biramo novi diskurs, nadmećemo se u nedogled, proizvodimo nove laži i postupamo bez ikakve odgovornosti. Neko jednom reče, istina prerano saopštena može naneti više štete nego koristi, tako i kasno saopštena istina, kao što je istina o Jasenovačkom logoru smrti, nanosi veliku štetu, bol i tramumu stradalim i preživelim žertvama i njihovim potomcima, skoro nesagledive posledice za jedan narod, u ovom slučaju srpski, kao i posledice po istorijsku nauku.

Dr Vinko Pandurević

Izvor: Srpski stav

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime