Piše: o. Darko Ristov Đogo
Stvar sa pitanjem ko navija za koju reprezentaciju vrlo je jednostavna: u trenutku kada je neko odlučio da Srbija i tzv „BiH“ ne budu dio iste državne zajednice (a mogle su da budu, da pod američkim pritiskom muslimansko rukovodstvo nije odustalo od postignutog dogovora), Srbima je ostalo samo da se identifikuju sa onim državama u kojima su željeli da žive. Mi smo željeli i ginuli da Srpska, Srbija i Crna Gora budu jedna država.
Šehidi su ginuli za BiH u kojoj Srbi ili neće živjeti, ili se neće ništa pitati. I treba čestito reći i priznati: od tada do danas, retorika i pristup u Sarajevu se nije pomjerio ni za milimetar. Niko od onih koji određuju Srbima za koga ima da navijaju nije učinio korak ka tome da postdejtonska BiH bude nešto drugo od onoga što su 1992. u aprilu željeli. Tako da „Srbi koji navijaju za BiH“ nisu nastali nekim „kompromisom“ (čak i izgled kompromisa vrlo brzo poruše navijači i simpatizeri te reprezentacije) već je po srijedi česta i uobičajena pojava kada jedan dio populacije prosto želi da se priključi pobjedniku jer ljudi su i „plahi i lakomi“ (kao što reče Njegoš) pa uvijek ima neko ko će pretrpketi svako poniženje, samo da bude na pobjedničkoj strani.
Mene to ne interesuje – Srbija može biti i prva i posljednja u ma čemu, ona je jedino što volim i ka čemu osjećam pripadanje, onaj svešteni trepet kada čujem „Bože pravde“. I ne ljutim se i ne pada mi na pamet da nekome u Sarajevu ili u Novom Pazaru upućujem pogrde, da mu kažem da treba da navija za Srbiju, BiH ili Tursku. Argument o tome da treba da se prilagodim „pasošu“ beskrajno je smiješan jer sam za svoga života imao dokumenta SFRJ, Srpske (bez BiH) a imam državljanstvo i Srbije i Srpske, a tzv „granice“ su kroz moju Otadžbinu crtane smiješno, arbitrarno i besmisleno i ja ih ne priznajem i ne osjećam jer sam u Gračanici, Beogradu, Foči i Nikšiću podjednako svoj na svome i u svojoj Otadžbini (a tako se osjećam i na najvoljenijem na svijetu Ohridu). Neka svako navija za koga hoće, samo skriveni (ili otvoreni) fašisti i nekulturni i nevaspitani ljudi poručuju nekome šta ima da radi ako hoće da živi u „njihovoj“ zemlji.
Usput, staro je pravilo da se zastava, himna i država vole onoliko koliko si krvi dao za nju. Srbi u Srbiji su krvarili od 1804. do 1918. za to da se oslbode, da se ujedinimo i živimo u istoj državi. Zato i imaju luksuz da o Srbiji govore i misle sve i svašta, pa i da svoju i našu himnu i zastavu vole ili ne vole koliko i kako hoće. U ratovima 1992, kako lijepo primjeti S. Antonić, većina stanovniptva Srbije je pristalo na društveni konsenzus prema kome je bilo u redu da SCG pomognu Srbe sa ove strane Drine, ali pod uslovom da se ne uključuju u rat neposredno.
Zato mitologeme iz SFRJ u Srbiji žive snažnije nego kod nas a naša žrtva za srpsku himnu i grb se manje vide. Ljudi koji navijaju za BiH iz Srbije navijaju sa „Socijalističku Republiku BiH“ 2.0 – nešto što postoji u njihvim glavama i nigdje drugdje. No i ti ljudi imaju pravo na svoje iluzije. Mi smo sa njima raskrstili 1992, kroz stradanje.
Zato: samo Srbija i samo Bože pravde!
